Neumorni promotor hrvatskog nasljeđa i rodoslovnih istraživanja među našim iseljenicima u SAD-u i njihovim potomcima, autor njima namijenjenog priručnika „Searching Your Croatian Roots“ i administrator Facebook-stranice „Croatian Heritage and Genealogy“ i član našeg Društva g. Robert Jerin, i ovog je ljeta u Hrvatsku doveo skupinu od dvadesetak Amerikanaca hrvatskog porijekla zainteresiranih za obiteljske korijene.

Njihovo je putovanje počelo 14. srpnja 2021. godine u Zagrebu, da bi se zatim preko Opatije uputili do Istre i nakon toga brodom nastavili put duž jadranske obale, sa zaustavljanjima na Krku, Rabu, u Zadru, Kornatima, slapovima Krke i Trogiru, otkud će se preko Karlovca i Žumberka vratiti u Zagreb te krajem srpnja odletjeti natrag u SAD. Ne bude li problema s pandemijom, potkraj kolovoza trebala bi stići još jedna takva skupina…

U ponedjeljak, 19. srpnja 2021., kad su se ova srpanjska grupa nakon posjeta Pagu zaustavila u Zadru, na brodu kojim putuju skupinu je posjetio naš član Vladimir Matek, koji boravi u jednom obližnjem mjestu, im je u kraćem izlaganju ukratko predstavio rad Hrvatskog rodoslovnog društva i probleme s kojima se u svom radu na ovim našim područjima više nego burne povijesti susreću rodoslovni istraživači.

Kako je mogao konstatirati iz razgovora koji su prethodili izlaganju, dio pripadnika druge ili treće iseljeničke generacije ima problema s razumijevanjem povijesnih činjenica. Zbunjuje ih primjerice to da u američkim imigracijskim dokumentima koji se na njihove pretke piše da su došli iz Austrije, iz Italije, iz Jugoslavije ili iz Dalmacije, gotovo nikad iz Hrvatske, zašto su dokumenti koje eventualno uspiju dobaviti iz Hrvatske nerijetko na jezicima koje ne razumiju itd., zašto dokumenata iz nekih razdoblja nema, itd.

Drugi dio sudionika ovog putovanja ozbiljno je već uznapredovao u izradi svojih obiteljskih stabala i istraživanju pojedinih istaknutih ličnosti u njima, ali se sada našao blokiran time da iz daleka, s one strane oceana, ne mogu doći do informacija koje bi im pomogle da neke stvari razjasne ili spoznaje prodube.

Stoga je Matekovo izlaganje bilo usmjereno baš na razjašnjavanje tih poteškoća: ovisno o trenutačnim vlastodršcima ili crkvenim pravilima zapisi su u matične knjige unošeni na različitim jezicima (latinski, njemački, talijanski, mađarski, hrvatski). Ratovi, promjene vlasti, potresi među kojima su oni lanjski teško oštetili i zgradu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, imaju kao posljedicu nedostatak sredstava kojima bi se platilo istraživače, presnimavanje i/ili digitalizaciju pojedinih fondova, tako da je golemi dio građe koju se uspjelo sačuvati tek djelomično sređen i katalogiziran. Primjerice, u zaista sjajnom Državnom arhivu u Zadru sačuvani su spisi svih zadarskih javnih bilježnika od 13. stoljeća. U njima su sve nekretninske transakcije, nasljedstva i razni dugi ugovori, ali dosad nije bilo sredstava da netko iz njihova sadržaja izvuče iako imena stranaka i tematskih područja kako bi se namjernicima olakšalo pretraživanje. Stoga se svatko tko u tim stotinama fascikala i tisućama stranica spisa želi naći nešto što bi se odnosilo na njegovu obitelj mora naoružati golemom količinom strpljenja i slobodnog vremena i popratnih podataka, bez jamstva da će zaista naići na nekog od predaka…

S obzirom na burnu povijest ovih krajeva, svaki rodoslovac treba biti svjestan da u župnim, biskupijskim ili državnim arhivima nedostaju dokumenti iz pojedinih razdoblja: neki su od raznih okupatora uništeni ili otuđeni i nikad nisu vraćeni, a mnogi su pak propali od starosti i neadekvatne pohrane prije nego su prepisani ili snimljeni.

G. Robert Jerin (na slici lijevo) s V. Matekom na brodu kojim skupina koju vodi posjećuje jadranska mjesta i atrakcije

Isto tako, nije sigurno da je u mjestu rođenja koje je zapisano u nečijem osobnom dokumentu (posebno kad je riječ o američkim imigracijskim dokumentima) bilo i sjedište župe u kojoj ta osoba krštena i gdje bi se trebale nalaziti matice koje se na nju i njene pretke odnose. Ponekad je došlo i do promjena granica biskupija: neke su ukidane (poput Ninske 1826.) i pripajane drugima, neke nove su osnivane pa su u njih premještane i pojedine župe…. Nekim je sudionicima ove skupine novost bila i informacija da su župe od 1827. godine morale biskupijskim i podžupanijskim arhivima dostavljati i kopije te godine u matične knjige unesenih zapisa, tako da se – ako negdje iz prije navedenih razloga nema matičnih knjiga – može u Državnim arhivima pojedinih regionalnih centara ili u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, odnosno, u biskupijskim arhivima, provjeriti postoje li te parice i onda iz njih dobiti tražene izvode.
Na kraju svog izlaganja predavač je istaknuo i važnost suradnje pojedinih istraživača te naglasio kako je i sam do nekih za njegovu obiteljsku povijest jako bitnih podataka došao tim putem. Na web stranicama Društva bio je objavio dio svog istraživanja i neke dvojbe oko pojedinih osoba, nakon čega mu se javio jedan drugi član Društva koji je – istražujući na sasvim drugom mjestu nešto sasvim drugo – naišao na neke dokumente u kojima se spominjalo prezime Matek, što je pomoglo te dvojbe razjasniti.

Dodao je i kako je večer prije sudjelovao u Zoom-konferenciji na kojoj j bilo riječi o mogućnostima suradnje između Hrvatskog rodoslovnog društva i novoosnovanog hrvatskog ogranka Brazilskog rodoslovnog društva. Kao jedna od mogućnosti navedeno je i to da oni koji s tako velike udaljenosti ne mogu razriješiti pojedine probleme oko pronalaženja vlastitih korijena pošalju upit na Facebook-stranice našeg Društva, jer je vrlo vjerojatno da će se među članovima ili onima koji prate naše aktivnosti naći netko već istraživao pojedinu župu ili prezime (o mnogima su objavljeni i prikazi na web-stranicama Društva) i tko bi mogao pomoći pojedinim objašnjenjima ili usmjeravanjem prema najmjerodavnijim izvorima.

Naši sunarodnjaci iz SAD-a uz Facebook-stranice „Croatian Heritage and Genealogy“ koje vodi g. Jerin, u kojim sudjeluje i više članova našega Društva, i na kojima su mnogi slični upiti već dobili korisne odgovore, također imaju tu mogućnost. Prije toga bi ipak bilo korisno na web-stranicama društva provjeriti što je o pojedinim temama ili prezimenima već objavljeno…

U dosad objavljenih jedanaest knjiga, prof. Ive Bašić obradio je genealogiju 19 starih virskih rodova; preostala su još samo tri, a i to ne za dugo…

Prije punih šesnaest godina, 17. rujna 2005. na ovim je stranicama prenesen opširan članak novinara Saliha Zvizdića koji je dan prije bio objavljen u „Vjesnikovu“ prilogu „Fokus“ pod naslovom „A tko je tvoj predak?“ . Povod je bio tog ljeta održan osnivački skup našeg rodoslovnog društva. U tom je članku, koji je i danas dostupan kroz našu tražilicu, naveden i niz genealoških istraživanja do tada objavljenih u Hrvatskoj.

Ive Bašić je nakon studija strojarstva u Rijeci radio kao profesor mehaničke tehnologije, kasnije i direktor Školskog centra „Franje Pavičića“ u Ogulinu, da bi zatim u dva mandata bio direktor Školskog centra za pomorstvo i ribarstvo u Zadru. Radio je i u Republičkom SIZ-u usmjerenog obrazovanja u pomorstvu, a od 1991. u Tehničkom školskom centru u Zadru i njegovim sadašnjim sljednicama, Strukovnoj školi Vice Vlatkovića i Tehničkoj školi Zadar. Za uspjehe u radu promoviran je u zvanje profesora mentora, a potom dvaput i profesora savjetnika. Rodoslovnim se istraživanjima intenzivnije bavi od 1972. godine.

Na jednom je mjestu Zvizdić napisao i da se u toj aktivnošću posebno ističe Ive Bašić, koji istražuje rodoslovlja obitelji otoka Vira i koji je 1997. objavio „Rodoslovlje Bašića iz Vira“ (2007. izišlo je i novo, dopunjeno izdanje, op. a.), da bi samo godinu kasnije objavio i „Rodoslovlje Žepina iz Vira“, a ubrzo zatim i „Rodoslovlje Liverića iz Vira“ (1999.).

U međuvremenu je popis Bašićevih rodoslovnih knjiga o povijesti starih virskih rodova i obitelji još porastao: slijedile su knjige „Vir – povijest mog otoka“ (2001., koja je 2005. također dobila drugo, dopunjeno izdanje), „Rodoslovlje Vučetića iz Vira“ (2004.), „Rodoslovlje Kapovića iz Vira“ (2006.), „Rodoslovlje Radovića, Ćepula i Lavića iz Vira“ (2010.), „Rodoslovlje Budija iz Vira“ (2010.), „Rodoslovlje Kerinih porijeklom iz Vira“ (2012.), te „Rodoslovlje Buškulića, Jurčevića i Glavana iz Vira“ (2014.).

Uoči ovog je ljeta (riječ je o 2021. godini) svjetlo dana ugledala i najnovija knjiga u tom Bašićevu nizu, naslovljena „Rodoslovlje Olića i Grlića, Matešića i Orlića iz Vira“ te je ona i neposredni povod ovog napisa. Ne samo zato što takav istraživački napor svakako zaslužuje biti istaknut na našim stranicama, nego i zato što je zbog COVID-19 pandemije objavljena u sasvim drukčijim okolnostima od prethodnih.

Ta mu je knjiga, kako mi je rekao sam g. Bašić za nedavnog susreta u Zadru, bila na neki način najteža: odnosi između pojedinih dijelova obitelji koje je obrađivao bili su – a uglavnom je riječ o prilično starim zavadama zbog zemlje i ostavštine – poprilično komplicirani. Njihovo se međusobno nepovjerenje u takvim situacijama nerijetko prenosilo i na njega kao rodoslovca, pa je vrlo teško bilo prikupiti informacije i dobiti dokumente i fotografije vrijedne objavljivanja.

Dodatni je problem bio što su Olići, iako ih još ima na Viru, najvećim dijelom raseljeni: u Australiji ih je 115, a u SAD-u, uljučujući i Orliće, šezdesetak. Bašić je uspio neke od njihovih dijelova međusobno čak i izmiriti, pa nije nikakvo čudo da su – uoči objavljivanja knjige – mnogi od tih iseljenika iskazali želju da kada na ljeto dođu u Hrvatsku – i za njih priredi promociju te knjige.

Jedno od obiteljskih stabala na A0 plakatnom formatu kojima je prof. Bašić pratio svoje prezentacije

Na žalost COVID-19 pandemija taj je projekt uvelike zakomplicirala: s jedne strane mnogi od zainteresiranih nisu mogli doputovati, a s druge je porast broja zaraženih na području Zadarske županije ograničio javna okupljanja pa tu promociju najnovije Bašićeve rodoslovne knjige, koja bi – kao i svaki put dosad izazvala velik interes na otoku – nije bilo moguće organizirati.

G. Bašić stoga je ono što bi inače izrekao u uvodnom izlaganju – tj. zahvalu svima koji su pomogli u prikupljanju materijala i u tiskanju knjige – objavio u svojevrsnoj okružnici koju je dostavio svakom ponaosob.

Kao i svaka dosadašnja Bašićeva knjiga i ova je posljednja bogato ilustrirana fotografijama i dokumentima koji ocrtavaju kakav je bio život na otoku prije nego je posljednjih desetljeća došlo do masovne izgradnje kuća za odmor, od kojih su se mnoge pretvorile u mjesto stalnog nastana njihovih vlasnika, tako da se stanovništvo Vira uvelike promijenilo. Posebno su u tim izdanjima vrijedna i od svih koji su ih imali prilike vidjeti hvaljena prekrasno kompjuterski izrađena obiteljska stabla (vidi sliku u prilogu), koja je na ranijim prezentacijama zainteresiranima prikazivao i na velikom, plakatnom formatu.

U međuvremenu je Ive Bašić gotovo dovršio i sljedeću, on kaže i posljednju, u tom nizu, a u kojoj će biti obrađeni rodoslovi Subotića, Gržeta i Peruza, čime će bi popis starih virskih rodova biti definitivno iscrpljen, a time zaključeno i njegovo životno djelo.

Osam od dosadašnjih jedanaest Bašićevih knjiga s rodoslovima starih virskih rodova i obitelji. One tri kojih na ovoj slici nema mogu se naći još samo u bibliotekama ili obiteljskim knjižnicama

Izvor fotografije s naslovnice: https://www.otok-vir.info/tekstovi-i-clanci/rodoslovlje-radovica-05082010.html

Knjiga “Povijest Gambiroža” nastala je kao plod neumornog istraživanja povijesti prezimena Gambiroža. Prvi put sam ušao u arhive prije više od 30 godina, krenuo istraživati pa zastao. Razvoj informatike olakšao mi je rad i mukotrpna prepisivanja starih dokumenata. Istraživanje arhivske građe je poput ovisnosti, nađeš jedan trag koji te vodi drugom, pa kad više ne nađeš ništa onda tražiš dalje da budeš siguran da nisi nešto propustio. Građu po građu, na stotine tisuća pregledanih stranica i dokumenata kojima nikad nema kraja. Cijelo jedno desetljeće intenzivnog rada po najmanje pet sati dnevno što će se najviše odraziti na gubitku vida.

Povijest Gambiroža – knjiga Mladena Gambirože

Umjesno je pitanje zašto sve to? Zapravo sam više puta htio odustati i zadovoljiti se dotadašnjim saznanjima ali sam imao nedostatke koje nisam nikako mogao popuniti. Kao istraživač nikako se nisam mogao pomiriti s činjenicom da mojem pretku Andriji koji je došao s Prevjesa kao kolon u selo Potkonje ne mogu otkriti ime oca i da nigdje nije upisano činjenično stanje njegove smrti, iako se radi o polovini 19 st. kad su matične knjige iscrpno vođene, i to u duplikatu.

Više sam puta spominjao da neću objavljivati nikakvu knjigu o Gambirožama iz nekoliko razloga. Nikad nisam bio blizak društvenim naukama, a kamo li išta pisao na tu temu jer sam po struci tehničar. Tko će takvo štivo čitati? To neće nikoga zanimati, pa ni same Gambirože. Međutim, građe se toliko s vremenom nakupilo da je postala nužnost da se objedini, da bi se uopće mogla pratiti i da ne bude uzaludan toliki trud. U konačnici rezultat je vidljiv. Ovo je djelo čistog amatera, koji će se zato moći nositi sa svim kritikama.

Recenzenti ove knjige su dr. sc. Lovorka Čoralić s Instituta za povijest Hrvatske i dr. sc. Marko Rimac.

Predgovor je napisao naš poznati znanstvenik i rodoslovac, dr. sc. Marko Rimac, a ovdje donosim izvatke iz njegovog predgovora:

Rukopis knjige naslovljene ”Povijest Gambiroža” koji obuhvaća ukupno 400 stranica teksta djelo je koje na primjeren način spaja monografski prikaz jednog roda kninskog kraja i zbirku izvora skupljenih na tu temu. Autor se odlučio na donošenje izvornih dokumenata važnih za povijest roda, prepisanih u izvornom jezičnom slogu, te s kraćim opisima ili prijevodima sadržaja.

Iz svega priloženog vidljivo je da ova knjiga značajno doprinosi poznavanju dosad nepoznatih aspekata povijesti grada Knina i njegove okolice.

Smatramo da će objavljivanje ove zbirke povijesnih vrela potaknuti… zanimanje profesionalnih povjesničara koji se bave novovjekovnom hrvatskom poviješću.

Ova knjiga ima 6 poglavlja i to:

1. Dolazak i naseljavanje Gambirasia
2. Gambirasi u matičnim knjigama
3. Gambirasi u fondu generalnih providura
4. Gambirasi u fondu javnih bilježnika
5. Testamenti od Gamberasia
6. Rodoslovlje Gambiroža

Koristeći arhivsko gradivo iz Državnog arhiva u Zadru i Šibeniku, biskupskih arhiva u Zadru i Šibeniku, matičnog ureda i župnog ureda u Kninu, itd. dan je prijepis svih mogućih dostupnih dokumenata o katolicima i pravoslavcima.

U jednom poglavlju sam obradio prezime Gambiraža iz Debeljaka, gdje se nalazi i jedan prijevod glagoljske matice.

U šestom poglavlju se nalaze rodoslovna stabla svih Gambiroža po rodovima i granama, zahvaljujući suradnicima.

Zahvaljujući ovoj knjizi svatko tko nosi ili je nosio ovo prezime lako će pronaći sebe i svoje porijeklo i preko deset koljena unazad.
Knjiga je prerasla u monografiju zahvaljujući prof. Rolandu Gambiroži.

Ovo djelo jednako je interesantno danas, za pedeset, a isto tako i za pet stotina godina.

Knjiga predstavlja obiteljsko srebro koje će svaki Gambiroža na odlasku poželjeti ostaviti svom unuku u naslijeđe.

Mladen Gambiroža

Svim rodoslovkama i rodoslovcima i svim prijateljima društva sretne božićne blagdane i mnogo sreće, uspjeha (posebno u bavljenju rodoslovljem), zadovoljstva i zdravlja u novoj, 2022. godini želi Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”.

Slika: PixaBay.com

Zbog ograničenja koja su nametnuli prvo zagrebački potres, a zatim i pandemija izazvana koronavirusom, redovna skupština HRD-a održana je u srijedu 22. prosinca 2021., kasnije nego što je bilo planirano, i to online, tj. posredstvom platforme Zoom. Sudionici, a bilo ih je tama koliko je potrebno za kvorum, prihvatili su – što je nužna formalnost u radu svake udruge –izvješća o aktivnostima u proteklom razdoblju i o stanju financija, kao i plan rada za naredno razdoblje. Na kraju je kratak popis počasnih članova (Marija Hrvoj, Zlata Bujan-Kovačević, Stjepan Ćosić, Vlatka Lemić i Marko Rimac) proširen s još dva imena: počasnim članovima ovaj su put proglašeni Ivanka Rebrović i američki rodoslovac hrvatskog porijekla Robert Jerin.

Kao što su članovi i ini čitatelji ovih stranica na kojima izvještavamo o aktivnostima Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ svakako zamijetili, tijekom 2020. i 2021. bilo je znatno manje okupljanja. Ne samo zato što je zagrebački potres u ožujku 2020. teško oštetio zgradu Hrvatskog državnog arhiva u kojoj se obično održavaju predavanja i prezentacije naših članova i gostiju. Da je to bio jedini problem, našao bi se zacijelo neki alternativni prostor. No, prvo su restrikcije zbog opasnosti od COVID-19 i to onemogućile. Čak i kad više nije bilo krutog „lockdowna“ i drastičnih ograničenja broja ljudi koji se smiju okupiti u nekom zatvorenom prostoru, za velik je dio naših članova – s obzirom na njihovu dob i zdravlje – bilo preriskantno izlagati se mogućoj infekciji.

Alternativa je – kao što je istaknuto u Izvješću o aktivnostima u proteklom razdoblju, koji je Skupštini podnijela predsjednica Izvršnog odbora Alka Horvat – pronađena u nekolicini predavanja i prezentacija održanih posredstvom platforme Zoom i otvaranju novih komunikacijskih kanala s hrvatskim rodoslovcima u inozemstvu i u zemlji. Dio toga odvija se i na individualnoj razni: nakon prethodnih dogovora o suradnji pojedinci Društvu upućuju upite o nekim prezimenima ili pak traže savjet o tome kako i gdje tragati o podacima za svojim precima, a odgovor će dobiti od članova koji su se tim prezimenom ili krajem već bavili, ili pak od onih koji im – ako nemaju rodoslovnog istraživačkog iskustva mogu dati neke upotrebljive savjete i upute.

Predavanja bi vjerojatno bilo i više da iskustvo s prvim online prezentacijama nije pokazalo da se dio članova iz tehničkih ili drugih razloga ne uspijeva uključiti u tu vrstu komunikacije, čime je broj sudionika u pojedinim od tih aktivnosti bitno smanjen. Isti problem – može se zaključiti i iz izvješća tajnika Društva Domagoja Bukovšaka – imaju i neki od potencijalnih predavača koje je pokušao nagovoriti da sudjeluju, iako pojedini među njima ocjenjuju da bi izrada prezentacije koju bi pratilo samo petnaestak osoba, koliko ih se dosad uključivalo na Zoom-aktivnosti bila prevelik i u krajnjoj liniji neracionalan napor.

Dio tako ostvarenih aktivnosti spominjan je i kroz članke objavljene na ovim stranicama, pa ih sada nećemo ponovno spominjati. Neke od ranije planiranih aktivnosti – primjerice posjet Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije u Matuljima i razmjenu predavanja s njima, kao i na još neka putovanja na kojima bi se članovi upoznali s dijelom povijesne baštine na područjima koja neki od njih istražuju – također su morale biti odgođene za neka bolja vremena.

Smanjena aktivnost utjecala je – očekivano – i na financijsko stanje Društva: i na bankovnom računu i u blagajni stanje je pozitivno jer je i troškova bilo manje. No, osjetno je smanjen i jedini prihod Društva koje se financira isključivo od članarina, a za 2020. godinu članarinu je platilo 49 od osamdesetak upisani članova. Za 2021. bilo je samo 27 uplata.

I to je nedvojbeno posljedica pandemije: dio starih članova oduvijek je članarinu uplaćivao izravno blagajniku na nekom od sastanaka, što sada nije bilo moguće, a dio onih koji su to činili uplatama na račun Društva posredstvom banke ili pošte to zbog restrikcija kretanja ili opasnosti po zdravlje to nije mogao učiniti.

Nadajmo se da će to u dogledno vrijeme uspjeti učiniti kako ne bi izgubili status članova, jer prema čl. 13. Statuta, osoba koja dvije godine ne plati članarinu briše se iz članstva, a to znači i da prestaje dobivati informacije o aktivnostima koje bi ih mogle zanimati (uključujući i predavanja i prezentacije preko Zooma). Čak i ako se upravna tijela Društva – uvažavajući izvanrednu situaciju – ne budu striktno držala tog pravila, takvo stanje već i zbog propisa o radu udruga ne može trajati u nedogled.

Ogranak Matice hrvatske u Križevcima i Pučko otvoreno učilište Križevci pozivaju sve zainteresirane na predstavljanje knjige Prezimena potkalničkog Prigorja autora dr. sc. Krunoslava Puškara. Knjigu će predstaviti jezikoslovci zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Anđela Frančić i prof. dr. sc. Velimir Piškorec. U popratnom glazbenom programu nastupa Tamara Perc, profesorica gitare i kantautorica.

Predstavljanje će se održati u petak, 28. siječnja 2022. godine u 19:30 sati u Podrumskoj dvorani Hrvatskoga doma u Ulici Antuna Gustava Matoša 4, u Križevcima.

O knjizi Prezimena potkalničkoga Prigorja

Što znači moje prezime? Kad se javljaju prezimena u našem kraju? Koja su najčešća prezimena u potkalničkome Prigorju? Čime su motivirana prezimena? Postoje li autohtona prezimena potkalničkoga kraja? Koja su se prezimena s vremenom ugasila? Na sva ta pitanja dr. Puškar odgovara u svojoj prvoj monografiji koja sadrži preko 500 stranica.

Na temelju 136 različitih povijesnih izvora (matica rođenih, umrlih, krštenih, vjenčanih, matica obitelji, stališa duša, popisa stanovništva, obračuna poreza, privilegija cehova…) uspio je potvrditi sveukupno 1360 prezimena grada Križevaca i okolice koja se kontinuirano javljaju više od stotinu godina, od kraja 14. st. pa sve do današnjeg dana, ali i preko 1000 prezimena koja se javljaju nekoliko puta, ali s kontinuitetom manjim od stotinu godina.

Među prezimenima s kontinuitetom pojavnosti od sto i više godina utvrdio je gotovo 190 prezimena koja se u velikoj mjeri ili gotovo isključivo javljaju na području potkalničkoga Prigorja i 100 prezimena koja su se u nekome trenutku ugasila, tj. koja se u današnje vrijeme više ne javljaju u popisima. S obzirom na različite suvremene društvene procese poput pada nataliteta i povećanja emigracije uspio je utvrditi gotovo 100 prezimena s jednim jedinim nositeljem koja su u današnje vrijeme na rubu gašenja.

Sva se prezimena potkalničkoga Prigorja mogu svrstati u četiri motivacijske grupe: prezimena motivirana osobnim imenom (npr. Adamić, Lovrić, Vukić), nadimkom (npr. Ban, Mamek, Vrabec), nazivom zanimanja (npr. Bubnjar, Sokač – ʻkuhar’, Puškar) te etnikom ili etnonimom (npr. Fodroci < Fodrovec, Orehovački < Sv. Petar Orehovec, Zagorec < Zagorje). Najviše su potvrđena upravo prezimena motivirana osobnim imenom (44,42 %), dok za 3 % prezimena nije bilo moguće utvrditi značenje.

Dr. sc. Krunoslav Puškar primijetio je i sve veće javljanje dvostrukih prezimena u posljednje vrijeme, koja si znaju nadjenuti i muškarci nakon vjenčanja.

Uvidom u etimologiju i etiologiju prikupljenih prezimena, utvrđen je jezično poprilično heterogen prezimenski korpus, pri čemu su u osnovi prezimena, izuzmu li se prezimena s osnovom latinskog ili grčkog podrijetla, najčestotniji germanizmi i hungarizmi, čime je potvrđen velik intenzitet njemačko-hrvatskih i mađarsko-hrvatskih jezičnih dodira.

Korpus od 1360 prikupljenih prezimena mnogo je tako otkrio o povijesti potkalničkoga Prigorja: koja su se osobna imena i nadimci nadijevali, koja su zanimanja postojala i odakle su se doseljavali stanovnici potkalničkoga Prigorja. Štoviše, na temelju preko 8500 prezimenskih potvrda moguće je pratiti širenje potkalničkih prezimena iz jednog naselja u druga potkalnička naselja tijekom stoljeća, ponajviše iz okolnih sela u Križevce.

O autoru

dr. sc. Krunoslav Puškar

Krunoslav Puškar rođen je 31. ožujka 1986. godine. Nakon završene Gimnazije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga u Križevcima 2005. upisuje studij anglistike i germanistike pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Po završetku studija, 2012. upisuje poslijediplomski doktorski studij lingvistike pri istome fakultetu.

Izlagao je na dvadesetak znanstvenih i stručnih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu, a dosad je objavio tridesetak znanstvenih i stručnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima. Akademske godine 2009./2010. osvojio je Rektorovu nagradu za samostalan istraživalački rad pod nazivom A comparative study of FL anxiety among majors of English and German. Osim onomastikom, autor se u svome dosadašnjem znanstvenom radu bavio i dijalektologijom, leksikologijom, teorijom i praksom lingvistike jezičnih dodira, sociolingvistikom, esperantologijom, interlingvistikom te usvajanjem stranog jezika. Omiljene su mu teme istraživanja kajkavština i različiti jezični aspekti lokalnih kajkavskih govora, posebice onomastički, što se može vidjeti i po ovoj monografiji temeljenoj na njegovoj disertaciji naziva Antroponimija potkalničkoga Prigorja, a obranjenoj u listopadu 2021. godine.

Živi i radi u rodnim Križevcima. Od 23. siječnja 2021. sretno je oženjen suprugom Matejom.

O predstavljačima

prof. dr. sc. Anđela Frančić

Anđela Frančić rođena je 8. rujna 1961. u Prelogu. Osnovnu je školu završila u Svetoj Mariji (Međimurje), a srednju (Pedagoški obrazovni centar „Bogdan Ogrizović”) u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je (1985.), magistrirala (1992.) i doktorirala (1999.).

Nakon završetka studija (Južnoslavenski jezici i književnosti) radila je u Zavodu za hrvatski jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a od 2002. zaposlena je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za kroatistiku, Katedra za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika), gdje predaje povijesnojezične i onomastičke kolegije. Od 2016. redovita je profesorica u trajnome zvanju. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Članica je suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednica Odbora za onomastiku Razreda za filološke znanosti HAZU, članica Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU te glavna i odgovorna urednica Akademijina časopisa Folia onomastica Croatica. Hrvatska je predstavnica u Međunarodnome slavističkom komitetu, članica Onomastičke komisije pri tome Komitetu, članica Savjeta za jezik i govor Hrvatske radiotelevizije, Glavnoga odbora Matice hrvatske, ICOS-a (International Council of Onomastic Sciences), Kajkavskoga spravišča i Hrvatskoga filološkog društva.

prof. dr. sc. Velimir Piškorec

Dr. sc. Velimir Piškorec (1966.), diplomirani germanist i anglist, redoviti je profesor u trajnome zvanju te predstojnik Katedre za njemački jezik Odsjeka za germanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju o germanizmima u govorima đurđevečke Podravine obranio je 2001. godine. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Austriji i Njemačkoj.

Član je uredništva časopisa Suvremena lingvistika te Upravnog odbora njemačkoga Društva za interlingvistiku (Gesellschaft für Interlinguistik). Težišta znanstvenoga interesa su mu sociolingvistika, dodirno jezikoslovlje s fokusom na hrvatsko-njemačkim/austrijskim jezičnim i kulturnim dodirima, jezična biografistika, ekolingvistika, dijalektna geografija, interlingvistika, povijest filologije i esperantologija.

Dobitnik je Državne nagrade za popularizaciju znanosti za 2015. za dva zvučna atlasa hrvatskih mjesnih govora te interaktivnu izložbu Od gojzerice do dindrlice. Austrijacizmi i germanizmi u hrvatskome. Objavio je četiri znanstvene monografije te dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova, recenzija i prijevoda.

O glazbenici

Tamara Perc, prof. savjetnik

Tamara Perc diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, smjer gitara. Nakon toga završava postdiplomski studij u Maastrichtu (Nizozemska). Radi kao pedagog već 20-ak godina, a trenutno kao profesorica gitare u GŠ Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. S učenicima osvaja brojne državne i međunarodne nagrade.

Članica je žirija na međunarodnim i državnim natjecanjima. Svira u komornom ansamblu Laurum s kojim nastupa diljem Hrvatske te snimaju zajednički nosač zvuka pod istim imenom. Nastupa i kao solo izvođač na raznim događanjima te u duu s kantautoricom Romanom Orešnik, sopranisticom Vedranom Zrnić te sa ženskom klapom Cesarice.

Vodi dva zbora mladih, zbor mladih Crisinus (2004. – 2014.) i SKAC zbor (2014. – 2019.), s kojima također snima nosač zvuka na kojoj se nalaze i njene autorske skladbe. Trenutno svira u zboru Hrid.

Jedanaest članova Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ posjetilo je u subotu 4. lipnja Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije u Matuljima. Riječ je o posjetu koji je posljednje dvije godine odgađan radi opasnosti od COVID-a , a bio je planiran jer su do nas u Zagrebu redovito dopirale informacije o više nego impresivnom djelovanju tamošnje skupine entuzijasta, koja se u radu Udruge, osnovane 2015. godine – nije ograničila samo na rodoslovlje u najužem smislu riječi, nego je svoja istraživanja proširila i na razne druge vidove lokalne povijesti, pa je – unatoč razmjerno kratkom razdoblju svog postojanja – postigla zaista zapažene rezultate.

Predsjednica udruge Marija Puhatić-Harašlić zbog zdravstvenih nas problema na žalost nije mogla dočekati, ali su je kao domaćini vrlo uspješno zamijenili tajnik Miljenko Ujčić i članovi Upravnog odbora Roberto Žigulić, Goran Slavić i Arsen Jardas. Od njih smo doznali jedan više nego zadivljujući podatak: u njihovu su bazu podataka do trenutka našeg posjeta bili upisani rodoslovni podaci za 390.187 stanovnika koji su od 1620. živjeli na području južno od Učke, a od Rijeke do slovenske granice. To je nedvojbeno najveća takva privatna baza podataka ne samo na ovim prostorima, pa danas gotovo da više i nema obitelji s tog područja, a da informacije o njima sadržane u starim maticama, anagrafima i drugim povijesnim dokumentima , nisu skenirane i digitalizirane u njihovoj bazi podataka.

Sada matuljski istraživači tu bazu, koja nije dostupna javnosti nego samo članovima Udruge, nastoje dopuniti i informacijama o potomcima tih obitelji koji su emigrirali u druge dijelove zemlje ili se razišli širom svijeta, što ponekad dovede i do iznenađujućih otkrića. Primjerice, jedan se iseljenik iz toga kraja nekada davno na Novom Zelandu oženio s pripadnicom jednog od lokalnih maorskih plemena, pa su im se jednom zgodom na vratima pojavili naizgled stopostotni Maori koji su došli u taj dio Hrvatske tragati za dijelom svojih korijena… A drugi je pak tragao za zlatom na Aljasci pa je uz vlastitu djecu usvojio i nekoliko mališana iz lokalnog eskimskog naselja koji su u jednoj epidemiji ostali bez roditelja, tako da sada i njihovi potomci nose prezime iz te baze podataka.

Njihova su istraživanja razjasnila npr. i neke nedoumice o porijeklu nekih poznatih ličnosti, zahvaljujući njima kompletirani su i podaci o žrtvama ratnog zločina u kojem su 1944. u selu Lipa ubijene 269 osobe, sve koje su se u tom trenutku tamo zatekle, kao i oni o stradalima u dva svjetska rata…

Boravak naše skupine u Matuljima završen je zajedničkom fotografijom s ljubaznim domaćinima na ulazu u njihov Centar.

Mnoga od tih istraživanja dovela su i do objave za lokalnu povijest dragocjenih publikacija u obliku knjiga ili stručnih radova, te do postavljanja cijelog niza izložbi koje su privukle veliku pozornost lokalnih stanovnika.

Tijekom posjeta Centru mogli smo razgledati i mali Zavičajni muzej koji se nalazi u njihovim prostorijama , centra, a u kojem se uz mnoštvo fotografija i raznih dokumenata mogu vidjeti i razni alati i kućanski predmeti iz proteklih razdoblja.

Centar je nastao zahvaljujući inicijativi sestara Desanke i Marije Puharić. Od jedne rođake, koja je nekoliko zemljišnih čestica bitnih za nastavak nekih općinskih projekata zamijenila za vlasništvo nad zgradom stare ambulante kojoj nakon izgradnje novog Zdravstvenog centra nije nađena neka druga namjena, one su naslijedile taj objekt i odlučile da u nj smjeste niz dokumenata, knjiga i drugih predmeta koji su u roditeljskoj kući svjedočili o prošlim vremenima. Od toga je nastala prije spomenuta i na priloženim fotografijama dijelom prikazana zavičajna zbirka koju je formirala Desanka, dok je Marija, koja se nakon umirovljenja posvetila genealoškim istraživanjima, tamo prenijela golemu dokumentaciju koju je s vremenom prikupila.
a
Početak je – kako je rekla u jednom razgovoru za novine u vrijeme otvaranja Centra – bila činjenica da stjecajem povijesnih i drugih okolnosti njihov otac npr. čak nije znao kako mu se zvala baka, pa je na to pitanje svaki odgovarao „bila je nona“… Želja sestara Puharić da stara ambulanta unatoč privatnom vlasništvu i dalje bude objekt javne namjene privukla je i druge entuzijaste koji su se bavili raznim aspektima lokalne povijesti i rodoslovlja i tako je 2015. nastala Udruga nazvana Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije….
Centar se financira od članarina i priloga svojih nekoliko desetaka članova, od donacija osoba koje od njih traže podatke o svojim precima, te od sredstava koja dobiju za realizaciju projekata koje prijavljuju na natječaje koje svake godine raspisuju tijela lokalne i/ili regionalne uprave. U nekim su općinama – kažu – nailazili na podršku, u drugima za njihove aktivnosti nije baš bilo razumijevanja, ali ih to svejedno nije pokolebalo.

O njima govori i plan rada za ovu godinu, koji je usvojen na Skupštini održanoj u prosincu 2021. U njemu se ističe da će se nastaviti istraživanje rodoslovnih podataka osoba iz Kastavštine i Liburnije koji su emigrirali u Rijeku, ili iz Rijeke na njihovo područje istraživanja, a upisani su u matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih te Stališima duša Rijeke do XX stoljeća; kao i obradu podataka iz Verlustlista i Stališa duša za ranjene, umrle i nestale osobe s teritorija Kastavštine i Liburnije u Prvom svjetskom ratu. Planirana je i daljnja obrada podataka za Klanu i Studenu, zatim istraživanje rodoslovlja lokalnog stanovništva i njihove povezanosti s brodogradilištem u Iki u XVIII i XIX stoljeću, predavanja Edvina Rutara o tri Austrougarska kontraadmirala u Mošćeničkoj Dragi te o našim mornarima koji su u vrijeme Bokserskog ustanka bili u mirovnoj misiji u Kini, zatim Roberta Žigulića o boravku i zločinima Jevđevićevih četnika na prostorima Liburnije 1944. godine, Miljenka Ujčića o Brgujskim iseljenicima s početka 20-tog stoljeća te Milovana Matetića o povijest šaha na području Kastavštine i Liburnije. Planirano je i nekoliko izložbi, katalogizacija knjiga te izrada reprodukcija starih razglednica koje bi se mogle ponuditi posjetiteljima Centra. Neke su od tih aktivnosti – koje su inače bile u planu za prethodne godine pa su radi COVID-a morale biti odgođene – u međuvremenu već odrađene, a druge će doći na red vrlo skoro… Tako uspješno djelovanje, osim entuzijazma samih članova udruge, u velikoj je mjeri moguće zahvaljujući činjenici da Centar ima vlastite prostorije, iako su one u privatnom vlasništvu.

U Zavičajnoj zbirci u sklopu Centra, koja pomalo prerasta u muzej lokalne povijesti, mogu se vidjeti mnogi zanimljivi izlošci koji svjedoče o tome kako su živjeli i radili tamošnji „stari“

Situacija našeg rodoslovnoga društva „Pavao Ritter Vitezović“ u tom je pogledu bitno drukčija. Kako je u razgovoru s domaćinima istaknula predsjednica Izvršnog odbora Alka Horvat, HRD ima ugovor s Hrvatskim državnim arhivom prema kojem možemo organizirati predavanja i prezentacije u njihovoj dvorani Katalozi, a za manja okupljanja možemo jednom tjedno koristiti i prostore Mjesnog ureda Gornji Grad u Opatičkoj 16. No, kako su ostale dane ti prostori na raspolaganju drugim udrugama, HRD ne može tamo imati neki stalni postav… Moglo bi se eventualno konkurirati za neki prostor koji bi bio namijenjen isključivo našem korištenju, ali – čak i ako bi najamnina bila sasvim simbolična , režije za takav prostor (grijanje, struja, voda itd) po svim proračunima nadilaze mogućnosti Društva.

Naši su govorili o nekim svojim iskustvima iz rodoslovnih istraživanja na dijelovima Hrvatske na kojima je zbog raznih povijesnih okolnosti sačuvano osjetno manje starih dokumenata nego u Kastavštini i Liburniji… Pred kraj posjeta ljubazni su nam domaćini pokazali prije spomenutu impresivnu bazu podataka i programe u kojima izrađuju zaista zadivljujuća rodoslovna stabla pojedinih obitelji, pri čemu treba istaknuti da su kapaciteti njihovih računala sada već postali preslabi za količinu pohranjenih informacija pa pretraživanje ponekad zahtijeva i jako puno vremena.

Na kraju posjeta naša je skupina za njihovu biblioteku donirala nekoliko knjiga, a i naša će biblioteka, koja se zbog gore opisanih okolnosti čuva u jednom ormaru u Hrvatskom državnom arhivu, nakon ovog posjeta biti obogaćena s nekoliko publikacija čiji su autori njihovi članovi.

Kad smo se uoči ljeta spremali u posjet Matuljima i tamošnjem Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije, logično je bilo pogledati što članovi te vrlo aktivne udruge objavljuju na svojim internetskim stranicama. Uz ostale zanimljivosti moju je pozornost, s obzirom na to da se već godinama bavim temama povezanim sa životom i radom Marije Jurić Zagorke, privukla objava da je ona 20. rujna 1906. odsjela u opatijskoj Vili Zvonimir te da je na toj adresi bio upisan i njezin brat Leonardo Ivan Jurić, koji se istoga dana u Opatiji oženio s Rosom Herminom Večerom, kćerkom Mathiasa Večere i Catharine Šuls, pa je Zagorka bez ikakve sumnje bila gošća na bratovu vjenčanju.

Iako nije potpisana, nema dvojbe da je taj podatak o Zagorkinu boravku u Opatiji tijekom istraživanja povijesti „Kurorta Opatija“ pronašla gđa Marija Puharić-Harašlić, koja je sa sestrom i skupinom entuzijasta zainteresiranih za rodoslovlje i lokalnu povijest i osnovala Centar. To ju je ponukalo da na web-stranicama „Geni.com“ potraži neke dodatne informacije o Mariji Jurić Zagorki i njenoj obitelji i da otkrije da je netko tamo prvoj hrvatskoj novinarki i najpopularnijoj spisateljici pripisao čak tri sina – Nina Smolčića, Lea Cara i Miroslava Kratkovića!

Svakome tko nešto zna o zadnjim godinama života Marije Jurić Zagorke jasno je da je to potpuno netočno, jer su prva dvojica navedenih – Smolčić i Car – bili osobe koje koje je ona silom prilika u prvim godinama nakon II. svjetskog rata primila na stan da bi si osigurala nekakav prihod jer nije imala mirovinu, a prije toga su joj zbog nesuradnje ustaše rekvirirali svu imovinu. Osim toga su i poratne„narodne vlasti“ zaključile da je stan na Dolcu u kojem je živjela prevelik za samo jednu osobu, pa vjerojatno i nije imala izbora, pogotovo zato što su je neki aparatčici držali i ideološki sumnjivom.

No, ta su dvojica Zagorku s vremenom praktički zatočili u stanu, onemogućivši joj čak da prima posjete, a na kraju su na nejasan način postali i njeni univerzalni nasljednici dok je iz sefa Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj netragom nestala oporuka kojom je sve to, uključivši i autorska prava, trebalo pripasti toj profesionalnoj udruzi kojoj je Zagorka 1910. godine bila suosnivačica…

Smolčić je tvrdio da je Zagorkin „posinak“ i to je vjerojatno bio i motiv onima koji su kreirali te stranice (jedan zapisa potpisan je s Ivanka, a drugi s Branko) da ga upišu kao njenog „usvojena sina“. No, čak da je u nekom trenutku Zagorka i popustila pritisku te svjesno ili nesvjesno potpisala neki dokument o usvajanju Smolčića , to se ni u jednom trenutku ne spominje u vezi s Carom…

Nije bilo moguće utvrditi koje je godine snimljena ova fotografija mlade Marije Jurić, ali neizreciva tuga u njenom pogledu potvrđuje da je to razdoblje njena života bilo ispunjeno tragičnim i dramatičnim zbivanjima…

Istražujući što se zapravo događalo sa Zagorkinim nasljedstvom poznati novinar Josip Grbelja je utvrdio cijeli niz u najmanju ruku sumnjivih događaja: iz sudskih arhiva nestali su svi spisi koji se odnose na Zagorkinu ostavštinu, pa je bilo nemoguće ustanoviti na temelju čega je ona dodijeljena spomenutoj dvojici. Oni koji su nešto o tome znali, uključivši i glasovitog odvjetnika Politea koji je tu oporuku sročio, šutjeli su u uvjerenju da ti „podstanari“ imaju jake „političke, udbaške i policijske veze“.

Treća osoba koja se kao Zagorkin sin spominje na webu „Geni“ je Miroslav Kratković, koji s njom čak nije imao nikakve izravne veze, nego je uz Cara naslijedio Smolčića, koji je umro razmjerno brzo nakon što se domogao dijela Zagorkine ostavštine.

Uz pomoć još nekih rodoslovaca i ja sam na „Genima“ potražio spomenute zapise o Mariji Jurić i evo što sam utvrdio.

Ona je tu spomenuta na dva mjesta: jednom kao supruga Andrije Mattraya, a drugi put kao majka Marije Matraj, kćeri Andrije Matraja i Marije Jurić, rođene u Krapini 1891. godine, ali koja je živjela samo jedan dan. U tom drugom zapisu prije spomenuta trojica upisana su kao polubraća male Marije.

S obzirom na to da se ni u jednoj Zagorkinoj biografiji ne spominje podatak da je u njenom nesretnom braku s dvostruko starijim zadrtim mađaronom i šefom željezničke postaje u Zaboku Andrijom Matrajem rođeno neko dijete, a ni ona to ne spominje u nekom od svojih autobiografskih zapisa, odlučio sam i to provjeriti.

Ispostavilo se da je taj navod točan: u knjizi rođenih župe Krapina pod brojem 119, a uz datum 22. kolovoza 1891. upisano je rođenje djevojčice Marije Matraj kojoj su roditelji Andro Matraj, glavar željezničke postaje i Marija Jurić. Istoga dana je u knjizi umrlih, pod brojem 96 upisana i njena smrt od „životne nemoći“.

Budući da se i ovdje uz ime oca navodi da je „glavar željezničke postaje“, nema ni najmanje dvojbe da je zaista riječ o još jednom od tragičnih događaja iz Zagorkine mladosti, a koji bi možda mogao biti i jedno od objašnjenja njenog nervnog sloma radi kojeg je neko vrijeme provela i u sanatoriju što je njen muž kasnije koristio kao dokaz da je ona zapravo umobolna pa njemu treba pripasti njen miraz.

Preslike zapisa o rođenju i smrti jedinog Zagorkina djeteta – djevojčice Marije 22. kolovoza 1891. godine

Dodatni povod tom nervnom slomu moglo je biti i preseljenje u Mađarsku koje je uslijedilo ubrzo nakon toga. Naime, Matraju se njegovo mađaronstvo isplatilo: dobio je mjesto šefa kolodvora u Szombathelyju, važnoj željezničkoj raskrsnici na jugozapadu Ugarske, gdje se nastavila životna drama njegove mlade supruge.

Kao što je poznato, taj je brak praktički završen Marijinim bijegom od kuće 1895. godine, a pravno nešto kasnije, kad je ona stekla punoljetnost pa je mogla zatražiti i formalno razvrgnuće… Uslijedilo je njeno mukotrpno probijanje u novinarsku profesiju, tijekom koje je ušla i u književne vode, ali u tom dijelu njena života nema nepoznanica koje bi rodoslovno istraživanje moglo razjasniti, pa se njime ovdje nećemo ni baviti. Okolnosti u kojima su u njen život ušli u „Genima“ navedeni sinovi Smolčić, Car i Kratković, već su objašnjene pa ću stoga zaključiti ovaj napis ponavljajući da njih trojica ni po kojem rodoslovnom kriteriju ne mogu biti potomci Marije Jurić Zagorke.

Pozivamo čitatelje i članove HRD-a na predavanje “Resources for researching Croatians in America”, gospodina Roberta Jerina, počasnog člana našeg Društva.

Predavanje će se održati u utorak, 20. rujna 2022. godine u dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, na Trgu Marka Marulića 21, s početkom u 17 sati.

Gospodin Robert Jerin iz Clevelanda, SAD, neumorni je promotor hrvatskog nasljeđa i rodoslovnih istraživanja među našim iseljenicima u SAD-u i njihovim potomcima. Autor je rodoslovnog priručnika „Searching Your Croatian Roots“, osnivač Facebook stranice „Croatian Heritage and Genealogy“ i član nadzornog odbora Hrvatske bratske zajednice u Americi. Kroz svoje rodoslovne ture po Hrvatskoj zadnjih 15 godina gospodin Jerin doveo je na stotine Amerikanaca hrvatskih korijena u Hrvatsku, povezujući tako domovinsku i iseljenu Hrvatsku, za što je dobio posebno priznanje Hrvatske turističke zajednice.

Pozivamo čitatelje i članove HRD-a na promociju knjige “Davor i Furića rod” autora našeg člana dr. sc. Krešimira Furića, znanstvenog savjetnika u miru.

Promocija će se održati 19. listopada 2022. godine u dvorani “Katalozi” Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Trg Marka Marulića 21, s početkom u 18 sati.

O autoru

Dr. sc. Krešimir Furić, znanstvenik je u mirovini, rođen je u Davoru (ondašnji kotar Nova Gradiška), a 1958. godine seli s obitelji iz Požege u Zagreb gdje je maturirao na Srednjoj tehničkoj školi u Klaićevoj 1965. godine, diplomirao teorijsku fiziku na PMF-u 1969. godine te magistrirao 1972. godine. Disertaciju iz područja molekularne fizike i strukture materije obranio je 1981. godine, a od prve godine zaposlenja (1970.) do 2012. godine bio je zaposlenik Instituta Ruđer Bošković. U njemu je 24 godine vodio Laboratorij za molekularnu fiziku (LMF).

Čitatelje i članove pozivamo na predavanje Eve Dvorakove Duffek pod naslovom “Kako sam istraživala svoje češke korijene“. Predavanje će biti održano u srijedu, 26. listopada 2022. godine u 18 sati u dvorani “Katalozi” Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Trg Marka Marulića 21.

Predavanje je o istraživanju prezimena Duffek.

O predavačici

Eva Dvořáková rođena je 1954. godine u blizini Praga. U Prag dolazi 1960 godine i tu pohađa škole. Nakon završetka srednje škole polaže državnu maturu iz srpskohrvatskog jezika i sve potrebne ispite kako bi stekla kvalifikacije koje su joj omogućile rad kao tumač i pratnja jugoslavenskim delegacija i turistima tijekom studija. Diplomirala je na Češkom tehničkom sveučilištu u Pragu 1979. godine i to na Građevinskom fakultetu, smjer arhitektura i konstrukcije.

Udaje se za slovenskog pjesnika i književnika Marjana Pungartnika i nastavlja živjeti u Jugoslaviji. Od 1980. do 2012. predavala je matematiku, fiziku, građevinsku mehaniku i statiku na Srednjoj građevinskoj školi u Mariboru. U školi je vodila niz istraživačkih projekata. Osnovna tema bila je skrivena povijest Maribora. Ovi projekti postali su i temelj scenarija za češku televizijsku seriju o arhitekturi  “Lijepi koraci” te za slovenski film “Arhitekti Fritz Friedriger i Maks Czeike”.

Organizirala je niz međunarodnih izložbi u Sloveniji, Austriji i Češkoj. Autorica je nekoliko stručnih publikacija i udžbenika. Deset godina surađivala je na stručnim člancima u Mariboru (novine “Večer”) o suvremenoj češkoj arhitekturi te informirala slovensku javnost o važnim izložbama u Pragu i Brnu.
Nakon “Baršunaste revolucije” sa suprugom je obnovila kulturno društvo Slovensko-češka liga Maribor, koje je postojalo i prije 2. svjetskog rata.

U Društvu je nastavila sa svojim djelatnostima: istraživanjima, uredništvom, publikacijama i izložbama. Za širenje dobrog imena Češke u inozemstvu od Ministarstva vanjskih poslova Češke Republike 2005. godine dobila je nagradu Gratias Agit. Dvadeset godina posvetila je istraživanju loze svoje majke, rođene Duffek. Digitalizacija matičnih knjiga omogućila joj je da rekonstruira ne samo majčinu obitelj u Češkoj, nego i austrijsku, hrvatsku i američku granu Duffeka te da dovrši genealošku studiju.

U sklopu svog istraživanja otkrila je da ova obitelj zapravo potječe iz Valonije. Objavila je knjigu o ovoj valonskoj obitelji, koja je Europi dala brojne glazbenike, jezikoslovce, matematičare, liječnike, arhitekte, pravnike, inženjere…

Danas živi sa suprugom u Mariboru te je i dalje aktivna u K.D. Slovensko-češka liga.

Naslovna fotografija: FreeCountryMaps.com

Naslovnica knjige

Čitatelje i članove HRD-a pozivamo na predavanje i promociju knjige “Otkuda ste, g. Matek” autora i našeg člana Vladimira Mateka, novinara, publicista i diplomata. Predavanje i promocija održat će se u utorak, 8. studenoga 2022. godine u dvorani “Katalozi” Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Trg Marka Marulića 21, s početkom u 18 sati. O knjizi će uvodno govoriti akademik Pavao Rudan te novinarka i književnica Božica Brkan.

Vladimir Matek, liječnik po sveučilišnom obrazovanju, rodoslovac, novinar i diplomat, dugi je niz godina predstavljao Republiku Hrvatsku pri međunarodnim organizacijama u Beču i Strasbourgu, a bio je i veleposlanik u Kraljevini Švedskoj, akreditiran i u Republici Latviji te u Republici Litvi, jedan je od utemeljitelja Europskog pokreta u Hrvatskoj 1990. godine. Bio je i potpredsjednik Europskog doma u Zagrebu do 1996. godine; volonterski tajnik Odbora za okoliš Grada Zagreba i urednik prvog sveobuhvatnog Izvješća o stanju okoliša u gradu Zagrebu (1974/5.).

U ovoj knjizi na 275 stranica s mnoštvom ilustracija autor donosi mnoštvo zanimljivih podataka o porijeklu prezimena Matek, o povijesti svih četiriju skupina hrvatskih Mateka koji su i rodoslovno obrađeni nekoliko stoljeća unatrag, kao i o tome kamo su se sve i zašto selili.

Izvršni odbor Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ saziva redovnu godišnju Skupštinu Društva, koja će se održati u utorak, 22. studenoga 2022. godine u 18 sati u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21, Zagreb, u dvorani „Katalozi”.

Dnevni red:

1. Verifikacija zapisnika s prethodne sjednice Skupštine
2. Prijedlog i izbor članova radnog predsjedništva, zapisničara i ovjerovitelja zapisnika
3. Izvješće o radu Društva u 2022. godini
4. Financijsko izvješće za 2022. godinu
5. Plan rada za 2023. godinu
6. Financijski plan za 2023. godinu
7. Izvješće Nadzornog odbora
8. Izvješće Suda časti
9. Razno

Veselimo se susretu na godišnjoj skupštini!

U članku se ukazuje na evangeličke matične knjige iz Hrvatske, odnosno Slavonije, koje su potkraj Drugog svjetskog rata kada je njemačko stanovništvo izbjeglo u Austriju i Njemačku, pohranjene u Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu. Prikazan je popis tih matičnih knjiga po mjestima i ukazano je na njihov značaj za istraživanje, ponajprije rodoslovlja.

Autor: Renato de Lucca
Brazilsko udruženje istraživača povijesti i genealogije
Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”

Hrvatski prijevod: Maja Kvaternik M. Leite

I – Kontekstualizacija

Nedavno sam dobio zamolbu za pomoć od potomka hrvatskih doseljenika u Brazil, koji mi je mapomenuo da ne može naći podatke o rođenju njegovog djeda rođenog u Velimirovcu, Hrvatska. Moju pozornost izazvao je njegov navod da su ga službene institucije obavijestile o nepostojanju takve evidencije i nemogućnosti podnošenja zahtjeva za hrvatsko državljanstvo, iako je imao izvadak djedovog rodnog lista, izdanog 1920-ih, čitljiv i u dobrom stanju.

Nakon istraživanja provedenog u nacionalnim i regionalnim povijesnim arhivima, matičnim uredima, crkvama i muzejima u pojedinim hrvatskim krajevima, čiji službenici zaslužuju pohvalu, uspio sam dobiti samo neslužbenu obavijest (putem umrežavanja s istraživačicom s prebivalištem izvan Hrvatske) da su knjige najvjerojatnije u Njemačkoj.

U kontaktu s Rafaelom Fixom, čiji je djed hrvatski emigrant njemačke nacionalnosti, rodom iz Banovaca u Hrvatskoj i luteran, pronašao sam nakon toga dio slagalice koji je nedostajao. Njegov djed, koji je evidentiran u ovim “izgubljenim” knjigama, nakon emigriranja iz Hrvatske u Brazil, vratio se u Njemačku prije mnogo godina, i dobio rodni list iz Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu. Tamo je, kakosam doznao, danas pohranjeno više matičnih knjiga, i to ne samo iz Hrvatske, već i iz Srbije, Rumunjske i Slovačke.

Kako bih pojasnio zašto su ove knjige izvan zemalja nastanka, ukratko navodim što se dogodilo u Velimirovcu u Hrvatskoj, u nedavnoj prošlosti. Do kraja Drugog svjetskog rata¹ Velimirovac je bio naseljen uglavnom Nijemcima. Prema popisu² iz 1910. ovo selo je imalo 797 stanovnika, od kojih su 764 bili uglavnom Nijemci protestanti. Većina Nijemaca došla je 1880-ih iz Bačke (Vojvodina) na poziv grofa Pejačevića da na njegovom imanju posijeku šume i pretvore ih u oranice. Između dvaju svjetskih ratova, tj. od 1918. do 1941., zbog gospodarskoga stanja, ali dijelom i zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti mnogobrojni stanovnici Velimirovca su iselili. Potpuno iseljavanje i napuštanje zavičaja uslijedilo je potkraj Drugoga svjetskog rata, kada su njemački stanovnici Velimirovca, kao uostalom i drugi njihovi sunarodnjaci bez obzira na vjeroispovijest u većini izbjegli iz Hrvatske i Jugoslavije. Pogođene ovom surovom stvarnošću neke od ovih obitelji su se u poraću također doselile u Brazil.

Nakon zatvaranja³ evangeličke župe Velimirovac 1944. godine, njezini su predstavnici crkvene matične knjige odnijeli u Državni crkveni arhiv u Stuttgart, gdje se i danas čuvaju i mogu se koristiti.

Stanovnike koji su ostali u Velimirovcu odveli su u Radni logor Valpovo u ljeto 1945., jer su vlasti kolektivno okrivile sve etničke Nijemce za nacističke zločine. Nakon rata mnogi su također bili lišeni svojih posjeda i protjerani u Austriju i Njemačku.

II – Važnost dokumenata

Župni zapisi – matice/matične knjige primarni su izvori istraživanja genealogije i poželjno je da budu dostupni, po mogućnosti bez novčane naknade, olakšavajući istraživanje obiteljskih povijesti i širem krugu zainteresiranih, te da budu i osnova za različita istraživanja iz najrazličitijih znanstvenih područja.

Iako u manjem broju u odnosu na broj pripadnika drugih vjeroispovijesti, primjećuje se da je raspršenost ovih evangeličkih izvora proizvela zamjetne poteškoće za potomke, kako u pristupu informacijama potrebnim za obiteljske povijesne rekonstrukcije, tako i u ostvarivanju njihovih građanskih prava, bilo to u Brazilu, u Hrvatskoj ili u drugim dijelovima svijeta.

U jednoj od matičnih knjiga⁴ iz Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu, pronalazimo desetke obitelji koje žive u sljedećem zemljama: Austrija, Njemačka, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Meksiko, Australija i Hrvatska. Knjiga navodi mnoga prezimena, primjerice: Becker, Buchler, Benz, Kolb, Medel, Neumann, Hoffmann, Krebs, Stock, Werner, Schenkenberger, Toth, Hassmann, Heil, Szabo.

III – Popis evangeličkih matičnih knjiga iz Hrvatske u Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu

U nastavku donosimo popis evangeličkih matičnih knjiga iz Hrvatske, koji je moguće pregledavati i online putem mrežne stranice ARCHION⁵ ili izravnim kontaktiranjem Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu.

Evangelička reformirana crkva Szeliste⁶ – Velimirovac
(Ungarn, lutherische Gemeinde)

Mješovita knjiga 1886-1905 (Volumen 1)
Matična knjiga krštenih 1899-1924 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1924-1936 (Volumen 3)
Matična knjiga krštenih 1936-1954 (Volumen 4)
Matična knjiga vjenčanih 1887-1905 (Volumen 5)
Matična knjiga vjenčanih 1906-1938 (Volumen 6)
Matična knjiga vjenčanih 1939-1954 (Volumen 7)
Matična knjiga umrlih 1887-1905 (Volumen 8)
Matična knjiga umrlih 1906-1924 (Volumen 9)
Matična knjiga umrlih 1924-1933 (Volumen 10)
Matična knjiga umrlih 1934-1948 (Volumen 11)

Evangelička luteranska crkva Szeliste – Velimirovac
(Ungarn, lutherische Gemeinde)

Mješovita knjiga 1886-1907 (Volumen 1)
Mješovita knjiga 1904-1926 (Volumen 2)
Mješovita knjiga 1927-1944 (Volumen 3)
Mješovita knjiga 1940-1943 (Volumen 4)
Mješovita knjiga 1902-1926 (Volumen 5)
Matična knjiga umrlih 1939-1944 (Volumen 6)

Evangelička reformirana crkva Vinkovačko Novo Selo⁷, Hrvatska
Neudorf (Vinkovačko Novo Selo), Kroatien

Mješovita knjiga 1831-1860 (Volumen 1)
Mješovita knjiga 1860-1897 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1881-1903 (Volumen 3)
Matična knjiga krštenih 1904-1926 (Volumen 4)
Matična knjiga krštenih 1926-1944 (Volumen 5)
Matična knjiga krštenih 1897-1922 (Volumen 6)
Matična knjiga vjenčanih 1923-1944 (Volumen 7)
Matična knjiga umrlih 1881-1910 (Volumen 8)
Matična knjiga umrlih 1911-1944 (Volumen 9)
Matična knjiga umrlih 1914-1918 (Volumen 10)
Matična knjiga potvrda 1927-1944 (Volumen 11)
Razno 1902-1942 (Volumen 12)

Evangelička reformirana crkva Banovci⁸, Hrvatska
Sidske Banovce (Banovci, Novi Banovci, Sidski Banovci, Schider Banovci, Sidske Banovce, Banowce, Banowzi), Serbien, Reformierte Gemeinde.

Mješovita knjiga 1862-1905 (Volumen 1)
Matična knjiga krštenih 1899-1935 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1936-1944 (Volumen 3)
Matična knjiga vjenčanih 1904-1943 (Volumen 4)
Matična knjiga umrlih 1905-1944 (Volumen 5)

REFERENCIJE

1. BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, dosta stranica.
2. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., Državni zavod za statistiku, popis stanovništva  2011., istraživanje za Velimirovac, pristup 2. svibnja 2021., dostupno na stranici: https://www.dzs.hr/hrv/dbhomepages/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske.htm
3. Kirchenbucher aus Jugoslawien fur die Gemeinden, stranica 1.
4. BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, str. 283.-293.
5. Website ARCHION, istraživanje za “Württemberg: Landeskirchliches Archiv Stuttgart” (Državni crkveni arhiv u Stuttgartu) i “Auslandsgemeinde” (iseljenička zajednica). Pojavit će se popis zemalja i njihovih matičnih knjiga.
6. Szeliste (na mađarskom) ili Selište (na hrvatskom) bio je naziv za Velimirovac do 1914. godine
7. Nekadašnje selo čije područje danas pripada Vinkovcima (u Vukovarsko-srijemskoj županiji).
8. Pripada Nijemcima (u Vukovarsko-srijemskoj županiji), a prije se zvao Šidski Banovci.

IZVORI ISTRAŽIVANJA

1. Državni crkveni arhiv u Stuttgartu (Landeskirchliches Archiv Stuttgart)
2. Evangelička crkva u Württembergu (Evangelische Landeskirche in Württemberg)
3. Mrežna stranica ARCHION (kataloško savjetovanje i digitalne kopije crkvenih matičnih knjiga), pristup 1. svibnja 2021.
4. Državni arhiv u Osijeku, Zagreb i razni matični uredi (Osijek, Slatina, Zagreb, itd.)
5. Gradska i Sveučilišna knjižnica u Osijeku.
6. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857-2001, Državni zavod za statistiku, popis stanovništva 2011.
7. ASBRAP – Associação Brasileira de Pesquisadores de História e Genealogia
8. Facebook: Genealogia Croata (Hrvatsko rodoslovlje u Brazilu)

POPIS LITERATURE

• BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien. Reutlingen, Njemačka: Heimatausschuss Welimirowatz, 1985. Dostupno u digitalnom obliku putem prijave Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu.
• Kirchenbücher aus Jugoslawien für die Gemeinden, Katalog jugoslavenskih crkvenih knjiga za župe Bečmen, Nemci, Szeliste-Velimirovac, Šidske Banovce, 1987, Državni crkveni arhiv u Stuttgartu. Dostupan u digitalnom obliku putem prijave.
• BEER, Josef. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien Band I Ortsberichte. München: Donauschwäbische Kulturstiftung – Stiftung des privaten Rechts, 1997.
• SCHERER, Anton. Kratka povijest podunavskih Nijemaca. Osijek, Zagreb, Split: Pan Liber, 1999.
• LUCCA, Renato de. Registros Paroquiais Croatas localizados na Alemanha. São Paulo: Associação Brasileira de Pesquisadores de História e Genealogia, 2021, magazin broj 28.

Napomena:

Posljednja bibliografska referenca odnosi se na izvornu publikaciju na portugalskom.
Za ostale jezike (kao što su njemački, engleski, španjolski i talijanski) kontaktirajte autora ili posjetite grupu Genealogia Croata na Facebooku.

Svim prijateljima i članovima Hrvatskog rodoslovnog društva javljamo tužnu vijest da nas je u ponedjeljak, 21. studenoga 2022. godine u 90. godini života napustio Božidar Ručević, jedan od viđenijih članova Hrvatskog rodoslovnog društva od osnutka 2005.

Ispraćaj dragog pokojnika bio je u krugu obitelji na zagrebačkom krematoriju.

Božidar Ručević rođen je u Osijeku 1933. godine, pučku školu završio je na Knežiji u Zagrebu, gimnaziju  u Zagrebu (zakratko Slatina i Gospić), maturirao je u Virovitici, a diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu: Pretežno je živio u Zagrebu od 1935. godine; otac je tri sina: Domagoja, Zrinka i Vedrana; suprug je Marte r. Dér.

Bio je član  nekoliko društava sa stručnom, kulturnom, domoljubnom i rodoslovnom potkom; od 1979. godine izvanredni je član Znanstvenog savjeta za naftu pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (tada JAZU); nositelj je nagrade INOVA.

Nosilac je Spomenice domovinskog rata.

Radio je u tvornici Kutrilin u sklopu kombinata Chromos-Katran-Kutrilin na odgovornim radnim mjestima: šef pogona, viši stručni suradnik u istraživanju , tehnički direktor i savjetnik za razvoj. Posebno se bavio kemijom tenzida.

Bio je vrlo stručan i cijenjen u svome poslu. U slobodno vrijeme volio je čitanje, pisanje, putovanja, glazba, sport te druženja sa svojim prijateljima, kamperima i rodoslovcima, uz smijeh i pjesmu. Bio je veseo i uvijek za pravdu i poštenje. Volio je istraživati i o tome  pisati  a posebno je bio ponosan na svoj hrvatski rod i hrvatske tradicije,  korijene Šokačke  i slavonsku opstojnost. Prije svega, bio je veseli obiteljski čovjek, ponosan na svoju obitelj, sinove i suprugu Martu i svoje šokačko podrijetlo, bio je gospodin i odani prijatelj.

Bio je aktivan u našem Hrvatskom rodoslovnom društvu od osnutka 2005. godine. Uvijek je bio na usluzi, spreman da svojim  znanjem  pomogne svima u rodoslovnim počecima. Napisao je mnoge stručne uratke u pisanim i elektronskim izdanjima te knjige i brošure, posebno u rodoslovnom području kako slijedi:

• 1970. g. Uvod u tehnologiju tenzida;
• 2008. g.  Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca;
• 2010. g.  Podrijetlo Hrvata od iskona do VII. stoljeća;
• 2014. g. Croatan Indijanci – od legende do istine;
• 2017. g.  Hrvatska nacionalna genealogija / Hrvatski rodoslovni projekt;
• 2017. g.  Hrvatska rodoslovna dokumentacijska središnjica – Buđenje;
• 2020. g.  Rodoslovna baština Ručevića
• 2022.g.  Lijetanje krijesnica  (20 crtica o temama koje su ga zanimale ili prijateljima).

U svom  pretposljednjem uratku (Rodoslovna baština Ručevića) pokušao je popisati sve Ručeviće (Ćaniće) iznjedrene iz Starih Mikanovaca, ma gdje se u svojim dobima življenja nalazili, kao i njihove dostupne obiteljske priče, na razini razumnih pretpostavki. Bio je nositelj Spomenice Domovinskog rata i urednik web stranice https://rucevic.net/, a umirovljeničke dane provodio je u voljenom Zagrebu i Hrvatskom zagorju, dok vrelo predaka, majčino Zadubravlje te pradjedovske Stare Mikanovce, nije zaboravio nikad.

Na portalu Hrvatskog rodoslovnog društva objavio brojne tekstove i priloge.

Uvijek je imao dobre prijedloge i teme za rad društva.

O Božidaru Ručeviću, jednom od najstarijih članova Hrvatskog rodoslovnog društva, teško je napisati bilo kakvo štivo, nego je nužno da ga se sjećamo kao brižnog supruga, oca, djeda i pradjeda te dragog prijatelja  rodoslovca.

O Božidaru mnogo govore i neke od izreka iz njegovih knjiga:

• “Rodoslovlje je srž vjere i života.”,
• “Gdje nema rodoslovlja, nema ni ljudi.”,
• “Za navik nek Bog sačuvo dušu našu ručevačku, šokačku i Hrvatsku.”.

Zato je zaborav na našeg dragog Božu u našem društvu zbog cjelokupnog njegovog djela jednostavno nemoguć.

Počivao u miru.

Uz iskrenu sućut obitelji čast nam je bila napisati ovaj spomen!

M. Tomašković i Ž. Mateljan

Dvjema skupinama studenata povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predstavljeno je u četvrtak, 15. prosinca 2022. godine, Hrvatsko rodoslovno društvo „Pavao Ritter Vitezović“ i njegove aktivnosti.

Jedan od zaključaka redovite godišnje Skupštine Društva održane 22. studenoga 2022. godine bio je i da se ostvari kontakt s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta kako bi se razmotrila mogućnost suradnje s tamošnjim nastavnicima i njihovim studentima.

Dopis koji smo slijedom toga uputili predstojnici Odsjeka prof. dr. Zrinki Nikolić Jakus i koji je ona – iskazavši veliko zanimanje za naš prijedlog – odmah proslijedila drugim nastavnicima izazvao je neposrednu i vrlo pozitivnu reakciju te je u manje od tjedan dana organizirano predstavljanje Društva dvjema skupinama studenata.

Prva skupina bili su polaznici druge godine studija, koji trenutačno kod prof. dr. Tomislava Galovića slušaju kolegij „Pomoćne povijesne znanosti“, među kojima je i genealogija. Njima se priključilo i nekoliko brucoša zainteresiranih za temu.

Prije same prezentacije koju je održao naš član Vladimir Matek, studentima se kratko obratio i dopredsjednik HRD-a prof. dr. Gordan Gledec, kojeg su druge obveze spriječile da ostane na cijelom predstavljanju. U nastavku susreta koji je trajao puna dva školska sata, o svojim iskustvima iz rodoslovnih i srodnih istraživanja govorili su uz Mateka i predsjednica Izvršnog odbora Alka Horvat te tajnik Društva Domagoj Bukovšak, kao i njihovi nastavnici prof. dr. sc. Tomislav Galović i sama predstojnica prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus.

Uz konkretne primjere bilo je riječi o različitim izvorima rodoslovnih podataka – matičnim knjigama, anagrafima i drugim crkvenim spisima (ženidbeni spisi, vizitacije, krizme, korespondencija biskupskih ureda sa župnicima itd.), o mogućim civilnim izvorima (matični uredi, katastri, urbari i sl.), te o teškoćama s kojima se istraživač može susresti, od propisa o zaštiti osobnih podataka do nepostojanja matičnih knjiga i drugih dokumenata iz pojedinih razdoblja.

Druga skupina bili su studenti završnih godina koji kod doc. dr. sc. Kornelije Jurin Starčević u okviru modula „Rani novi vijek“ slušaju uz ostalo i predmet „Povijesna demografija“.

Nakon već opisane prezentacije aktivnosti Hrvatskog rodoslovnog društva tijekom jednoga školskoga sata, njima je u drugom nastavnom satu Vladimir Matek pod naslovom „Jesu li Turci krivi baš za sve“ prikazao i ostale najvažnije čimbenike ranonovovjekovnih demografskih kretanja na ovim prostorima. To je ilustrirao podacima do kojih je došao istražujući povijest vlastite obitelji čiji su korijeni u Jasenicama ispod Velebita i drugih triju skupina istoga prezimena u Hrvatskoj (Hrvatsko zagorje, Bušetina i Virovitica te pripadnici češke nacionalne manjine iz Prekopakre).

Naime, na dramatične posljedice otomanske invazije u svim spomenutim krajevima, nadovezivale su se učestale gladne godine izazvane sušama ili iznenadnim zahlađenjima, razne epidemije (kuga, boginje, šarlah, difterija, u zadarskom zaleđu i malarija itd.). Demografske su gubitke proizveli i kasniji ratovi, čak i kad se nisu vodili na našem ozemlju (masovna novačenja za Napoleonovu Veliku armiju ili za popunu austrijskih trupa na raznim ratištima širom Europe).

Oba su susreta završena pozivom studentima da pristupe Društvu i uključe se u njegov rad, što su podržali i njihovi nastavnici, ukazavši da bi im to moglo biti i dragocjeno praktično iskustvo u budućem profesionalnom radu. Najavljeno je – što je također bio jedan od zaključaka Skupštine – i obnavljanje tijekom naredne (2023. godine) rodoslovnih radionica kakve je Društvo svojedobno organiziralo kao svojevrstan uvod u samostalna istraživanja, što bi također mogla biti jedna od mogućnosti za njihovo uključivanje.

Predstojnica Odsjeka za povijest prof. dr. sc. Nikolić Jakus i njeni kolege Galović i Jurin Starčević izrazili su također spremnost da u dogledno vrijeme i sami članovima Društva održe predavanja u kojima bi ih upoznali s nekim od svojih istraživanja, a najavili su da će razmotriti i načine kako bi se suradnja s našim Društvom uklopila u praktični dio nastave u sklopu pojedinih kolegija.
Prije nego smo se razišli imali smo priliku u njihovoj pratnji posjetiti i sada objedinjenu knjižnicu Filozofskog fakulteta. Ispostavilo se da na policama s genealoškom literaturom nema dosad jedinog rodoslovnog priručnika na hrvatskom jeziku, 2009. godine objavljene knjige „Pred zagonetkom obiteljskog stabla“, čiji su autori jedan od naših osnivača pokojni Mladen Paver i današnji dopredsjednik Gordan Gledec te smo im u znak zahvalnosti na ljubaznom prijemu i spremnosti na suradnju darovali nekoliko primjeraka iz zalihe koja postoji u Društvu.

Zajednička fotografija studenata, njihovih nastavnika i predstavnika Hrvatskog rodoslovnog društva nakon prezentacije održane u okviru njihova kolegija „Pomoćnih povijesnih znanosti“ u kojem se uz ostalo obrađuje i tema genealogije…

Svim rodoslovkama i rodoslovcima i svim prijateljima društva sretne božićne blagdane i mnogo sreće, uspjeha (posebno u bavljenju rodoslovljem), zadovoljstva i zdravlja u novoj, 2023. godini želi Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”.

Slika: PixaBay.com

Jedanaest članova Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“ posjetilo je u subotu 4. lipnja Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije u Matuljima. Riječ je o posjetu koji je posljednje dvije godine odgađan radi opasnosti od COVID-a , a bio je planiran jer su do nas u Zagrebu redovito dopirale informacije o više nego impresivnom djelovanju tamošnje skupine entuzijasta, koja se u radu Udruge, osnovane 2015. godine – nije ograničila samo na rodoslovlje u najužem smislu riječi, nego je svoja istraživanja proširila i na razne druge vidove lokalne povijesti, pa je – unatoč razmjerno kratkom razdoblju svog postojanja – postigla zaista zapažene rezultate.

Predsjednica udruge Marija Puhatić-Harašlić zbog zdravstvenih nas problema na žalost nije mogla dočekati, ali su je kao domaćini vrlo uspješno zamijenili tajnik Miljenko Ujčić i članovi Upravnog odbora Roberto Žigulić, Goran Slavić i Arsen Jardas. Od njih smo doznali jedan više nego zadivljujući podatak: u njihovu su bazu podataka do trenutka našeg posjeta bili upisani rodoslovni podaci za 390.187 stanovnika koji su od 1620. živjeli na području južno od Učke, a od Rijeke do slovenske granice. To je nedvojbeno najveća takva privatna baza podataka ne samo na ovim prostorima, pa danas gotovo da više i nema obitelji s tog područja, a da informacije o njima sadržane u starim maticama, anagrafima i drugim povijesnim dokumentima , nisu skenirane i digitalizirane u njihovoj bazi podataka.

Sada matuljski istraživači tu bazu, koja nije dostupna javnosti nego samo članovima Udruge, nastoje dopuniti i informacijama o potomcima tih obitelji koji su emigrirali u druge dijelove zemlje ili se razišli širom svijeta, što ponekad dovede i do iznenađujućih otkrića. Primjerice, jedan se iseljenik iz toga kraja nekada davno na Novom Zelandu oženio s pripadnicom jednog od lokalnih maorskih plemena, pa su im se jednom zgodom na vratima pojavili naizgled stopostotni Maori koji su došli u taj dio Hrvatske tragati za dijelom svojih korijena… A drugi je pak tragao za zlatom na Aljasci pa je uz vlastitu djecu usvojio i nekoliko mališana iz lokalnog eskimskog naselja koji su u jednoj epidemiji ostali bez roditelja, tako da sada i njihovi potomci nose prezime iz te baze podataka.

Njihova su istraživanja razjasnila npr. i neke nedoumice o porijeklu nekih poznatih ličnosti, zahvaljujući njima kompletirani su i podaci o žrtvama ratnog zločina u kojem su 1944. u selu Lipa ubijene 269 osobe, sve koje su se u tom trenutku tamo zatekle, kao i oni o stradalima u dva svjetska rata…

Boravak naše skupine u Matuljima završen je zajedničkom fotografijom s ljubaznim domaćinima na ulazu u njihov Centar.

Mnoga od tih istraživanja dovela su i do objave za lokalnu povijest dragocjenih publikacija u obliku knjiga ili stručnih radova, te do postavljanja cijelog niza izložbi koje su privukle veliku pozornost lokalnih stanovnika.

Tijekom posjeta Centru mogli smo razgledati i mali Zavičajni muzej koji se nalazi u njihovim prostorijama , centra, a u kojem se uz mnoštvo fotografija i raznih dokumenata mogu vidjeti i razni alati i kućanski predmeti iz proteklih razdoblja.

Centar je nastao zahvaljujući inicijativi sestara Desanke i Marije Puharić. Od jedne rođake, koja je nekoliko zemljišnih čestica bitnih za nastavak nekih općinskih projekata zamijenila za vlasništvo nad zgradom stare ambulante kojoj nakon izgradnje novog Zdravstvenog centra nije nađena neka druga namjena, one su naslijedile taj objekt i odlučile da u nj smjeste niz dokumenata, knjiga i drugih predmeta koji su u roditeljskoj kući svjedočili o prošlim vremenima. Od toga je nastala prije spomenuta i na priloženim fotografijama dijelom prikazana zavičajna zbirka koju je formirala Desanka, dok je Marija, koja se nakon umirovljenja posvetila genealoškim istraživanjima, tamo prenijela golemu dokumentaciju koju je s vremenom prikupila.
a
Početak je – kako je rekla u jednom razgovoru za novine u vrijeme otvaranja Centra – bila činjenica da stjecajem povijesnih i drugih okolnosti njihov otac npr. čak nije znao kako mu se zvala baka, pa je na to pitanje svaki odgovarao „bila je nona“… Želja sestara Puharić da stara ambulanta unatoč privatnom vlasništvu i dalje bude objekt javne namjene privukla je i druge entuzijaste koji su se bavili raznim aspektima lokalne povijesti i rodoslovlja i tako je 2015. nastala Udruga nazvana Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije….
Centar se financira od članarina i priloga svojih nekoliko desetaka članova, od donacija osoba koje od njih traže podatke o svojim precima, te od sredstava koja dobiju za realizaciju projekata koje prijavljuju na natječaje koje svake godine raspisuju tijela lokalne i/ili regionalne uprave. U nekim su općinama – kažu – nailazili na podršku, u drugima za njihove aktivnosti nije baš bilo razumijevanja, ali ih to svejedno nije pokolebalo.

O njima govori i plan rada za ovu godinu, koji je usvojen na Skupštini održanoj u prosincu 2021. U njemu se ističe da će se nastaviti istraživanje rodoslovnih podataka osoba iz Kastavštine i Liburnije koji su emigrirali u Rijeku, ili iz Rijeke na njihovo područje istraživanja, a upisani su u matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih te Stališima duša Rijeke do XX stoljeća; kao i obradu podataka iz Verlustlista i Stališa duša za ranjene, umrle i nestale osobe s teritorija Kastavštine i Liburnije u Prvom svjetskom ratu. Planirana je i daljnja obrada podataka za Klanu i Studenu, zatim istraživanje rodoslovlja lokalnog stanovništva i njihove povezanosti s brodogradilištem u Iki u XVIII i XIX stoljeću, predavanja Edvina Rutara o tri Austrougarska kontraadmirala u Mošćeničkoj Dragi te o našim mornarima koji su u vrijeme Bokserskog ustanka bili u mirovnoj misiji u Kini, zatim Roberta Žigulića o boravku i zločinima Jevđevićevih četnika na prostorima Liburnije 1944. godine, Miljenka Ujčića o Brgujskim iseljenicima s početka 20-tog stoljeća te Milovana Matetića o povijest šaha na području Kastavštine i Liburnije. Planirano je i nekoliko izložbi, katalogizacija knjiga te izrada reprodukcija starih razglednica koje bi se mogle ponuditi posjetiteljima Centra. Neke su od tih aktivnosti – koje su inače bile u planu za prethodne godine pa su radi COVID-a morale biti odgođene – u međuvremenu već odrađene, a druge će doći na red vrlo skoro… Tako uspješno djelovanje, osim entuzijazma samih članova udruge, u velikoj je mjeri moguće zahvaljujući činjenici da Centar ima vlastite prostorije, iako su one u privatnom vlasništvu.

U Zavičajnoj zbirci u sklopu Centra, koja pomalo prerasta u muzej lokalne povijesti, mogu se vidjeti mnogi zanimljivi izlošci koji svjedoče o tome kako su živjeli i radili tamošnji „stari“

Situacija našeg rodoslovnoga društva „Pavao Ritter Vitezović“ u tom je pogledu bitno drukčija. Kako je u razgovoru s domaćinima istaknula predsjednica Izvršnog odbora Alka Horvat, HRD ima ugovor s Hrvatskim državnim arhivom prema kojem možemo organizirati predavanja i prezentacije u njihovoj dvorani Katalozi, a za manja okupljanja možemo jednom tjedno koristiti i prostore Mjesnog ureda Gornji Grad u Opatičkoj 16. No, kako su ostale dane ti prostori na raspolaganju drugim udrugama, HRD ne može tamo imati neki stalni postav… Moglo bi se eventualno konkurirati za neki prostor koji bi bio namijenjen isključivo našem korištenju, ali – čak i ako bi najamnina bila sasvim simbolična , režije za takav prostor (grijanje, struja, voda itd) po svim proračunima nadilaze mogućnosti Društva.

Naši su govorili o nekim svojim iskustvima iz rodoslovnih istraživanja na dijelovima Hrvatske na kojima je zbog raznih povijesnih okolnosti sačuvano osjetno manje starih dokumenata nego u Kastavštini i Liburniji… Pred kraj posjeta ljubazni su nam domaćini pokazali prije spomenutu impresivnu bazu podataka i programe u kojima izrađuju zaista zadivljujuća rodoslovna stabla pojedinih obitelji, pri čemu treba istaknuti da su kapaciteti njihovih računala sada već postali preslabi za količinu pohranjenih informacija pa pretraživanje ponekad zahtijeva i jako puno vremena.

Na kraju posjeta naša je skupina za njihovu biblioteku donirala nekoliko knjiga, a i naša će biblioteka, koja se zbog gore opisanih okolnosti čuva u jednom ormaru u Hrvatskom državnom arhivu, nakon ovog posjeta biti obogaćena s nekoliko publikacija čiji su autori njihovi članovi.

U prosincu 2021. godine student Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Luka Slišković obranio je diplomski rad “Genealoška literatura: bibliografija knjiga dostupnih u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavljenih od 1846. do 2020.” pod mentorstvom prof. dr. sc. Ane Barbarić.

Luka Slišković završio je kroatistiku i bibliotekarstvo u Zagrebu. Trenutačno je zaposlen u Knjižnicama grada Zagreba. Već nekoliko godina istražuje svoje obiteljsko stablo, odnosno obiteljsku povijest.

Uz dopuštenje autora, objavljujemo i PDF datoteku:

• Slišković Luka – Genealoška literatura – Bibliografija knjiga dostupnih u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavljenih od 1846. do 2020 (508 kB).

Sažetak

Ideja ovoga rada bila je prikupiti građu i sastaviti bibliografiju publikacija o rodoslovlju, s naglaskom na publikacije vezane za Republiku Hrvatsku. Zato je kao izvor za tu bibliografiju odabran katalog upravo Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja je bibliografsko središte Republike Hrvatske. Na osnovi zakona o obveznom primjerku, logičan je zaključak da upravo Nacionalna i sveučilišna knjižnica posjeduje primjerke svih publikacija objavljenih u Hrvatskoj i da je to vidljivo u njezinu katalogu. No, u bibliografiju su uključene i publikacije koje su vidljive u katalogu Knjižnice, a nisu nužno objavljene u Hrvatskoj, jer Knjižnica posjeduje i takva izdanja. Radi opsega ovoga rada, u bibliografiju su uključene samo knjige, a ne i ostale vrste građe, npr. članci i serijske publikacije. Na početku je opisana metodologija izrade bibliografije: kriteriji za izbor građe koje smo upravo naveli. Nakon toga dana je definicija rodoslovlja i kratka povijest bavljenja rodoslovljem u svijetu i Hrvatskoj. Nakon toga definiran je pojam bibliografije i navedene vrste bibliografija prema slovenskom bibliografu Janezu Logaru. Zatim je opisana kratka povijest bibliografije u Hrvatskoj prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije. Nakon toga dolazi središnji dio, sama bibliografija knjiga o rodoslovlju, podijeljena u pet dijelova: rodoslovlja plemićkih i velikaških obitelji, rodoslovlja plemića Zrinskih i Frankopana, župne matične knjige i druge publikacije vezane za njih ili za popise pučanstva pojedinih župa, rodoslovlja pojedinih prezimena i rodoslovlja pojedinih mjesta. Takva podjela učinjena je radi sistematičnosti i radi lakšega snalaženja u samoj bibliografiji. Nakon toga dana je interpretacija bibliografije, navedena su i digitalizirana izdanja i prijevodi te prijedlozi što bi bilo korisno digitalizirati. Motivacija za sastavljanje bibliografije bila je autorovo zanimanje za vlastito rodoslovlje, a nadamo se da će ova bibliografija potaknuti one koji posegnu za njom na dalje istraživanje rodoslovlja i možda na neke veće i sveobuhvatnije rodoslovne projekte.

Naslovna fotografija: pexels.com

U prosincu smo izvijestili o predstavljanju Hrvatskog rodoslovnog društva studentima povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Sada sa zadovoljstvom možemo najaviti nastavak tada započete suradnje putem predavanja njihovih nastavnika u okviru aktivnosti našeg Društva te pozvati naše članove i druge zainteresirane čitatelje ovih stranica da dođu čuti što nam istaknuti povjesničari mogu kazati o svom radu na pojedinim temama koje imaju mnogo dodirnih točaka s rodoslovljem.

Prvo u tom nizu, u četvrtak, 2. ožujka 2023. u 18 sati, bit će predavanje predstojnice Odsjeka za povijest, prof. dr. sc. Zrinke Nikolić Jakus, pod naslovom : „Prije matičnih knjiga: notarske knjige i drugi izvori u rekonstrukciji ranih genealogija dalmatinskog gradskog plemstva“, koja će govoriti o svom iskustvu na istraživanju notarskih knjiga i drugih izvora u rekonstrukciji ranih genealogija dalmatinskog gradskog plemstva. Istraživala je to u Zadru, Trogiru, Splitu, Dubrovniku i drugdje. Predavanje će biti održano u dvorani „Katalozi“ Hrvatskog državnog arhiva na Trgu Marka Marulića 21.

Tri tjedna kasnije, 23. ožujka 2023., na istom mjestu, ali u 19 sati predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije izv. prof. dr. sc. Tomislav Galović će pod naslovom „Croati omnes et habitatores villae Superioris Dobasnizae“ govoriti o svojim istraživanjima stanovništva i povijesti mjesta Dubašnice kod Malinske na otoku Krku kroz povijesna vrela i literaturu. Profesor Galović je o tome objavio dugi niz radova i više knjiga.

Za 20. travnja 2023. u 18 sati, na istom mjestu u HDA dogovoreno je i predavanje doc. dr. sc. Kornelije Jurin Starčević s Katedre za hrvatsku povijest na temu “Osmanski porezni popisi kao izvori za demografsku i rodoslovnu povijest hrvatskih zemalja od 16. do 18. stoljeća”. Na mnogim područjima nema tako starih matičnih knjiga i drugih dokumenata pomoću kojih bi amater koji se upusti u rodoslovno istraživanje mogao premostiti stoljeće ili dva koje dijeli najstarije sačuvane matice od razdoblja osmanske okupacije ovih prostora pa će to biti jedinstvena prigoda da čujemo nešto i o tim izvorima…