Sažetak predavanja održanog 7. rujna 2019.

Romanopiscu koji bi smislio toliko zapleta koliko ih je bilo u životu doktorice Feodore Fischer-Sartorius, svi bi rekli da je pretjerao. Ali stvarnost može biti kompliciranija od romana: iako iz zagrebačke obitelji, ona je rođena pod ruskom carskom vlašću u poljskom mjestu Sosnowice, živjela je – i dalje pod ruskom vlašću – u Libavi (u današnjoj Latviji), za I. svj. rata s obitelji bila internirana u Vologdu 400 km sjeverno od Moskve, da bi ih u zamjenu za skupocjeni dar gubernator stavio na popis Crvenoga križa za repatrijaciju, pa su tako stigli prvo u Švedsku, a zatim i u Njemačku, gdje će ona diplomirati medicinu i udati se. No, brak će se nakon dolaska nacista na vlast – zbog njenog židovskog porijekla – raspasti i ona će se – kao i ostatak obitelji morati skloniti u Jugoslaviju. Školska liječnica u Koprivnici ubrzo će – nakon što izbije rat – stjecajem okolnosti s jedva sedam godina starim sinčićem Normanom dospjeti u partizane i nakon rata za zasluge u liječenju ranjenih i bolesnih dobiti zadaću da sanatorij u današnjoj Klaićevoj, kojeg je – usput budi rečeno – projektirao njen stric Ignjat, pretvori u dječju bolnicu, što je vrlo uspješno i provela. Uz bolnicu je uz pomoć UNICEF-a uspjela osnovati i sagraditi za ono vrijeme revolucionarno koncipirani Centar za zaštitu majki i djece. Ne bez otpora i zamjerki, pa su je – bez obzira na zasluge – naprasno umirovili samo 15 dana prije otvaranja trećeg i završnog dijela Centra koji je bio njeno životno djelo…

Životi dobroga dijela njene rodbine iz roda Fisherovih bili su tek nešto manje burni i zanimljivi. O tome su u izvanredno zanimljivom predavanju okupljenim rodoslovcima, potomcima i rodbini te obitelji govorili jedan od zagrebačkih potomaka Fischerovih prof. dr. Andija Petar Bošnjak, te sin doktorice Fischer prof. dr. Norman Sartorius i njegova supruga, gđa Vera Sartorius Pecikozić.

U predavaonici Klinke za dječje bolesti pred brojnim okupljenim rodoslovcima te rodbinom i prijateljima prof. dr. Andrija Petar Bošnjak govori o rodoslovu zagrebačkih Fischera, a za stolom su još gđa Vera Sartorius-Pecikozić i prof. dr. Norman Sartorius, snaha i sin doktorice Fischer

Prvo jesensko okupljanje rodoslovaca – članova našeg Društva i prijatelja istraživanja obiteljske povijesti – održano je zbog inozemnih obveza predavača – u donekle neuobičajenom terminu, u subotu 7. rujna 2019. Mjesto također nije bilo sasvim uobičajeno – Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, za što je ovaj put već u samoj temi predavanja naslovljenog „Zagrebačka obitelj Fischer“ postojao poseban razlog: najmanje dvoje pripadnika te obitelji najizravnije je vezano uz nju: projektirao ju je 1908. godine i dovršio već 1909. – i to baš za potrebe prvog privatnog sanatorija u Hrvatskoj – poznati zagrebački arhitekt Ignjat Fischer, a nakon 2. svjetskog rata u taj je prostor useljena Dječja bolnica, koju će potom njegova nećakinja, dr. Feodora (Feđa) Fischer, kao dugogodišnja ravnateljica pretvoriti u vodeću pedijatrijsku kliniku i Centar za zaštitu majki i djece. Tijekom predavanja će se ispostaviti da je tu 1944. umro i njen otac Hinko, kao i da je tu na samom početku svoje karijere, nekoliko desetljeća nakon bakine smrti, neko vrijeme radila i njena unuka Danielle. U nekim se člancima o radu Ignjata Fischera može naći i podatak da je dio zemljišta na kojem je sanatorij sagrađen bio u vlasništvu te obitelji.

Prije otvaranja same teme, okupljeni su minutom šutnje odali počast dvojici uglednih članova Hrvatskog rodoslovnog društva koji su nas zauvijek napustili od posljednjeg okupljanja – jednom od osnivača i prvom predsjedniku Društva akademiku Petru Strčiću, te dugogodišnjem aktivnom članu ing. Ljudevitu Mezeu.

Ravnatelj Klinike za dječje bolesti prof. dr. Goran Roić kao domaćin ukratko je prikazao razvoj i perspektive institucije kojoj je na čelu, da bi u nastavku – kako bi okupljeni lakše u prostor i vrijeme smjestili prije spomenute Ignjata i Feodoru Fischer – jedan od zagrebačkih potomaka Fischerovih, prof. dr. Andrija Petar Bošnjak, na vrlo zanimljiv način predstavio rodoslov te obitelji.

Od njega smo doznali da zagrebački Fischeri potječu iz Trsta. Tamo je stanoviti Anselmo Levi trgovao ribom što mu je priskrbilo nadimak Fischer s kojim se – kad je na prijelazu između 18. i 19. stoljeća odlučio preseliti u Zagreb – tu i registrirao (na njemačkom je Fisch=riba, a Fischer = ribar). Godine 1802. u Zagrebu mu se rodio sin Bernhard, koji će kasnije obiteljsku tvrtku unaprijediti te otvoriti trgovinu i u Beču, gdje se oženio i gdje je rođen njegov sin Samuel. Samuel je rano ostao udovac pa je o troje njegove djece iz tog braka – jer je on kao graditelj zbog poslova puno putovao po cijelom carstvu – uglavnom brinula obitelj pokojne mu supruge. S njima su ta djeca ostala i nakon što se preselio u Zagreb zbog posla i ženidbe s Anom Gutmann rođenom u Krakowu, ali u srodstvu s Gutmanima iz Osijeka. U tom se braku rodilo još šestero djece: Hinko, Ignatz (koji će se kasnije potpisivati pohrvaćenom verzijom imena – Ignjat), Robert, Eugenia, Albert i Jacques. Od njih šestero samo se dvoje rodilo u Zagrebu: Ignjat i Jacques. Ostali su se rađali tamo kamo su obitelj vodili poslovi ili obiteljske okolnosti: Hinko je npr. rođen na željezničkoj stanci u Probitzu (Prostejovu) u Moravskoj, kad se Ana vraćala iz posjeta obitelji u Krakowu… Robert, koji će kasnije odseliti u Brazil, rođen je u Mukačovu (današnja zakarpatska Ukrajina), a Eugenija i Albert u Beču…

Obitelj Hinka Fischera prije izbijanja I. svj. rata na jugu ruskog carstva: na fotografiji su njegova supruga Gizela i djeca – buduća doktorica Feodora je prva s lijeva

Jacques je 1897. upisao medicinu u Beču i postao vojni liječnik koji je zbog humanog postupanja sa zarobljenim turskim vojnicima dobio čak i jedan turski orden. Službovao je u Nuštru, Rumi, potom i u Donjoj Stubici, da bi 1909. otvorio ordinaciju u Zagrebu… Oženio se plemkinjom Adrienne Albine von Claudius de Claudenburg, koja je s Laszowskim, Deželićem, Kukuljević-Sakcinskim, Širolom i drugima bila jedna od osnivačica Družbe hrvatskog zmaja (1905.) … Iz njegove je loze potekao i naš predavač, prof. dr. Andrija Petar Bošnjak.

Ignjat Fischer, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata i graditelja

Ignjat se nakon studija u Beču i Pragu vratio u Zagreb i tu osnovao tvrtku (u početku s Čehom Hrubyjem), da bi se ubrzo osamostalio. U tom je razdoblju 1908. nastao i sanatorij u kojem se danas nalazi Klinika za dječje bolesti, koji je po mnogo čemu bio inovativan. Podatak da su svi kutovi prostorija bili zaobljeni kako se u njima ne bi skupljala prašina, što je bitno olakšavalo čišćenje, tek je mali primjer njegova promišljena pristupa projektiranju. Osim ove zgrade, među ključna njegova djela spada i zagrebačko kazalište-kino „Apollo“ (danas „Kerempuh“) sagrađeno na uskoj parceli za koju su svi tvrdili da je za gradnju neiskoristiva, a u dijelovima Zagreba građenim početkom 20. stoljeća gotovo da i nema ulice ili ugla bez barem jedne, a nerijetko i više zgrada koje nose njegov potpis (u bilo koju internetsku tražilicu dovoljno je ukucati njegovo ime i prezime da bi se pojavile slike velikog broja zgrada koje je projektirao). Da bi se mogao oženiti plemkinjom Helenom Egersdorfer, kćerkom vijećnika Kraljevskog stola Sedmorice, s kojom je imao dvije kćeri, Ivanu i Mariju Magdalenu, prešao je na katoličanstvo, ali mu to kasnije – za vrijeme NDH – nije puno pomoglo. S obzirom na židovsko porijeklo, ali i na njegovo masonstvo, više je puta unatoč poodmakloj dobi – zatvaran. U vrijeme dok se u Zagrebu još normalno živjelo, u njihovoj se kući u Demetrovoj okupljalo poznato zagrebačko društvo za razonodu i zabavu „Kvak“, a njegova kćerka Ivana bila je ugledna glazbenica, prva žena s dirigentskom diplomom na ovim prostorima…

Albert je postao knjigovođa, počeo je raditi u „Uzornoj pivnici“, radni je vijek završio kao tehnički upravitelj tvornice Vladimira Arka (koju je također projektirao Ignjat), a umro je 1943. u Leskovcu (Srbija).

Prije ili kasnije su – tko iz ljubavi, tko iz pragmatičnih razloga – sva su braća prešla na katoličanstvo što je silno ljutilo njihovu majku Anu pa ih je čak i razbaštinila. Upitno je ipak je li to bio jedini razlog da ih tako kazni: sva su braća Fischeri iz te generacije bili – čini se – poprilično „nestašni“, pa je svaki od njih navodno imao i po nekoliko nezakonite djece…

Najstariji od Samuelove djece, Hinko, koji je u međuvremenu stekao diplomu inženjera tehničkih znanosti, oženio se 1898. godine u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka, samo nekoliko dana nakon što su i on i zaručnica mu Gizela Ružinski (čiji je ujak – usput budu rečeno – bio dr. Josip Frank) prešli na katoličanstvo.

Raoula su radi školovanja bili poslali u Zagreb, pa je  boravio u jednom konviktu (otud uniforma u kojoj je snimljen)

Kako nam je u svom dijelu predavanja rekla gđa Vera Sartorius-Pecikozić, ubrzo nakon vjenčanja Hinko i Gizela krenuli su na put. Mladi je inženjer, naime, svoj prvi posao dobio u poljskom mjestu Sosnowitze koje je tada još bilo pod ruskom vlašću… Tu im se 4. ožujka 1899. rodilo prvo dijete. Budući da je kum bio Rus imenom Fjodor, dobila je ime Feodora (Feđa). Mladi se par samo godinu kasnije našao u Švicarskoj, u Zürichu, gdje im se rodio sin Raoul, a 1902. i druga kćer Erna. Godine 1906., kad im se rodio i drugi sin Ernst-Hinko, obitelj je radi očeva posla bila u Nürnbergu, da bi se malo zatim svi našli u Libavi (danas Liepava u Latviji, tada dio ruske carske gubernije Kurlandije). Ubrzo potom preselili su u južni dio ruskog carstva, u ukrajinski industrijski centar Jurjevku, gdje je Hinko – kao konstruktor jednog novog i puno efikasnijeg modela visoke peći – brzo napredovao do položaja tehničkog direktora željezare, što im je bitno popravilo i materijalni i društveni status. Godine 1914. dobio je novi posao u Rigi (danas glavni grad Latvije), ali su ih ruske vlasti čim je Austrija objavila rat Srbiji i Rusiji, zajedno s bakom Ninom Ružinski koja im je bila u posjetu – kao državljane neprijateljske zemlje – internirale, nedaleko od Vologde, 400 km sjeverno od Moskve. Mjesto je – da im se oteža eventualni bijeg – moralo biti najmanje 30 km udaljeno od željezničke pruge. Predmnijevajući da će im oduzeti putovnice i ostale dokumente, Hinko je na listićima cigaret-papira popisao sve bitne podatke (mjesta izdanja i brojeve putovnica, krsnih listova, svojih diploma itd.) i to sakrio u unutrašnjost jedne olovke iz koje je prethodno izvukao grafitnu minu, a tu je olovčicu – uz napomenu da se od nje nikada ne odvaja – povjerio tada 15-godišnjoj najstarijoj kćerki Feodori…

Nakon nekoliko mjeseci doznali su da bi se – ako gubernator dobije neki vrijedan dar – mogli naći na popisu koji bi se predao predstavnicima Crvenoga križa za repatrijaciju. Gizela se tada odrekla svog nakita, a gubernator je očito bio zadovoljan (u obitelji se govorilo se o zlatnom samovaru s 12 šalica za čaj i pripadajućim pladnjem), pa su u srpnju 1915. utrpani u stočne vagone u kojima je na podu bila prostrta slama i zajedno s još nekoliko desetaka obitelji dospjeli do mjesta Tornio na finsko-švedskoj granici, otkud su pješke prešli u Haparandu, da bi zatim brodom kojeg je zakupio Crveni križ bili prebačeni južnije u Švedsku, a potom i u Njemačku…

Doktorica Fischer (lijevo) snimljena uoči otvaranja druge faze Centra, s bratom Ernstom…

Papirići iz olovčice koju je Feodora uspjela sačuvati omogućili su im da u razmjerno kratkom vremenu i unatoč ratnim okolnostima dobiju nove dokumente. Feodora, koja je još u Rusiji – nakon što je nekoliko puta morala previjati razne rane – odlučila da će postati liječnica, sada u Lübecku, gdje je otac Hinko dobio posao u brodogradilištu, prvi put kreće u pravu školu, a to joj zbog nedovoljnog znanja njemačkog jezika i raznih drugih okolnosti, nije bilo nimalo lako pa je maturu 1918. godine polagala u Hamburgu privatno i to na francuskom, nakon čega je upisala medicinu u Kielu. Tu je upoznala godinu starijeg Fritza Sartoriusa za kojeg će se nešto kasnije i udati. Prvo dijete – djevojčica Gizela – im je umrlo, a drugo – sin – se rodilo 1935. samo dva dana prije nego mu je otac dobio profesuru. Bilo je to vrijeme kad su nacisti inzistirali da sva imena moraju biti germanska, pa je bilo problema da ga se upiše kao Normana kako su roditelji željeli, a i drugo dječakovo ime – po djedu – nije smjelo biti Hinko, nego su ga upisali kao Heinz… Brak se nije održao – nacisti su provjeravajući njenu rasnu čistoću nekoliko generacija unatrag, unatoč potvrdama iz Zagreba da su joj roditelji katoličke vjeroispovijesti, ipak otkrili da je ona porijeklom Židovka pa je muž morao podnijeti zahtjev za rastavu braka… Slično je prošla i njena sestra Erna koja je također bila udana za „rasno čistoga“ Nijemca i njima dvjema – Feodori s malim Normanom i Erni s dvije kćerkice koje su se zvale Ursel i Heidi – nije preostalo drugo nego da se, kao i roditelji im Hinko i Gizela, koji su još jednom ostali bez svega – 1937. vrate u Zagreb.

Feodorin brat Raul kojeg su nakon ruske peripetije bili poslali u jedan konvikt u Zagrebu, u međuvremenu je diplomirao tehniku te ga je posao odveo u Englesku i u naftni biznis širom svijeta pa je ne samo bio pošteđen tih stresova, nego je čak mogao pomagati obitelji koja iz Njemačke nije uspjela spasiti puno toga.

Najmlađi, Ernst, rođen u Nürnbergu, školovan u Hannoveru i Münchenu, koji je bio cijenjeni novinar i kao reporter objavljivao u nekoliko desetaka njemačkih listova te bio član cijelog niza raznih društava i udruga, također je sve to pod hitno morao napustiti. U Zagrebu – jer nije dovoljno dobro znao hrvatski – nije mogao raditi kao novinar pa je radio u ugostiteljstvu, da bi na kraju s bratićem Reneom Ružinskim otvorio malu tvornicu dječje obuće na uglu Draškovićeve i Đorđićeve. Za to je morao položiti postolarski ispit, a da bi to uspio napisao je i četverojezični rječnik postolarskih izraza… Godine 1943. oženio se s Ivanom Vlahović (sestrom narodnog heroja Jože Vlahovića) i s njom imao sina Raoula koji je nakon studija elektrotehnike radio na Dalekom istoku za IBM i još neke velike američke tvrtke, a sada živi u SAD-u. Nakon rastave, početkom šezdesetih, Ernst je odselio u Graz, povremeno pisao za razne novine, a tamo je i umro.

Budući da su kao nekadašnji austro-ugarski državljani Fischeri imali pravo na jugoslavensko državljanstvo, to su po povratku u Zagreb riješili razmjerno lako. S priznavanjem diploma – a Feodora je u Njemačkoj već bila stekla i specijalizaciju iz pedijatrije – bilo je već puno teže pa je morala iznova polagati specijalistički ispit, što je u veljači 1939. i uspjela, stekavši tako konačno i pravo na rad.

Privatna praksa nije odgovarala njenom shvaćanju liječničke profesije, te je aplicirala i dobila stalno namještenje školskog liječnika u Koprivnici. Kad je nakon uspostave NDH i početka rata i kod nas počeo progon Židova, Srba i svih ostalih osoba sumnjiva porijekla ili političkog opredjeljenja Fischerove kao katolike, a možda i zbog rodbinske veze s obitelji Frank, koja je pak bila rodbinski povezana i s Kvaternikom – nisu dirali.

No, dok je kao liječnica u Koprivnici obilazila okolna sela, dr. Fischer se više puta našla u situaciji da mora liječiti ranjene partizane koji su se tu skrivali. U jesen 1943. – nakon što su partizani dva mjeseca držali Koprivnicu – prihvatila je da s njima ode u šumu jer je bilo malo vjerojatno da će moći izbjeći njemačke i ustaške represalije nakon što se partizani povuku. Odluka nije bila nimalo laka: sin Norman imao je tek sedam godina i nije ga imala kome ostaviti, ona sama nije bila nimalo sportski tip, u mladosti je preboljela tuberkulozu, a imala je i problema sa srcem. Ubrzo je postala upraviteljicom partizanske bolnice na Papuku i Psunju, a više je puta – dok su Nijemci i ustaše pretraživali šume – s malim Normanom i svojim pacijentima provodila i po desetak dana u duboko ukopanim zemunicama…

Bilo je to vrijeme borbe s ušima, tifusom i drugim zaraznim bolestima koje su tek dijelom bile posljedica neimaštine, a puno više neznanja, pa se prihvatila narodnog prosvjećivanja, s čim je nastavila i kasnije kad je u svibnju 1945. preuzela dječji odjel na Rebru, kojem će za par mjeseci i službeno postati ravnateljicom i reorganizirati u skladu s novim medicinskim spoznajama, slamajući mnoge otpore. Već u studenom dobila je prekomandu u bolnicu u Vinogradskoj, a s tim je promaknućem došlo i imenovanje u neka tijela koja su mogla utjecati na ono što bismo danas nazvali javnim zdravstvom (Savezna komisija za zaštitu majki i djece, stalni suradnik Komisije UNICEF-a, Savjet za narodno zdravlje NR Hrvatske, itd…) pa je pod njenim utjecajem država puno uložila u zaštitu majki i djece, što je uz intenzivno prosvjećivanje brzo rezultiralo velikim padom dječjeg mortaliteta.

Dr. Fischer je slijedom toga dobila zadaću da nekadašnji sanatorij za zagrebačke uglednike u Jelisavinoj (danas Klaićevoj) ulici, pretvori u bolnicu za dječje bolesti. Sve dok skidanje bršljana s fasade nije otkrilo ploču (i danas je tamo) na kojoj piše da je zgradu financirao i sagradio njen stric Ignatz Fischer, ona nije bila svjesna te činjenice, kao što ni njegova kćer Ivana – koja je došla prosvjedovati zbog probijanja nekog zida – nije znala da te radove vodi i da rupu probija njena sestrična… Feodora je Ivanu uvjerila da samo otvara prolaz do nove zgrade koja se treba graditi odmah pokraj i u kojoj će biti Centar za zaštitu majki i djece…

Zgrada sanatorija u Klaićevoj iz koje je izrasla današnja Klinika za dječje bolesti bila je u jednom razdoblju i omiljeni motiv zagrebačkih razglednica

Njezin je koncept tog centra po mnogo čemu bio revolucionaran – arhitekt Vladimir Turina nikako nije mogao shvatiti da Centar neće biti klasična bolnica u kojoj će se nizati sobe i kreveti, majstori nisu htjeli slušati zahtjeve tamo neke ženske koja misli da stvari zna bolje od njih. Problema je bilo čak i oko boje zidova i oko toga hoće li zahodska vrata otvarati prema unutra ili prema van (ona je zahtijevala da to bude prema van, kako bi ih majka s djetetom, možda k tome i trudnica, koja vuče i torbu s dječjom opremom i hranom, mogla bez problema zatvoriti za sobom).
Njeni za ono vrijeme revolucionarni pogledi na medicinski tretman majke i djeteta, uključivši i uvođenje kontracepcije – nisu prolazili bez otpora. Krutim komunističkim krugovima je smetalo što je ona na rukovodećim položajima a nije u partiji, nekima pak to da je riječ o ženi, a doktorima staroga kova da remeti njihovu rutinu i način rada. Koliki su bili ti otpori potvrđuje i činjenica da je – unatoč svim zaslugama – dekretom umirovljena u kolovozu 1964. godine, samo petnaest dana prije otvorenja trećeg i posljednjeg dijela Centra za zaštitu majke i djeteta, koji je bio njeno životno djelo, pa je otvorenje obavio njen nasljednik.

Centar, za kojeg je glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije dr. Candau za posjeta Zagrebu nešto prije toga rekao da je „Masterpiece of Health Promotion“ (u prijevodu: „Remek-djelo unapređivanja zdravlja“) ubrzo je pretvoren u jedan od bolničkih odjela, uz obrazloženje da preventiva kojom se dotad bavio više nije nužna jer su se životni standard i razina zdravstvene prosvijećenosti čak i na selu bitno povećali.
Duboko razočarana doktorica Fischer preselila se nakon toga u Ženevu, gdje je već neko vrijeme radio njen sin Norman, koji će s vremenom – nakon što je radio u Engleskoj, Indiji i na mnogim drugim mjestima, kao svjetski priznati psihijatrijski stručnjak postati i direktor Odjela za mentalno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije.

Baš je on – jer je kao student medicine svjedočio naporima svoje majke da unaprijedi zdravstvenu skrb i zaštitu majki i djece – u završnom dijelu prezentacije govorio o njenim pogledima, saževši njenu profesionalnu filozofiju pregnantno u četiri glavne točke: (1) majka i (malo dijete) dijete moraju biti jedinica njege, tj. ne smije ih se tretirati odvojeno kako se to činilo (pa se na mnogo mjesta i danas još čini) u klasičnom pristupu medicini, (2) nastava o zdravlju majke i djece za različite zdravstvene radnike (liječnici, medicinske sestre, patronažne sestre, socijalni radnici) mora se uskladiti, a najbolje je dio te nastave provoditi zajedno, (3) javno zdravstvo i klinička medicina moraju raditi zajedno i (4) zaštita zdravlja majki i djece počinje u mjestu stanovanja, preciznije u kući roditelja….

Ovdje na žalost nemamo dovoljno prostora za detaljnije prikazivanje sudbina drugih pripadnika obitelji Fischer. Stoga ćemo na kraju samo još konstatirati (da je dio njih zbog svog židovskog porijekla stradao u nacističkim pogromima tijekom II. svj. rata, a dio je – raselivši se po svijetu – uspio preživjeti pa njihovih potomaka danas ima širom svijeta (Njemačka, Švicarska, SAD, Engleska, Slovenija, Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, čak i Španjolska). Potomaka onih koji su preživjeli u Hrvatskoj ima i u Zagrebu – ali kao i najveći dio onih širom svijeta – zbog prekida muške linije ne nose više prezime Fischer.

Za one koji se pitaju što je bilo sa suprugom doktorice Fischer, prof. dr. Fritzom Sartoriusom, dodajmo još da je – iako sveučilišni profesor, ali valjda sumnjiv zbog ženidbe sa Židovkom, a k tome i kao ljevičar – bio poslan da liječi ranjenike na Istočnoj fronti. Za jednog je dopusta bio doputovao u Hrvatsku ne bi li pronašao nju i sina, pa su njemački zrakoplovi čak po Slavoniji bacali letke u kojima su se tražile informacije o njima. Kasnije je pao u rusko zarobljeništvo, a kad je 1947. oslobođen, živio je i radio u Istočnoj Njemačkoj. Sa svojom nekadašnjom tajnicom zasnovao je novu obitelj. Godine 1958. uspio je doći na neki kongres u Dubrovniku te je posjetio svoju prvu obitelj i upoznati sina.

Prof. dr. Andrija Petar Bošnjak za potrebe je svoje prezentacije na planu Zagreba crvenim točkama označio zgrade koje je Ignjat Fischer projektirao i sagradio

Više informacija o zaista nesvakidašnjoj biografiji doktorice Fischer i o njenoj obitelji, može se naći u knjižici s naslovom „Per aspera ad astra: životni put naše majke prim. doc. dr. Fedje Fischer- Sartorius“ koju je za obiteljske potrebe i zato na žalost u vrlo maloj nakladi priredila njena snaha, gđa Vera Sartorius (rođ. Pecikozić), čijom će ljubaznošću jedan primjerak biti pohranjen i u knjižnici našeg Društva. Uz ovdje opisane tri prezentacije o obitelji Fischer, ta je knjiga bila izvor dodatnih podataka za ovaj prikaz kao i dijela obiteljskih fotografija koje ovdje prenosimo.

U srijedu, 30. listopada 2019. godine, u dvorani „Katalozi“ Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevu trgu g. Ivan Mitrović održat će predavanje pod naslovom „Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada“ u kojem će prikazati dio svojih višegodišnjih istraživanja bukovičke župe Medviđa i tamošnjih naselja – same Medviđe, Zelengrada (gdje je i sam rođen) te Krmpota, čije je stanovništvo tijekom 17. stoljeća u nekoliko navrata iseljavalo …

Ta su istraživanja ovog proljeća rezultirala knjigom pod gornjim naslovom, zapravo novom i bitno proširenom verzijom istoimene knjige iz 2011. godine (otkud u naslovu ona naznaka „II“ ), a u kojoj su osim povijesnih prikaza navedenih mjesta od antičkih vremena do danas, na 830 stranica prikazani i rodoslovi većeg broja tamošnjih obitelji u kojima se navodi više 7000 imena osoba rođenih u tim mjestima i okolici u posljednjih 230 godina.

Autor, i sam izdanak jednog od ogranaka roda Mitrovića od kojih je u burnoj povijesti Bukovice ostalo zabilježeno nekoliko znamenitih ličnosti (serdari Janko, Ilija, Zaviša itd.), a koje uporno svojataju promicatelji velikosrpskih ideja, u svom će predavanju pokazati da za to nema nikakvog povijesnog temelja. Bit će tu još zanimljivih informacija, poput one o porijeklu Svetog Jeronima, prevoditelja Biblije i zaštitnika Dalmacije, koji je – za što ima sve više indikacija – najvjerojatnije rođen u Sidroni, naselju koje je u rimsko doba postojalo na području današnje Medviđe, a što je nagađao još Marko Marulić …

U srijedu, 9. listopada 2019. godine, započinju redoviti mjesečni sastanci članova Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović” na adresi Opatička 16 (1. kat).

Sastanci će se održavati jednom mjesečno, druge srijede u mjesecu, od 18 do 19 sati.

Ako na dogovorenu srijedu pada praznik ili neradni dan, sastanak se neće održati.

Sastanak smo nazvali “Druženje srijedom”.

Izvršni odbor HRD “Pavao Ritter Vitezović”

Knjigu  koja se bavi rodoslovljem, a kroz to neizbježno i povijesnim zbivanjima u nekom kraju, a ima više od 800 stranica, te obuhvati nekoliko desetaka rodova i više od sedam tisuća pojedinaca koji su tijekom posljednjih nekoliko stoljeća iz njih ponikli, i uz najbolju je volju nemoguće u detalje prikazati tijekom jednog predavanja. Stoga je i autor monografije župe Medviđa, naslovljene „Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada II.“, Ivan Mitrović na predavanju koje je 30. listopada 2019. održao članovima našeg rodoslovnog društva  u dvorani „Katalozi“ Hrvatskog državnog arhiva, mogao prikazati tek neke  dijelove svoje knjige, ali to nije nimalo umanjilo zanimljivost tog susreta.

G. Ivan Mitrović na predavanju o svom istraživanju povijesti Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelegrada; u prvom planu su njegove knjige na tu temu

Doznali smo tako da je puk koji je naseljavao Medviđu nakon odlaska Turaka svom potomstvu prenio priču da je mjesto nazvano po harambaši Medi Milkoviću koji je ovamo 1691. godine doveo 15 obitelji. No, kako je kasnije pronađen jedan kupoprodajni ugovor iz 1392. godine u kojem se mjesto već naziva Medviđa (zapisano kao Meduige), razvidno je da je ta pučka predaja bila pogrešna. Slično je i s imenom drugog naselja današnje medviđanske župe, Zelengrada: poznati zadarski povjesničar Carlo Bianchi u drugom svesku svoje knjige „Kršćanski Zadar“ u kojem govori o župama i crkvama zadarske okolice napisao je potkraj 19. stoljeća da je Zelengrad dobio ime po nekom turskom paši koji se tu naselio i koji se navodno zvao Zele. No, budući da je Zelengrad sa svojom visokom kulom koja je nekad davno pripadala Kurjakovićima, a čiji ostaci i danas stoje navrh brda ispod kojega se smjestilo samo naselje, kao putnicima važan reper s istim tim imenom bio označen i na nekim starijim kartama (još 1443. godine), dakle u vrijeme dok  Turaka tu još nema – očito je da je Bianchi bio zaveden iskazima nekih osoba koje  je smatrao pouzdanim kazivačima.  (Sličnu pogrešku Bianchi je napravio i kad je riječ o selu Jasenice: netko mu je rekao da je dobilo ime po  turskom četovođi Jasinu koji ga je zauzeo i on je to prihvatio kao vjerodostojno, a kasnije su otkriveni dokumenti iz kojih je vidljivo da se mjesto tako zvalo i prije dolaska Turaka, op. V.M.).

Kad je riječ o samoj župi Medviđa, ona je osnovana razmjerno nedavno, tek 1855. godine i nadležna je za sela Medviđu i Zelengrad, a  neko je vrijeme nakon osnutka bila nadležna i za Rodaljice. Nastala je razdvajanjem nekadašnje župe Bukovica kojoj je sjedište bilo baš u Rodaljicama na nove crkvene teritorijalne cjeline koje će odgovarati novoj situaciji na terenu, a ujedno biti usklađene i s civilnom administrativnom organizacijom cijelog tog područja. Ne treba, naime,  zaboraviti da je cijela  Bukovica – dugo bila pod turskom vlašću te da su za nju vjerski skrbili franjevci iz samostana u Karinu, odnosno, na Visovcu i da je trebalo dosta vremena da se život na to područje vrati.

U toj se činjenici nalazi i odgovor na pitanje zašto se u naslovu knjige spominju i Krmpote, a na područje sadašnje župe Medviđa takvog mjesta nema. No, znamo li da je današnje naselje Medviđa nastalo dobrim dijelom baš na mjestu gdje su se nalazile Krmpote, koje su se ispraznile kroz nekoliko uzastopnih valova iseljavanja (1605., 1627., 1647.),   a da je tako bilo svjedoči i do danas u Medviđi očuvani „bunar Krmpotića“, stvari postaju jasnije.  Spomenuta su iseljavanja bila uvjetovana s jedne strane stalnim pritiskom Turaka, ali jednako toliko, možda čak  više, mletačkom politikom koja je stanovništvo rubnih područja s druge strane granice što milom, što silom (stalni napadi kotarskih uskoka) nastojala privući na svoju stranu ili barem otjerati da tako oslabi tursku stranu granice…

Dio se Krmpoćana u tim migracijama odselio sve do Gradišća, dio je prešao na teritorij pod austrijskom kontrolom i bio smješten na području Liča u Gorskom kotaru, da bi se oni posljednji skrasili u brdima primorskog zaleđa (potez od Novog Vinodolskog preko Klenovice do Senja), što je jasno vidljivo i iz tamošnjih toponima.

Krmpoćani najvećim dijelom nisu bili autohtono pučanstvo Bukovice, nego potomci onih koji su u već početku turskih prodora izbjegli iz Hercegovine, dobrim dijelom s područja rijeke Bune, zbog čega su poznati i pod nazivom Bunjevci. Prezimena koja su donijeli i kasnije prenijeli u druge krajeve, a nalazimo ih i duž velebitskog Podgorja, to nedvojbeno potvrđuju.

Bukovica, gdje su se smjestili u toj prvoj fazi bijega pred Turcima, bila je – za razliku od novijeg razdoblja – još  antičkih vremena prilično napučena. Ostaci Sidrone – poprilično velikog rimskog naselja koje se nalazilo  području današnje Medviđe – to nedvojbeno potvrđuju. Ovuda je prolazilo nekoliko za Rimsko carstvo važnih prometnica koje su povezivale sjeverni Jadran i Srednju Dalmaciju, odnosno obalu i unutrašnjost.

S povijesnog je aspekta za današnjeg čitatelja zanimljivo i to da je sve više dokaza za tvrdnju kako je baš ta Sidrona onaj Stridon u kojem je između 331. i 347. godine  rođen Sophronius Eusebius Hieronimus, koji će zbog svojih zasluga na prevođenju Biblije kasnije biti beatificiran i kao Sveti Jeronim zbog svog dalmatinskog porijekla biti proglašen zaštitnikom Dalmacije.

Na području današnje Medviđe dvije crkve – ona Sv. Ivana i ona Prikazanja blažene djevice Marije –  sagrađene u 13./14. stoljeću svjedoče da je tu intenzivnog života bilo i u razdoblju između raspada Rimskog carstva i dolaska Turaka.

Kad je pak o samom rodu Mitrovića riječ, predavač je – polazeći od nekih zapisa i pjesama Andrije Kačića Miošića, ali i drugih dokumenata – prikazao vrlo vjerojatnu rodbinsku vezu Mitrovića iz Bukovice i Kačića iz Vrane. No, ono što je još bitnije – a autoru knjige svakako dragocjenije i s jednog drugog aspekta o kojem će riječi biti kasnije – on je našao i Kačić-Miošićev zapis prema kojem je neki Gašpar „od starih Kačića“ uzeo prezime Mitrović  po djedu koji se zvao Mitar (lokalna varijanta starohrvatskog imena Dmitar).  Prema Kačić-Miošiću, prije spomenuti Mitar, koji je rođen oko 1585. godine, imao je četvoricu sinova – Ivana, Stjepana, Pavla i Janka. Njihova se imena mogu naći i  u jednom pismu kojim njihovi potomci od cara  traže da im potvrdi neke privilegije, pozivajući se baš na Janka i njegovu braću te na njihove zasluge u borbi protiv Turaka. U jednoj pjesmi Andrija Kačić-Miošić s  tim rodom povezuje i glasovitog serdara Stojana Jankovića, kojeg su po  ocu prozvali Jankovićem, iako je pripadao rodu Mitrovića… Da te indicije o rodbinskoj vezi Kačića i Mirovića nisu bez temelja pokazuje i jedan zapis kojeg je autor pronašao u matičnim knjigama benkovačkim i biogradskim iz 1821. godine: jedna obitelj koja se selila iz Benkovca u Biograd koristi dvostruko prezime – Kačić-Mitrović…

Sada dolazimo i do onog dijela cijele priče do kojeg je autoru – dragovoljcu Domovinskog rata rođenog na području koje je strahovito stradalo tijekom velikosrpske agresije – posebno stalo, a što je bilo sasvim jasno i iz njegova predavanja. A to je pokazati da je neutemeljeno svojatanje područja župe Medviđa od strane velikosrpskih ideologa i povjesničara kao što ni najpoznatije povijesne ličnosti iz toga kraja – poput serdara Stojana Jankovića i njegovih tek nešto manje poznatih sinova – nisu  bile Srbi kako to ovi tvrde,  već da su bili katolici. Ivan Mirković je našao za to i niz potvrda u dokumentima – od zapisa o njihovim vjenčanjima po rimokatoličkom obredu do dokumenata o njihovim sahranama. Naime, kad je 1659. godine nakon što se nije oporavio od jedne u boju s Turcima zadobivene rane umro Stojan, pokopan je u Crkvi Sv. Ilije, ali ona tada nije bila pravoslavna, nego katolička. Da Stojan nije bio katolik sigurno ga ne bi tu sahranili, a još bi ga manje upisali u knjigu umrlih župe Svete Stošije… Postoje dokumenti iz kojih je vidljivo da su katolici bili i njegovi sinovi, a to da su oni također pokopani u Crkvi Sv. Ilije koja je u međuvremenu prepuštena pravoslavnoj eparhiji proizlazi iz jednostavne činjenice da im je tu od prije bila obiteljska grobnica.

Stojan Janković je u jednom trenutku za svoje zasluge u borbama protiv Turaka od mletačkih vlasti u zadarskom zaleđu (kod Islama grčkog) dobio imanje s utvrdom koja je i danas poznata pod nazivom Kula Jankovića. U ugovoru kojeg autor knjige detaljno obrađuje, izrijekom se navodi da imanje ne smije otići iz ruku te obitelji – ako ga oni više ne bi koristili, mora se vratiti državi… Budući da su Stojanovi muški potomci što izginuli, što pomrli, nasljednica tog imanja postala je Jelena Mitrović, koja se udala  za Grka s prezimenom Dede, pa se naredna generacija potpisivala kao Mitrović-Dede. Njihova se pak nasljednica udaje za jednog člana lokalne srpske obitelji Desnica, koja će tako – jer je u međuvremenu nestala Mletačka Republika – postati vlasnikom tog imanja (tu je npr. živio i svoje romane napisao i poznati autor Vladan Desnica). Propagatori velikosrpske ideje su time da su Desnice u posjedu Kule Jankovića pokušavali potkrijepiti svoje teze o povijesnoj pripadnosti cijelog tog područja srpskom etnikumu.

U svom je izlaganju kao dodatni dokaz te manipulacije spomenuo i njihove tvrdnje da su baš Srbi još u 14. stoljeću podigli prve crkvene objekte na mjestu današnjeg pravoslavnog manastira Krupa, iako postoje dokumenti o tome da je još 1192. – u vrijeme kad je tu neko vrijeme boravio herceg Andrija – tu postojala katolička crkva  Sv. Vida.

Govoreći o Mitrovićima od kojih su najvjerojatnije potekli i njegovi, Ivan Mitrović je spomenuo i neke   za koje – s obzirom na brojnost cijeloga roda – nije mogao dokazati da su u nekom srodstvu s njegovom obiteljskom linijom. Tako smo npr. doznali i da su prve smokve u SAD stigle zahvaljujući nekom Stjepanu Mitroviću koji je došavši u Kaliforniju 1880. godine iz rodne Dalmacije ubrzo naručio tisuću sadnica dalmatinske bijele smokve i prvo u San Franciscu, a potom i 1892. u Chicagu, za izvanrednu kvalitetu svog proizvoda dobio 1892. i zlatnu medalju, kao i da je iz njegovih voćnjaka godinama dolazilo čak 70 posto ukupne proizvodnje suhih smokava u Americi.

Da bi ovo izvješće bilo potpuno, treba na kraju ovog prikaza spomenuti i one dijelove knjige o kojima sam autor tijekom predavanja nije stigao govoriti, a koji  mogu biti i te kako zanimljivi rodoslovcima i svima ostalima koji se bave poviješću obitelji iz toga kraja. Prije svega, to je popis prezimena koja je – jer su bili ili su još stanovnici Medviđe i Zelengrada uz „svoje“ i ostale Mitroviće autor obradio pokrivši dokumentirano veći broj generacija (kod nekih i sedam).

To su prezimena:

• Adžić
• Birkić
• Demo
• Erstić
• Genda
• Granić
• Kapitanović
• Katuša
• Knez
• Kresović
• Kruneš
• Lukić
• Mikulić
• Milković
• Mrkić
• Mršić
• Pešić
• Pilipović
• Sakić
• Serdarević
• Stipanović
• Svrzanović
• Šarić

Ukazao je  na pojavu vrlo sličnih prezimena za koja bi se primjerice genetskom analizom zacijelo  moglo dokazati srodstvo, kao i na niz prezimena koja su tu postojala prije spomenutih prisilnih krmpoćanskih migracija na Zapad, odnosno, na promjene prezimena do kojih je kroz generacije dolazilo kod nekih rodova.

Tu su i poglavlja koja prikazuju način života u tom kraju, cijeli niz statistika iz kojih se može iščitati struktura stanovništva, ali i mnoštvo drugih podataka: posebno je zanimljivo npr. da su se magarci mazge kao radne životinje na području Medviđe  pojavili razmjerno kasno: prije toga tu su – što i nije bilo baš uobičajeno u tim krajevima –  prevladavali konji. Tu je i jedan pojmovnik u kojem su prikazane alatke i druge stvari o kojima je stanovnicima Bukovice ovisio život, kao i cijeli niz zanimljivih obiteljskih priča, od kojih mnoge imaju i nego tragične dimenzije. Ne može se preskočiti ni poglavlje nazvano „Pljačke, ranjavanja, ubojstva i protjerivanja Hrvata iz  Zelengrada u prvoj polovici 20. stoljeća“, kao ni ono koje govori o poginulima i ubijenima tijekom  Domovinskog rata, kao i dvaju svjetskih ratova prije toga.

Dodajmo još da je ova knjiga zapravo novo i bitno prošireno izdanje istoimene knjige istog autora, objavljene 2011. godine, što objašnjava ono „II“ na kraju naslova.  Osim po opsegu i brojnim novim podacima i saznanjima od prve se verzije razlikuje i po boji (boja korica prvog izdanja bila je zelena, dok je kod novog izdanja crvena). I kao što je gotovo nevjerojatan pothvat bio – uz redoviti posao u MUP-u –  prikupiti toliko rodoslovnih i povijesnih podataka i dokumentirati ih te to pretočiti u materijal za knjigu,  ništa manje zadivljujući pothvat nije ni veliki broj sponzora koje uspio pronaći među samim Mitrovićima, ali i institucijama i tvrtkama zadarske županije i koji su potpomogli objavljivanje te knjige u autorovoj vlastitoj nakladi, što je nedvojbeno također bio golemi izazov. Pred veličinom obavljenog posla ne bilo primjereno u jednom informativnom prikazu poput ovoga iznositi i neke zamjerke, iako je jasno da bi ih se na 800 stranica teksta sasvim sigurno moglo naći.

U srijedu, 27. studenoga 2019. godine u 17 sati u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trg 21 u dvoranu “Katalozi” održat će se predavanje dr. sc. Davora Lauca pod nazivom “Mogućnost izvedbe obiteljskog stabla semantičkim tehnologijama”.

Izlaganje će dati kratki pregled mogućnosti automatizacije nekih aspekata rodoslovnih istraživanja uporabom semantičkih i povezanih tehnologija umjetne inteligencije. Posebni naglasak stavit će se na izazove hrvatskog jezika i posebnosti dostupnih rodoslovnih podataka u Hrvatskoj.

Davor Lauc je izvanredni je profesor logike i filozofije znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i glavni podatkovni znanstvenik u kompaniji TerraLogix.ai. Osnivač je platforme ActaCroatica.hr. Interes za rodoslovna istraživanja razvio je kroz istraživanje mogućnosti primjene tehnologija zasnovanih na simboličkoj logici u digitalnoj humanistici, posebice povijesnim znanostima.

Veselimo se vašem dolasku.

U srijedu, 18. prosinca 2019. godine u 17 sati u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trgu 21, u dvoranu “Katalozi”, gospodin Vladimir Uglešić održat će predavanje pod nazivom “Veli Rat”.

Veli Rat naselje je i lučica na sjeverozapadnom dijelu Dugoga otoka na obali uvale Ćune koju uski kanal spaja sa zaljevom Pantera. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Jugoistočno od Veloga Rata je prostrana uvala Sakarun, a sjeverozapdno od njega nalazi se svjetionik Veli rat. Na državmoj je cesti koja prolazi uzduž otoka.

Područje Veloga Rata naseljeno je od rimskog doba. Današnje naselje spominje se prvi put 1327., od kada potječe i poslije pregrađivana crkva sv. Ante. U nedalekom Veruniću je barokna crkva Gospe od Karmena iz 1679. godine. Osim župne crkve Sv. Ante u mjestu, u dvorištu lanterne nalazi se i kapelica Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, u kojoj je sačuvan Rimski misal iz 1869. godine. U kapelici se sve češće organiziraju romantična vjenčanja.

Veselimo se Vašem dolasku.

Svim rodoslovkama i rodoslovcima i svim prijateljima društva sretne božićne blagdane i mnogo sreće, uspjeha (posebno u bavljenju rodoslovljem), zadovoljstva i zdravlja u novoj, 2020. godini želi Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”.

Slika: PixaBay.com

Na medijskom tržištu kolumni i komentara iznjedrilo se sveznadarstvo o svemu i svačemu te se je i moja malenkost odvažila tom i takvom tržištu ponuditi crticu : “Od rodoslovne baštine Vidakovića do reforme školstva u nas”, koju ipak smatram osobito važnom.

Zbog obiteljske tradicije zasigurno o tome mogu nešto reći, jer su mi kroz puno desetljeća unazad u skoro svim prezimenima, koja se rodoslovno nahode s majčine strane – predci bili prosvjetari!

Na slici (Slavonski Brod 1927.) – stoje od lijeva na desno kćeri : Julijana (Ljubica) Ručević (1912.-1993.) i Slavica Jerković (1914.-2009.) rođene Vidaković, a sjede roditelji : Milislava Vidaković r. Vincetić (1890.-1975.) i Božidar Vidaković (1888.-1970.). Kroz život svi bili su učitelji s karijerom od Slavonskoga Broda i njegova okružja do Zagreba, kao i mnogi njihovi predci.

Sama tvorba prezimena Vidaković ide od svetačkog imena VID, pa VIDAK i konačno VIDAKOVIĆ, a prema akademiku Petru Šimunoviću prvi put se nahode u XIII. stoljeću u selu Kotlenice kod Dugopolja u Zamosorju. Prezime se s obzirom na zabilježene godine i područja zaustavljana u logičnom selidbenom nizu bilježi do danas u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Baranji i Bačkoj, i to u najvećoj brojnosti. No, postoji i njihova nešto manja grana kroz Bosnu te Crnu Goru i šire, i to u nešto manjoj brojnosti, a koje nailazimo ne samo u katoličkoj vjeroispovijedi. Za rod Vidakovića koji se ovdje navodi u dugim putima Hrvatskom zapisana je točka dužeg zadržavanja u okružju gradova Novi i Zrin zbog kojih je u ratovima s Osmanlijama njihov hrabri zapovjednik Mihovil Vidaković po kralju Leopoldu 1694. bio nagrađen plemstvom, koje je 11. studenoga iste godine potvrđeno i u Hrvatskom saboru. Po njegovim željama Vidakovići u poraću kreću spomenutom istočnom rutom. U danas pribrodskom selu Zadubravlju grade svoje kuće u blizini jednog do danas nestaloga mlina na potoku Brezni oko 1700-te. Već u tom stoljeću popisani su u župi Vrhovine kao glavari obitelji : Martin, Matija, Stipo i Đuro, prezimena Vidaković.

Ovom crticom potvrđuje se životno stanje jedne obitelji od njihovih sljednika u široj sredini prošloga stoljeća, i to kroz lik Božidara Vidakovića i moguću potku tadašnje učiteljske naobrazbe, domoljublja i ponosa. U svom okružju osim učiteljstva on je bio, uvjetno rečeno, i : babica, liječnik, veterinar, agronom, graditelj te svirač na harmoniju u crkvi i pučki tribun. Nakon njegovih predavanja selo je nabavljalo trijere za selekciju žitnoga sjemena i što sve ne? Na prisile da se mora glasovati za Jeftića, a ne Mačeka objašnjavao je da je za selo bitna stranka Hrvatska seljačka stranka i po izborima odmah biva po kazni premješten na Sandžak (dijeleći sudbinu mnogih hrvatskih prosvjetara) te je tek dolaskom Banovine Hrvatske vraćen u rodni hrvatski kraj. U domovini, Europi i Svijetu u okvirima ondašnjih znanja nije mu promakla niti jedna bitna važnost koju ne bi utuvio u mlade glave svojih odgovornosti, i to u pretrpanim razredima. Ti i takvi bili su tadašnji učitelji, koji su i u teškim vremenima svoj položaj i ponos održavali na štovanoj razini. Unatoč svemu bio je 1945. po beogradskim nalozima predviđen za ubojstvo te pozvan na noćni sastanak jedne mrkle noći kad je uz ugašena svjetla trebao biti izboden od petorice seoskoga ološa. Jednom od njih proradila je savjest, pa ga izgurao na put u mrak. Događaj se srećom više nije ponovio. Ne zaboravilo se, ali usporedilo se! U današnjoj učiteljskoj bahatosti čak i kad su štrajkom postigli više nego što su prvotno tražili, produžavali su obustave rada, a učenici im često ne znaju ni što su, ni gdje su u nas Ploče iz Tanaisa (na fasadi Dvorca-hotela Đalski u Zaboku), iako su blizu školi u okružju njihova zavičaja, te koga briga što nam palo osam tisuća petsto maturanata na prvom velikom ispitu u životu i što sve ne? Dok pri tome neki ”vrli” mediji, ti ”svjedoci” istine i neustrašivi ”borci” za pravdu gotovo da su izgubili svaki smisao svoga postojanja i pretvaraju se u kupleraj najnižih strasti i primitivizma, a svoju manipulacijsku ulogu često odrađuju za moralno upitnu vlasničku skupinu koja ih hrani i napaja mržnjom, destrukcijom i Judinim škudama, i to svejedno, bili oni tako zvane lijeve ili desne provenijencije.

Dvorac Đalski na južnom ulazu u Zabok i ploče iz Tanaisa (Foto: Ljubomir Škrinjar 2007. HKV)

Iz prosvjetarskog kruga u kojem sam djelomično odrastao mogao bih postati usmjerivač za predloženu tako zvanu reformu školstva, jer i ona svemu tome nedobrom doprinosi. Da je tome tako potvrđuju mi razgovori s osobom koja razmjenom studenata upravo studira u Finskoj. Naravno, moje mišljenje je ipak ograničeno mojim donekle laičkim pogledom za globalna zaključivanja u toj temi!

Glavni trg u Helsinkiju u prosincu 2019. s katedralom finske protestantske crkve. Na njegovoj lijevoj i desnoj strani su dvije arhitektonski jednake stare palače, i to finske vlade i sveučilišta, što simbolički pokazuje isto vrjednovanje vlasti i znanosti!

Toliko spominjana Finska znakovito potvrđuje što znači imati reformirano obrazovanje za koje mnogi tvrde da je najbolje u Europi. Nije to mijenjanje ‘od pisalice i pločice preko teke i olovke do tableta i računala’, nego je to stalan utjecaj na više desetljetno postavljeni okvir s programskim nišama koje se strukturno u svojoj shemi ne mijenjaju, ali se oplemenjuju novim znanjima i ne zovu se reformirano školstvo, jer to u njih postoji već četrdeset i takvo će u njih ostati i slijedećih četrdeset godina. Da, da! A preustroj je riješen na zapravo lucidan način preko sustava ‘zavoda/instituta/laboratorija’ raspršenih Finskom zemljom i jezerima posebno financiranim, i to ne pretežito od države, koji omogućuju da svaka školska razina (pučka-gimnazijska-sveučilišna i slična) njihovim korištenjem i mentorstvom izbacuje većinski spremne ljude za život i rad ili nastavak školovanja. I tek to je prava reforma školstva, prava obrazovna saga i prava znanstvena oluja sa sjevera Europe, gdje se sve više u toj temi po dobru spominje i Litva!
U nas pravo na štrajk – da, pravo na školovanje – da, ali pravo na cirkus – ne! U vijestima po prestanku štrajka sindikalisti tvrde da će s nadoknadama obuke sve biti u redu? Brinem za našu djecu i mladež što rastu u grubom i bezobzirnom svijetu kojim zagospodariše budale i prevaranti, iako su još uvijek u manjini. I to oni sujetni ne doživljenih života ili lijeni koji svoju tupost, neznanje, licemjerje, pokvarenost i bezobzirnost proglašavaju vrijednostima moderne civilizacije i sve drugo zatiru?! A zapravo kao izmet truju ovaj čarobni Božji svijet!

Kroz sintagmu ”rodoslovlje i obrazovanje” i slučajnim aktualnim događajima u nas kao i uz njima primjerene odgovarajuće crtice (ovdje primjerice) : o rodu Vidakovića i školstvu iz Finske – predstavljena je mogućnost čemu sve rodoslovne istrage mogu poslužiti te razjasniti zašto u Francuskoj (i drugdje) u županijske genealoške urede hrle mnogi znanstvenici i dobronamjernici da preuzmu uratke koje pohranjuju mnogi njihovi rodoslovci?! A tema o hrvatskom školstvu kroz pogled jučer, danas, sutra je iznad svega važna!

O ovome štivu rado ću primiti pohvalne riječi, no, još radije one prkosne, koje zaoštravaju mišljenja i potiču različitosti te debati daju nužan čar, jer i sâm sam među onima ‘koji znaju da ne znaju’!

(Ne mogu reći da u ovom štivu nisam iz debata s rodom i prijateljima zapisao i poneku tuđu misao.)

Rodoslovce i rodoslovke pozivamo u Hrvatski državni arhiv na Marulićevom trgu 21 u srijedu, 15 siječnja 2020. godine, u 17 sati na predstavljanje knjige “Neretvani u Velikom ratu – svjedočanstva o sudionicima Prvog svjetskog rata s područja doline Neretve”, našeg člana Ive Mišura te Ivana Vekića i Ivana Volarevića. Predstavljanje će biti održano u dvorani “Katalozi”. Veselimo se vašem dolasku.

Kada je 2018. godine obilježavana stota obljetnica doseljavanja Dalmatinaca i Ličana na nekadašnju pustaru našičkih grofova Pejačevića, u Mjesnom se odboru Brezika Našičkog i Udruzi za Hrvatsku povjesnicu u Našicama rodila ideja da se tim povodom priredi knjiga u kojoj bi bila prikazana povijest naselja i njegovih stanovnika, a kojih je prema župnoj statistici iz 2017. godine  u tom trenutku bilo 335 u 110 obitelji.

Kućedomaćinima je bio dostavljen jedan upitnik sa zamolbom da dadu informacije o svojim obiteljima i precima koji su se doselili u Brezik te je u  rekordnom vremenu – već u ljeto 2019. – svjetlo dana ugledala knjiga pod naslovom „Brezik našički – monografija“. Uredila ju je ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice prof. Silvija Lučevnjak, a uz nju je na ukupno 208 stranica skupina autora (Nada Tomašević, Štefica Rončević, Franjo Baričević, Nevenka Nekić, Snježana Fridl, Ivan Bucić) u pet cjelina dala povijesni prikaz naselja i naseljavanja, zavičajnih obilježja doseljenika, prirodno-društvenih značajki, arheoloških i etnografskih vrijednosti te značajnijih događaja i običaja.

Monografija Brezik Našički

Monografija o pojedinim mjestima ima poprilično, ali malo je onih koje u svom sadržaju donose i elemente zanimljive s rodoslovnog aspekta. A ovdje je baš to slučaj. Prikazane su kroz više generacija obitelji današnjih stanovnika Brezika. To su obitelji s prezimenima Baričević, Basa, Begić, Bucić, Drenovac, Juričević, Jusup, Knežević, Matek, Nekić, Olbina, Rončević, Šarlija, Vulić i Zubak.

S izuzetkom Begića, Drenovaca, i Olbina, kojima su korijeni u Lici, svi ostali potekli su iz podvelebitske župe Jasenice i obližnjih Selina. Prva među njima – već 1918. godine – bila je obitelj Nikole Baričevića čiji su članovi zaposlenje  našli baš na imanju Pejačevića.

Informacije da tu ima posla te da se – nakon prvih agrarnih reformi provedenih poslije razvlašćivanja austrougarskih zaslužnika – može doći i do nekog komada zemlje, privukle su s vremenom i njihovu rodbinu i znance. Konačan je rezultat bio da je u tom dijelu Slavonije – na potezu od Orahovice do Našica – bilo gotovo isto toliko ljudi s jaseničkim korijenima koliko i u samim Jasenicama. To je bio jedan od razloga zašto je uredništvo monografije – znajući za rodoslovna i povijesna istraživanja jaseničke župe – za prilog o Jasenicama zamolilo i autora ovih redaka.

No, vratimo samome Breziku. Na starim su kartama, pa i onima iz razdoblja neposredno prije I. svjetskog rata, na području današnjeg Brezika ucrtane samo šume, a prema sjećanjima prvih doseljenika koja su oni prenijeli svojim potomcima, tu je bila samo jedna lugarnica. Sudeći prema toponimu Breziq koji je na tim kartama upisan, za pretpostaviti je da su u toj šumi prevladavale breze. Grofovi Pejačevići dali su iskrčiti jedan dio kako bi tu naselili radnike zaposlene na njihovim imanjima, pa se u kronici našičke župe iz 1896. može naći podatak da je tu, na pustari (izvorno značenje te riječi je „prostrana ravnica“, a  prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku označava „prostrano zemljište koje se ne obrađuje već služi za stočarstvo, konjogojstvo i uzgoj svinja na otvorenomu“) – oko puta koji je vodio prema ribnjacima Pejačevićevih – počelo nastajati naselje. Intenziviranjem doseljavanja i gradnjom kuća na parcelama duž puta nastalo je tako još jedno od onih tipičnih kilometarski dugih slavonskih sela…

Neke su od tih starih kuća dočekale i današnje dane, neke su – naravno – zamijenjene novijima. Neke su i više nego jednom mijenjale vlasnike, u drugima još žive potomci onih koji su ih sagradili. I to nas dovodi do još jedne od zanimljivosti spomenute monografije: autori su snimili i u monografiji objavili fotografije svih brezičkih kuća i u nekoliko redaka uz podatak tko danas u njima živi gdje je god to bilo moguće zabilježili i  njihove prijašnje vlasnike i/ili korisnike, mjesta iz kojih potječu i kamo su odselili. Tako se tu može identificirati još četrdesetak prezimena, što je – uz prije spomenute rodoslovne prikaze današnjih brezičkih obitelji – također dragocjen dokument o promjenama u sastavu stanovništva kroz proteklih stotinjak godina.

Mladi Brezičani mogu iz te knjige doznati štošta i o običajima koje su njihovi stari  donijeli iz stare postojbine. Drugi će zainteresirani čitatelji otkriti npr. da se u Breziku, da spomenemo samo neke lokalne zanimljivosti, igralo i još se igra „na buće“ (kako su pod Velebitom zvali boćanje), kao i da u tom mjestu koje je status naselja formalno dobilo tek 1956., a struju 1965., postoji i klub ljubitelja  oldtimera „Peti kotač“, koji se za razliku od većine drugih ne bave samo starim automobilima nego i prikupljanjem te restauracijom starih traktora i poljoprivrednih strojeva. Tu su, naravno, i nogometni klub te pjevački zbor.

Moglo bi  se tu – naravno – iz u monografiji navedenih podataka izvući još mnoštvo zanimljivosti, ali njima tu nije mjesto s obzirom na to da se na ovim stranicama bavimo rodoslovnim temama. Završit ću zato samo s konstatacijom da je ova monografija u svakom slučaju vrlo koristan prilog, dijelom i vodič, za rodoslovce koji će se jednoga dana poželjeti baviti nekom od brezičkih obitelji…

Više informacija: https://www.radionasice.hr/predstavljena-monografija-brezik-nasicki/

Knjiga “Povijest Gambiroža” nastala je kao plod neumornog istraživanja povijesti prezimena Gambiroža. Prvi put sam ušao u arhive prije više od 30 godina, krenuo istraživati pa zastao. Razvoj informatike olakšao mi je rad i mukotrpna prepisivanja starih dokumenata. Istraživanje arhivske građe je poput ovisnosti, nađeš jedan trag koji te vodi drugom, pa kad više ne nađeš ništa onda tražiš dalje da budeš siguran da nisi nešto propustio. Građu po građu, na stotine tisuća pregledanih stranica i dokumenata kojima nikad nema kraja. Cijelo jedno desetljeće intenzivnog rada po najmanje pet sati dnevno što će se najviše odraziti na gubitku vida.

Povijest Gambiroža – knjiga Mladena Gambirože

Umjesno je pitanje zašto sve to? Zapravo sam više puta htio odustati i zadovoljiti se dotadašnjim saznanjima ali sam imao nedostatke koje nisam nikako mogao popuniti. Kao istraživač nikako se nisam mogao pomiriti s činjenicom da mojem pretku Andriji koji je došao s Prevjesa kao kolon u selo Potkonje ne mogu otkriti ime oca i da nigdje nije upisano činjenično stanje njegove smrti, iako se radi o polovini 19 st. kad su matične knjige iscrpno vođene, i to u duplikatu.

Više sam puta spominjao da neću objavljivati nikakvu knjigu o Gambirožama iz nekoliko razloga. Nikad nisam bio blizak društvenim naukama, a kamo li išta pisao na tu temu jer sam po struci tehničar. Tko će takvo štivo čitati? To neće nikoga zanimati, pa ni same Gambirože. Međutim, građe se toliko s vremenom nakupilo da je postala nužnost da se objedini, da bi se uopće mogla pratiti i da ne bude uzaludan toliki trud. U konačnici rezultat je vidljiv. Ovo je djelo čistog amatera, koji će se zato moći nositi sa svim kritikama.

Recenzenti ove knjige su dr. sc. Lovorka Čoralić s Instituta za povijest Hrvatske i dr. sc. Marko Rimac.

Predgovor je napisao naš poznati znanstvenik i rodoslovac, dr. sc. Marko Rimac, a ovdje donosim izvatke iz njegovog predgovora:

Rukopis knjige naslovljene ”Povijest Gambiroža” koji obuhvaća ukupno 400 stranica teksta djelo je koje na primjeren način spaja monografski prikaz jednog roda kninskog kraja i zbirku izvora skupljenih na tu temu. Autor se odlučio na donošenje izvornih dokumenata važnih za povijest roda, prepisanih u izvornom jezičnom slogu, te s kraćim opisima ili prijevodima sadržaja.

Iz svega priloženog vidljivo je da ova knjiga značajno doprinosi poznavanju dosad nepoznatih aspekata povijesti grada Knina i njegove okolice.

Smatramo da će objavljivanje ove zbirke povijesnih vrela potaknuti… zanimanje profesionalnih povjesničara koji se bave novovjekovnom hrvatskom poviješću.

Ova knjiga ima 6 poglavlja i to:

1. Dolazak i naseljavanje Gambirasia
2. Gambirasi u matičnim knjigama
3. Gambirasi u fondu generalnih providura
4. Gambirasi u fondu javnih bilježnika
5. Testamenti od Gamberasia
6. Rodoslovlje Gambiroža

Koristeći arhivsko gradivo iz Državnog arhiva u Zadru i Šibeniku, biskupskih arhiva u Zadru i Šibeniku, matičnog ureda i župnog ureda u Kninu, itd. dan je prijepis svih mogućih dostupnih dokumenata o katolicima i pravoslavcima.

U jednom poglavlju sam obradio prezime Gambiraža iz Debeljaka, gdje se nalazi i jedan prijevod glagoljske matice.

U šestom poglavlju se nalaze rodoslovna stabla svih Gambiroža po rodovima i granama, zahvaljujući suradnicima.

Zahvaljujući ovoj knjizi svatko tko nosi ili je nosio ovo prezime lako će pronaći sebe i svoje porijeklo i preko deset koljena unazad.
Knjiga je prerasla u monografiju zahvaljujući prof. Rolandu Gambiroži.

Ovo djelo jednako je interesantno danas, za pedeset, a isto tako i za pet stotina godina.

Knjiga predstavlja obiteljsko srebro koje će svaki Gambiroža na odlasku poželjeti ostaviti svom unuku u naslijeđe.

Mladen Gambiroža

U srijedu, 15. siječnja 2020. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u dvorani “Katalozi” održana je promocija knjige „Neretvani u Velikom ratu: Svjedočanstva o sudionicima Prvog svjetskog rata s područja doline Neretve“.

Knjiga je izdana krajem studenog u izdanju Ogranka Matice Hrvatske u Metkoviću. Autori su Ivan Volarević, Ivo Mišur i Ivan Vekić, sva trojica iz Metkovića. Istoimeni trojac je 2018. godine postavio izložbu o Neretvanima u Prvom svjetskom ratu. Tijekom pripreme su skupljena usmena svjedočanstva potomaka vojnika iz Neretve. Kako ovo vrijedno usmeno blago ne bi palo u zaborav odlučili su se na tiskanje knjige.

Predstavljač je bio Ivo Mišur, magistar inženjer strojarstva. Radi kao inspektor u nadzoru tvorničke proizvodnje diljem Europe i svijeta. Autor je nekolicine znanstvenih i popularnih članaka iz povijesti.

U knjizi su prikazani osobni predmeti neretvanskih vojnika, fotografije, razglednice, pisma te dio vojničke opreme koju su donijeli s bojišta i koje su njihove obitelji sačuvale kao uspomenu. Tijekom promocije su pročitana svjedočanstva nekoliko vojnika.

U Metkoviću postoji spomenik s imenima stradalih od fašističkog terora u Gradskom parku. Postoji ploča s popisom streljanih nakon 2. sv. rata na sv. Ivanu. Tu je i spomenik s poginulim hrvatskim braniteljima na rivi, ali ne postoji nikakvo spomen obilježje stradalima u Prvom svjetskom ratu. Glavni razlog tome je nova državna zajednica u kojoj se Hrvatska 1918. godine našla, Država pa Kraljevina SHS koja je poslije prerasla u Jugoslaviju. Glavnu riječ u novoj tvorevini imala je Srbija kojoj nije bilo u interesu odavanje počasti i podizanje spomenika vojnicima Austro-Ugarske koji su je 1914. godine napali i porazili. Da bi se ispravila ta nepravda objavljena je ova monografija.

Autor Mišur je naglasio sljedeće:

Kad pričamo o poginulima na ovim popisima uvijek pričamo o vojnicima, a zaboravljamo da su to bili su nečiji sinovi, braća, zaručnici, prijatelji i iza svakog od njih je prije sto godina ostala praznina. Gibonni u jednoj pjesmi o usnulim mornarima na dnu mora kaže: To su samo dica daleko od kuće. I ovoj dici, koja spavaju ispod zemlje na dalekim bojištima, treba odati počast i ne dopustiti da padnu u zaborav.

Nakon što je u polusatnoj prezentaciji autor Ivo Mišur predstavio knjigu razvila se zanimljiva rasprava među posjetiteljima. Svi posjetitelji su dobili svoj primjerak knjige.

Promocija knjige bit će održana i u Metkoviću 8. veljače, a na proljeće se planira postavljanje spomen-ploče u čast poginulim Neretvanima u ovom strašnom ratu.

Poštovane rodoslovke i rodoslovci, na našem mjesečnom okupljanju u Opatičkoj prisutni članovi tijela Društva i ostali prisutni članovi Društva složili su se da privremeno obustavimo sve zajedničke aktivnosti u Društvu zbog novonastale epidemiološke situacije vezane uz koronavirus.

Otkazujemo sva planirana predavanja, posjet izložbi i našu konferenciju. O nastavku rada bit ćete obaviješteni elektroničkom poštom ili putem naših stranica.

Izvršni odbor HRD “Pavao Ritter Vitezović”

Svim čitateljima našeg portala, prijateljima i članovima Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović” želimo sretne i vesele uskrsne blagdane.

Knjigu  koja se bavi rodoslovljem, a kroz to neizbježno i povijesnim zbivanjima u nekom kraju, a ima više od 800 stranica, te obuhvati nekoliko desetaka rodova i više od sedam tisuća pojedinaca koji su tijekom posljednjih nekoliko stoljeća iz njih ponikli, i uz najbolju je volju nemoguće u detalje prikazati tijekom jednog predavanja. Stoga je i autor monografije župe Medviđa, naslovljene „Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada II.“, Ivan Mitrović na predavanju koje je 30. listopada 2019. održao članovima našeg rodoslovnog društva  u dvorani „Katalozi“ Hrvatskog državnog arhiva, mogao prikazati tek neke  dijelove svoje knjige, ali to nije nimalo umanjilo zanimljivost tog susreta.

G. Ivan Mitrović na predavanju o svom istraživanju povijesti Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelegrada; u prvom planu su njegove knjige na tu temu

Doznali smo tako da je puk koji je naseljavao Medviđu nakon odlaska Turaka svom potomstvu prenio priču da je mjesto nazvano po harambaši Medi Milkoviću koji je ovamo 1691. godine doveo 15 obitelji. No, kako je kasnije pronađen jedan kupoprodajni ugovor iz 1392. godine u kojem se mjesto već naziva Medviđa (zapisano kao Meduige), razvidno je da je ta pučka predaja bila pogrešna. Slično je i s imenom drugog naselja današnje medviđanske župe, Zelengrada: poznati zadarski povjesničar Carlo Bianchi u drugom svesku svoje knjige „Kršćanski Zadar“ u kojem govori o župama i crkvama zadarske okolice napisao je potkraj 19. stoljeća da je Zelengrad dobio ime po nekom turskom paši koji se tu naselio i koji se navodno zvao Zele. No, budući da je Zelengrad sa svojom visokom kulom koja je nekad davno pripadala Kurjakovićima, a čiji ostaci i danas stoje navrh brda ispod kojega se smjestilo samo naselje, kao putnicima važan reper s istim tim imenom bio označen i na nekim starijim kartama (još 1443. godine), dakle u vrijeme dok  Turaka tu još nema – očito je da je Bianchi bio zaveden iskazima nekih osoba koje  je smatrao pouzdanim kazivačima.  (Sličnu pogrešku Bianchi je napravio i kad je riječ o selu Jasenice: netko mu je rekao da je dobilo ime po  turskom četovođi Jasinu koji ga je zauzeo i on je to prihvatio kao vjerodostojno, a kasnije su otkriveni dokumenti iz kojih je vidljivo da se mjesto tako zvalo i prije dolaska Turaka, op. V.M.).

Kad je riječ o samoj župi Medviđa, ona je osnovana razmjerno nedavno, tek 1855. godine i nadležna je za sela Medviđu i Zelengrad, a  neko je vrijeme nakon osnutka bila nadležna i za Rodaljice. Nastala je razdvajanjem nekadašnje župe Bukovica kojoj je sjedište bilo baš u Rodaljicama na nove crkvene teritorijalne cjeline koje će odgovarati novoj situaciji na terenu, a ujedno biti usklađene i s civilnom administrativnom organizacijom cijelog tog područja. Ne treba, naime,  zaboraviti da je cijela  Bukovica – dugo bila pod turskom vlašću te da su za nju vjerski skrbili franjevci iz samostana u Karinu, odnosno, na Visovcu i da je trebalo dosta vremena da se život na to područje vrati.

U toj se činjenici nalazi i odgovor na pitanje zašto se u naslovu knjige spominju i Krmpote, a na područje sadašnje župe Medviđa takvog mjesta nema. No, znamo li da je današnje naselje Medviđa nastalo dobrim dijelom baš na mjestu gdje su se nalazile Krmpote, koje su se ispraznile kroz nekoliko uzastopnih valova iseljavanja (1605., 1627., 1647.),   a da je tako bilo svjedoči i do danas u Medviđi očuvani „bunar Krmpotića“, stvari postaju jasnije.  Spomenuta su iseljavanja bila uvjetovana s jedne strane stalnim pritiskom Turaka, ali jednako toliko, možda čak  više, mletačkom politikom koja je stanovništvo rubnih područja s druge strane granice što milom, što silom (stalni napadi kotarskih uskoka) nastojala privući na svoju stranu ili barem otjerati da tako oslabi tursku stranu granice…

Dio se Krmpoćana u tim migracijama odselio sve do Gradišća, dio je prešao na teritorij pod austrijskom kontrolom i bio smješten na području Liča u Gorskom kotaru, da bi se oni posljednji skrasili u brdima primorskog zaleđa (potez od Novog Vinodolskog preko Klenovice do Senja), što je jasno vidljivo i iz tamošnjih toponima.

Krmpoćani najvećim dijelom nisu bili autohtono pučanstvo Bukovice, nego potomci onih koji su u već početku turskih prodora izbjegli iz Hercegovine, dobrim dijelom s područja rijeke Bune, zbog čega su poznati i pod nazivom Bunjevci. Prezimena koja su donijeli i kasnije prenijeli u druge krajeve, a nalazimo ih i duž velebitskog Podgorja, to nedvojbeno potvrđuju.

Bukovica, gdje su se smjestili u toj prvoj fazi bijega pred Turcima, bila je – za razliku od novijeg razdoblja – još  antičkih vremena prilično napučena. Ostaci Sidrone – poprilično velikog rimskog naselja koje se nalazilo  području današnje Medviđe – to nedvojbeno potvrđuju. Ovuda je prolazilo nekoliko za Rimsko carstvo važnih prometnica koje su povezivale sjeverni Jadran i Srednju Dalmaciju, odnosno obalu i unutrašnjost.

S povijesnog je aspekta za današnjeg čitatelja zanimljivo i to da je sve više dokaza za tvrdnju kako je baš ta Sidrona onaj Stridon u kojem je između 331. i 347. godine  rođen Sophronius Eusebius Hieronimus, koji će zbog svojih zasluga na prevođenju Biblije kasnije biti beatificiran i kao Sveti Jeronim zbog svog dalmatinskog porijekla biti proglašen zaštitnikom Dalmacije.

Na području današnje Medviđe dvije crkve – ona Sv. Ivana i ona Prikazanja blažene djevice Marije –  sagrađene u 13./14. stoljeću svjedoče da je tu intenzivnog života bilo i u razdoblju između raspada Rimskog carstva i dolaska Turaka.

Kad je pak o samom rodu Mitrovića riječ, predavač je – polazeći od nekih zapisa i pjesama Andrije Kačića Miošića, ali i drugih dokumenata – prikazao vrlo vjerojatnu rodbinsku vezu Mitrovića iz Bukovice i Kačića iz Vrane. No, ono što je još bitnije – a autoru knjige svakako dragocjenije i s jednog drugog aspekta o kojem će riječi biti kasnije – on je našao i Kačić-Miošićev zapis prema kojem je neki Gašpar „od starih Kačića“ uzeo prezime Mitrović  po djedu koji se zvao Mitar (lokalna varijanta starohrvatskog imena Dmitar).  Prema Kačić-Miošiću, prije spomenuti Mitar, koji je rođen oko 1585. godine, imao je četvoricu sinova – Ivana, Stjepana, Pavla i Janka. Njihova se imena mogu naći i  u jednom pismu kojim njihovi potomci od cara  traže da im potvrdi neke privilegije, pozivajući se baš na Janka i njegovu braću te na njihove zasluge u borbi protiv Turaka. U jednoj pjesmi Andrija Kačić-Miošić s  tim rodom povezuje i glasovitog serdara Stojana Jankovića, kojeg su po  ocu prozvali Jankovićem, iako je pripadao rodu Mitrovića… Da te indicije o rodbinskoj vezi Kačića i Mirovića nisu bez temelja pokazuje i jedan zapis kojeg je autor pronašao u matičnim knjigama benkovačkim i biogradskim iz 1821. godine: jedna obitelj koja se selila iz Benkovca u Biograd koristi dvostruko prezime – Kačić-Mitrović…

Sada dolazimo i do onog dijela cijele priče do kojeg je autoru – dragovoljcu Domovinskog rata rođenog na području koje je strahovito stradalo tijekom velikosrpske agresije – posebno stalo, a što je bilo sasvim jasno i iz njegova predavanja. A to je pokazati da je neutemeljeno svojatanje područja župe Medviđa od strane velikosrpskih ideologa i povjesničara kao što ni najpoznatije povijesne ličnosti iz toga kraja – poput serdara Stojana Jankovića i njegovih tek nešto manje poznatih sinova – nisu  bile Srbi kako to ovi tvrde,  već da su bili katolici. Ivan Mirković je našao za to i niz potvrda u dokumentima – od zapisa o njihovim vjenčanjima po rimokatoličkom obredu do dokumenata o njihovim sahranama. Naime, kad je 1659. godine nakon što se nije oporavio od jedne u boju s Turcima zadobivene rane umro Stojan, pokopan je u Crkvi Sv. Ilije, ali ona tada nije bila pravoslavna, nego katolička. Da Stojan nije bio katolik sigurno ga ne bi tu sahranili, a još bi ga manje upisali u knjigu umrlih župe Svete Stošije… Postoje dokumenti iz kojih je vidljivo da su katolici bili i njegovi sinovi, a to da su oni također pokopani u Crkvi Sv. Ilije koja je u međuvremenu prepuštena pravoslavnoj eparhiji proizlazi iz jednostavne činjenice da im je tu od prije bila obiteljska grobnica.

Stojan Janković je u jednom trenutku za svoje zasluge u borbama protiv Turaka od mletačkih vlasti u zadarskom zaleđu (kod Islama grčkog) dobio imanje s utvrdom koja je i danas poznata pod nazivom Kula Jankovića. U ugovoru kojeg autor knjige detaljno obrađuje, izrijekom se navodi da imanje ne smije otići iz ruku te obitelji – ako ga oni više ne bi koristili, mora se vratiti državi… Budući da su Stojanovi muški potomci što izginuli, što pomrli, nasljednica tog imanja postala je Jelena Mitrović, koja se udala  za Grka s prezimenom Dede, pa se naredna generacija potpisivala kao Mitrović-Dede. Njihova se pak nasljednica udaje za jednog člana lokalne srpske obitelji Desnica, koja će tako – jer je u međuvremenu nestala Mletačka Republika – postati vlasnikom tog imanja (tu je npr. živio i svoje romane napisao i poznati autor Vladan Desnica). Propagatori velikosrpske ideje su time da su Desnice u posjedu Kule Jankovića pokušavali potkrijepiti svoje teze o povijesnoj pripadnosti cijelog tog područja srpskom etnikumu.

U svom je izlaganju kao dodatni dokaz te manipulacije spomenuo i njihove tvrdnje da su baš Srbi još u 14. stoljeću podigli prve crkvene objekte na mjestu današnjeg pravoslavnog manastira Krupa, iako postoje dokumenti o tome da je još 1192. – u vrijeme kad je tu neko vrijeme boravio herceg Andrija – tu postojala katolička crkva  Sv. Vida.

Govoreći o Mitrovićima od kojih su najvjerojatnije potekli i njegovi, Ivan Mitrović je spomenuo i neke   za koje – s obzirom na brojnost cijeloga roda – nije mogao dokazati da su u nekom srodstvu s njegovom obiteljskom linijom. Tako smo npr. doznali i da su prve smokve u SAD stigle zahvaljujući nekom Stjepanu Mitroviću koji je došavši u Kaliforniju 1880. godine iz rodne Dalmacije ubrzo naručio tisuću sadnica dalmatinske bijele smokve i prvo u San Franciscu, a potom i 1892. u Chicagu, za izvanrednu kvalitetu svog proizvoda dobio 1892. i zlatnu medalju, kao i da je iz njegovih voćnjaka godinama dolazilo čak 70 posto ukupne proizvodnje suhih smokava u Americi.

Da bi ovo izvješće bilo potpuno, treba na kraju ovog prikaza spomenuti i one dijelove knjige o kojima sam autor tijekom predavanja nije stigao govoriti, a koji  mogu biti i te kako zanimljivi rodoslovcima i svima ostalima koji se bave poviješću obitelji iz toga kraja. Prije svega, to je popis prezimena koja je – jer su bili ili su još stanovnici Medviđe i Zelengrada uz „svoje“ i ostale Mitroviće autor obradio pokrivši dokumentirano veći broj generacija (kod nekih i sedam).

To su prezimena:

• Adžić
• Birkić
• Demo
• Erstić
• Genda
• Granić
• Kapitanović
• Katuša
• Knez
• Kresović
• Kruneš
• Lukić
• Mikulić
• Milković
• Mrkić
• Mršić
• Pešić
• Pilipović
• Sakić
• Serdarević
• Stipanović
• Svrzanović
• Šarić

Ukazao je  na pojavu vrlo sličnih prezimena za koja bi se primjerice genetskom analizom zacijelo  moglo dokazati srodstvo, kao i na niz prezimena koja su tu postojala prije spomenutih prisilnih krmpoćanskih migracija na Zapad, odnosno, na promjene prezimena do kojih je kroz generacije dolazilo kod nekih rodova.

Tu su i poglavlja koja prikazuju način života u tom kraju, cijeli niz statistika iz kojih se može iščitati struktura stanovništva, ali i mnoštvo drugih podataka: posebno je zanimljivo npr. da su se magarci mazge kao radne životinje na području Medviđe  pojavili razmjerno kasno: prije toga tu su – što i nije bilo baš uobičajeno u tim krajevima –  prevladavali konji. Tu je i jedan pojmovnik u kojem su prikazane alatke i druge stvari o kojima je stanovnicima Bukovice ovisio život, kao i cijeli niz zanimljivih obiteljskih priča, od kojih mnoge imaju i nego tragične dimenzije. Ne može se preskočiti ni poglavlje nazvano „Pljačke, ranjavanja, ubojstva i protjerivanja Hrvata iz  Zelengrada u prvoj polovici 20. stoljeća“, kao ni ono koje govori o poginulima i ubijenima tijekom  Domovinskog rata, kao i dvaju svjetskih ratova prije toga.

Dodajmo još da je ova knjiga zapravo novo i bitno prošireno izdanje istoimene knjige istog autora, objavljene 2011. godine, što objašnjava ono „II“ na kraju naslova.  Osim po opsegu i brojnim novim podacima i saznanjima od prve se verzije razlikuje i po boji (boja korica prvog izdanja bila je zelena, dok je kod novog izdanja crvena). I kao što je gotovo nevjerojatan pothvat bio – uz redoviti posao u MUP-u –  prikupiti toliko rodoslovnih i povijesnih podataka i dokumentirati ih te to pretočiti u materijal za knjigu,  ništa manje zadivljujući pothvat nije ni veliki broj sponzora koje uspio pronaći među samim Mitrovićima, ali i institucijama i tvrtkama zadarske županije i koji su potpomogli objavljivanje te knjige u autorovoj vlastitoj nakladi, što je nedvojbeno također bio golemi izazov. Pred veličinom obavljenog posla ne bilo primjereno u jednom informativnom prikazu poput ovoga iznositi i neke zamjerke, iako je jasno da bi ih se na 800 stranica teksta sasvim sigurno moglo naći.

Iz tiska je izašla knjiga Grkokatolička Vrlika. Autor je Ivo Mišur koji već nekoliko godina istražuje povijest dalmatinskih grkokatolika. Knjiga prati povijest župe Svete Trojice u Vrlici koja je osnovana 1834. godine kada je nekoliko stotina pravoslavaca iz Vrlike i okolice pristupilo Katoličkoj crkvi. Župa je bila dio Dalmatinskog vikarijata Križevačke eparhije. Istoimena crkva je izgrađena 1843., a posvećena 1844.

Vrlički grkokatolici su bili vjerska manjina u mjestu s većinskim rimokatoličkim stanovništvom te značajnom pravoslavnom populacijom. U specifičnim okolnostima opstala su preko stotinu godina. Župnici su dolazili iz sjeverne Hrvatske. Najpoznatiji je bio don Ilija Malić. Knjiga otkriva grkokatoličke korijene poznatog književnika Milana Begovića te njegovu zagubljenu pjesmu napisanu u čast križevačkog biskupa. Grkokatolika je u Vrlici bilo sve do polovice 20. stoljeća. Nakon toga crkva postupno propada. U velikom potresu koji je zadesio Vrliku 1970. godine značajno je oštećena, a srušena je dinamitom u veljači 1971. godine.

Knjiga je pisana znanstvenim stilom uz pomno navođenje referenci. Okosnicu teksta čine tekstovi dvaju izvornih znanstvenih članaka koji su objavljeni prije nekolike godine nadopunjeni novim izvorima te fotografijama.

Kako je sv. Frane dospio na Velebit, odnosno, kakve se sve povijesne zanimljvosti može otkriti istražujući obiteljsko rodoslovlje, bila je tema pokusnog prvog „on-line“ predavanja u okviru aktivnosti Hrvatskog rodoslovnog društva, održanog u srijedu, 10. veljače 2021., od 18,15 do 19,00 sati preko platforme Zoom.

Rezultat ovog pokusa može se ocjenjivati dvojako: s jedne se strane mogli bismo zaključiti da je pokus kao takav uspio jer smo utvrdili da je – barem dok pandemija COVID-19 ograničava javna okupljanja – moguće da Društvo makar donekle funkcionira i na taj način, iako tu postoje i određena ograničenja. Naime, konferencija preko platforme ZOOM je besplatna ako ne traje duže od 40 minuta. Za duže sastanke treba se pretplatiti, što nije jako skupo, ali bi proračun Društva koji se puni isključivo članarinama teško podnio.

S druge strane, iako je predavanje bilo najavljeno tjedan dana ranije i svi su članovi dobili poziv u kojem je bila i poveznica kojom su se preko internetske veze mogli uključiti i pratiti izlaganje i projekcije, prijavilo se samo 11 članova. Budući da će pandemija COVID-19 zacijelo još neko vrijeme ometati naša okupljanja i uobičajene prezentacije onoga čine će se članovi bave, pa će nakon ovog pokusa zacijelo biti još takvih „on-line“ predavanja, bilo bi zanimljivo doznati da li vrijeme početka (18,15) nije odgovaralo većini članstva ili samo još nisu navikli na tu vrstu komunikacije pa se svojim računalima ili pametnim telefonima nisu uspjeli na vrijeme uključiti…

Na kraju evo i nekoliko riječi o samom sadržaju tog pokusnog predavanja: polazeći od činjenice da su njegovi preci polovicom 19. stoljeća posjedovali neke zemljišne čestice tik uz tzv. Majstorsku cestu koja između Kraljičinih vrata i od planinskog prijevoja Mali Alan, oni koju se uključili u ZOOM moglo su doznati i ponešto o povijesti te ceste, kao i o radu Josipa Kajetana Knežića, čovjeka koji ju je trasirao tako uspješno da je – umjesto da dobije ime po nekoj od habsburških princeza kako je to bilo uobičajeno – nazvana Meisterwerk (remek-djelo) otkud i ovo Majstorska cesta. Knežić je nakon toga dobio i zadatak da rekonstruira staru cestu (Jozefinu) prema Senju i sagradi novu do Karlobaga, ali je umro prije nego je dovršena.

Ono što je manje poznato jest da je – prije nego je počela gradnja ceste preko Velebita, regulirao tokove Krke i Čikole te napravio elaborat za melioraciju močvara uz Cetinu, kao i da su ga carske vlasti tražile da prouči mogućnost gradnje željezničke pruge od Siska preko Petrinje, Gline, Topuskog i Slunja do Senja ili Karlobaga, ali je on zaključio da tadašnje lokomotive ne bi mogle svladavati uspone preko Kapele i Vratnika, pa je predložio da se pruga zaustavi kod Josipdola, a da se daljnji transport odvija cestom…

Isto tako, manje je poznato da je tom „Majstorskom cestom“ otkako je 1832. otvorena pa do potkraj 19. stoljeća – prometovala i poštanska kočija koja je dva puta mjesečno povezivala Zadar s Bečom i obrnuto, ali i da je radi učestalih razbojničkih napada na Podpragu, gdje je – baš uz crkvicu sv. Frane, koju su također nekoliko puta opljačkali – bila jedna od postaja na kojoj je zbog učestalih razbojničkih napada stalno bila i jedna oružnička jedinica.

Gradnja te ceste bila je strateški projekt Beča za povezivanje Dalmacije s unutrašnjošću carstva. Izgradnjom novih prometnica i uspostavom parobrodskih linija duž jadranske obale Majstorska je cesta izgubila na važnosti pa je dugo bila zapuštena. Godine 2007. stavljena je pod zaštitu kao spomenik graditeljske i kulturne baštine pa je makar donekle zaštićena od daljnje devastacije (čitaj: krađe obrađenog kamena iz zaštitnih zidića i bankina…) i sve je popularnija turistička destinacija jer se s nje nakon gotovo svake serpentine otvaraju nezaboravni vidici. Posebno je vole biciklisti i ljubitelji filmova serije filmova Winnetou snimanim po romanima Karla Maya dobrim dijelom baš na ovdašnjim lokacijama.

Sada je u tijeku i obnova same crkvice koja je bila sagrađena 1832. godine da bi se obilježio završetak gradnje, ali je zbog dugog zanemarivanja i oštećenja nastalih granatiranjima u vrijeme Domovinskog rata i ona bila u dosta lošem stanju. Crkvica je bila posvećena sv. Franji Asiškom kojeg Dalmatinci zovu sv. Frane, dijelom zbog toga što su je – kao i konačište na poštanskoj stanici pored nje, prema ugovoru s carskim vlastima – opsluživali franjevci, a još više zbog činjenice da se i tadašnji vladar (austrijski car, a hrvatski i ugarski kralj) zvao Franjo.

Na kraju je malo podrobnije odgovoreno na pitanje kakve veze ta priča o velebitskim zanimljivostima ima s rodoslovljem jaseničkih Mateka: kao što je već rečeno, njihovi preci, koji su se u prvoj polovici 18. stoljeća doselili na to područje, još su stotinjak godina kasnije posjedovali neke terene u blizini Malog Alana. O tome svjedoče ne samo katastarski dokumenti koji se čuvaju u Državom arhivu u Splitu, nego i naziv jedne male visoravni na kojoj su ljeti napasali stoku, a koja se nalazi oko kilometar i pol sjeverozapadno od samog prijevoja Mali Alan. Planinarske i mnoge druge karte pokazju da se ta krševita visorvana još od tada zove Matekovac. Kasnije su te terene prodali i svoje planinske stanove preselili nešto zapadnije, na Donju Bukvu, Libinje i Malo Libinje, jer im je tako bilo bliže do Rovanjske, mjestanceta na moru, gdje su se trajno naselili. (vm)

Crkvica sv. Frane na Podpragu koja je dugo bila zapuštena, a zatim u granatiranjima tijekom Domovinskog rata i teško oštećena, sada se obnavlja. Sagrađena je 1832. po nacrtima arhitekta Valentina Presanija u tada vrlo popularnom klasicističkom stilu, a njena je gradnja financirana prilozima svih dalmatinskih općina, guvernera grofa Lilienberga i dobrovoljnim radom majstora klesara koji su radili na gradnji Majstorske ceste.

Hrvatska pošta je u svibnju 2020. godine objavila i marku na kojoj je reproducirana jedna litografija koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru (HR-DAZD-552, Grafička zbirka, III/3), a na kojoj prikazan dolazak poštanske kočije pred postaju na Podpragu. Na uzvisini unutar serpentine vidi se crkvica sv. Frane, a iznad nje impresivne Tulove grede među čijim su se liticama prema lokalnim legendama gnijezdili zmajevi i plesale vile, a tu bi negdje trebali biti i dvori zloglasne Crne kraljice… Svi su muškarci na toj slici naoružani, što ne treba čuditi: tim su dijelom Velebita stoljećima harali vuci i hajduci, a kad više nije bilo turskih trgovačkih karavana koje bi ovi potonji mogli pljačkati, pretvorili su se mnogi od njih u obične razbojnike koji su napadali koga su god mogli dohvatiti. U dva su navrata provalili i u samu crkvu te odnijeli kaleže, svjećnjake, čak i svećeničko misno ruho…

Jedna od stvari na koje nas htjeli-ne htjeli podsjeti već sam spomen legendarnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“ je i lik „gospona Fulira“ kojeg je glumio nezaboravni Relja Bašić. Nema ni najmanje dvojbe da većina onih koji su gledali taj Golikov film, snimljen prema Majerovom romanu „Dnevnik malog Perice“, vjeruje da je to prezime odabrano prema karakteristikama tog filmskog lika koji svim silama pokušava zavesti raspjevanu ljepoticu Anu, nesretnu u braku s mužem alkoholičarem. Naime, u zagrebačkom žargonu „fulirati“ znači „glumiti, zavoditi“, dok od tog glagola izvedena imenica „fulir“ ima značenje „zavodnik, kicoš“.

I autor ovih redaka bio je sklon tom tumačenju sve dok pretražujući matične knjige zagorske župe Zajezda u sklopu istraživanja povijesti prezimena Matek nije otkrio da je u tom zagorskom selu kroz posljednjih nekoliko stoljeća bilo poprilično nositelja prezimena Fulir.

U najavi svojevrsnog nastavka tog filma, koji će pod naslovom „Dnevnik velikog Perice“ biti na programu HTV-a od 8. ožujka, čuli smo da će ta tv-serija početi Fulirovim pogrebom. Teško da je drukčije i moglo biti budući da je od interpreta četiriju glavnih likova živa još samo Mirjana Bohanec-Vidović koju ćemo – opet u ulozi Ane Šafranek – vidjeti i u ovoj seriji, dok Relja Bašić, Franjo Majetić i Mia Oremović više nisu među nama. No, iz najava smo doznali da će se u seriji pojaviti i jedan novi lik – Fulirov brat, kojeg glumi Otokar Levaj.

Bio je to povod da u raznim dostupnim izvorima provjerimo što se – budući da nije izmišljeno nego stvarno – može otkriti o prezimenu Fulir.

Na internetskim stranicama „Acta Croatica“ tako doznajemo da su Fuliri Hrvati iz okolice Zlatara, te da ih u Hrvatskoj danas ima oko 340 u oko 140 domaćinstava (na webu „Prezime“ kaže se čak da ih je više od 400). Tu je i napomena da se ne tako davno u Zajezdi svaki šesti stanovnik prezivao Fulir, ali da su danas najbrojniji u Zagrebu, pa redom u Varaždinu, Zajezdi, Koprivnici i Jastrebarskom, kao i da su najmanje četiri obitelji iselile – dvije u Njemačku, te po jedna u Austriju i u SAD. Razne tražilice pokazat će nam da Fulira ima i u Slovačkoj, a u samo malo različitom obliku i u Njemačkoj i Francuskoj.

Povratak nalazima iz matičnih knjiga župe Zajezda (najstarije su iz 1760. godine) pokazat će da prezime Fulir u Zajezdi postoji najmanje od 1761. godine. Naime 25. studenoga te godine u Zajezdi su vjenčani Georgius, sin pokojnog Pavla Fulira i Magdalena, kćerka pok. Pavla Trušaka. Oni će 14. rujna 1762. dobiti prvo dijete, koje će biti kršteno imenom Mathiasa. Budući da su se u to vrijeme u matične knjige samo kod plemićkih vjenčanja upisivali opširniji podaci, dok je za običan puk bilo dovoljno navesti datum vjenčanja, imena mladenaca i njihovih očeva te imena kumova, o njima ne znamo čak ni koliko su bili stari kad je taj brak sklopljen. Budući da ni kod jednog od njihovih imena nije upisano da su udovac ili udovica (kad je to bio slučaj uvijek je bilo naznačeno) možemo zaključiti da su bili momak i djevojka. No, već o njihovu statusu u lokalnoj zajednici možemo samo nagađati. Moguće je da su bili kmetovi na nekom od vlastelinskih imanja (Zajezda je u to vrijeme još pripadala Patačićima, ali u Hrvatskom državnom arhivu u fondu obitelji Patačić nema ni jednog dokumenta koji bi se odnosio na njihove kmetove, op. a.), a ne može se isključiti ni da su bili slobodnjaci s nekim svima potrebnim zanimanjem.

S vremenom će – ovisno o svećeniku ili o njegovim pomoćnicima koji su njegove zapise prenosili u matične knjige, ali o pravilima korištenja latinskog ili narodnog jezika koja su u crkvi ili u državi vladati u određenom trenutku, prezime Fulir poprimati razne oblike. U nekim će zapisima da bi bilo sličnije njemačkoj varijanti postati Fulier, Fuller i Fullir, na nekoliko mjesta su upisani i kao Fulyer, odnosno Fuljer, čak i Fuljir. Njihovi se potomci na to očito nisu previše obazirali: na groblju u Zajezdi mnoštvo je nadgrobnih spomenika ispod kojih su pokopane generacije pripadnika te obitelji, ali na njima uvijek jasno piše FULIR.

Na web-stranicama „jezikoslovac.com“ prezime Fulir svrstano je u kategoriju prezimena koja su vezana uz profesiju koju je obavljao neki njihov davni rodonačelnik. U konkretnom slučaju izvorno je značenje – kažu – bilo „vojni pisar“. U njemačkom, ali i u francuskom, vojnom vokabularu zaista postoji srodna riječ koja označava dočasnika koji nekoj manjoj jedinici brine za njenu opskrbu i funkcioniranje. No, u toj riječi izvorno nije bilo slova „l“, nego je na njegovu mjestu bilo „r“, pa bi u izvornom obliku na njemačkom to zapravo bio Furier (čitaj: Furiir). Jezikoslovci kažu da se takva zamjena glasova događala dosta često. Dakle, sasvim je moguće da je neki drugi vojni ili drugi „ćato“ svojega kolegu pogrešno upisao kao Fulira.

To, naravno, ne isključuje mogućnost da je i taj prvi Fulir – baš poput našega omiljelog filmskog lika – bio kicoš i laskavac, ali je ipak gotovo sigurno da u takvom ponašanju ne treba tražiti korijene nastanka tog prezimena, nego da ga dugujemo burnoj povijesti ovih prostora na koje je austrijsko carstvo stoljećima dovodilo svoje službenike pa je više nego vjerojatno da je tako – u službi ili u svojevrsnoj mirovini – u naše krajeve dospio i neki Fulir.

Preslika (gore) najstarijeg zapisa s prezimenom Fulir u Knjizi vjenčanih župe Zajezda: dana 25. 11. 1761. godine vjenčani su Georgius, sin pokojnog Paulusa Fulira (danas bismo rekli: Juraj pok. Pavla Fulira) i Magdalena pok. Paulusa Truchaka. Kao kumovi su upisani Josephus Richko i Thoma Zajecz. Juraj i Magdalena su 14. rujna 1762. dobili sina koji je kršten imenom Mathias (slika dolje) (HR-HDA-883, MKV 1760-1811, br. 1564).

Župna Crkva uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi (15. st.) u kojoj su tijekom posljednja dva i pol stoljeća (a možda i od ranije) vjenčavani i kršteni ili nakon smrti oplakivani brojni hrvatski Fuliri.

Virus koji izaziva bolest nazvanu COVID-19, a koja se početkom 2020. godine u obliku pandemije počela širiti svijetom pa nije mimoišla ni Hrvatsku, poremetio je mnoge planove i programe, uključivši i one našega Društva. To je makar dijelom utjecalo i na to da tek sada možemo na ovim stranicama objaviti izvješće o Sedmoj hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji održanoj 23. ožujka 2019.

Skup na kojem je bilo prikazano više relevantnih tema iz područja rodoslovlja, posebno kad je riječ o mogućnostima koje rodoslovcima pružaju nove tehnologije, otvoren je kraćim pozdravnim riječima predsjednika Društva prof. dr. Damira Borasa i g. Miljenka Babića, prvog savjetnika u Predsjedništvu Sjeverne jadranske misije Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana kao predstavnika suorganizatora.

Nakon toga je prof. Zlata Bujan-Kovačević u izlaganju naslovljenom „In memoriam: Mladen Paver (1927. – 2017.)“ podsjetila na život i rad tog utemeljitelja genealoških aktivnosti u Hrvatskoj koji je bio i jedan od suosnivača Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, a s kojim je i sama godinama surađivala.
Vrlo je zanimljivo bila i bogato ilustrirana prezentacija „Family Search: što je novo?“ koju je održao g. Virginio Baptista iz Odsjeka za obiteljsku povijest Family Searcha, koji trenutačno radi kao njihov operativni menadžer u južnoj Europi.

Ta je neprofitna organizacija u golemim računalima smještenim u kilometrima klimatiziranih tunela iskopanih u granitu Little Cottonwood Canyona nedaleko od Salt Lake Cityja u američkoj saveznoj državi Utah pohranila dosad više od šest milijardi preslika matičnih knjiga i drugih genealoški relevantnih dokumenata iz cijeloga svijeta s podacima o osobama koje su širom svijeta živjele u proteklim stoljećima.

G. Baptista pokazao je sudionicima skupa kako danas izgleda to njihovo skladište podataka u elektronskom obliku čiji se sadržaj – što je još važnije – postupno obrađuje i digitalizira pa su rodoslovnim istraživačima sada već besplatno dostupni zapisi o više od milijardu ljudi koji su živjeli u prethodnim razdobljima. Nakon toga on je iznenadio prisutne pokazavši im i kako svoje pametne telefone mogu iskoristiti ne samo da bi preko interneta tragali za svojim precima, nego i da bi – kroz aplikaciju „Family Tree App“ i kroz s njom povezanu tražilicu „Relatives around me“ – mogli pronaći i neke bliže ili daljnje rođake i vidjeti kako su zapravo rodbinski povezani. Pretpostavka je, naravno, da i ti rođaci na svojim smartfonima imaju tu aplikaciju te da su i jedni i drugi svoja obiteljska stabla pohranili na Family Searchu.

Prof. Karmen Levanić imala je zatim vrlo zanimljivo i brojnim slajdovima ilustrirano redavanje pod naslovom „Rodoslovni podaci u fondovima Državnog arhiva u Varaždinu“. Varaždinski državni arhiv (DAVŽ) u kojem prof. Levanić radi kao viša arhivistica ima najstarije (od 1209. g.) i uz DA u Zagrebu najcjelovitije sačuvano gradivo u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tako smo doznali da je uz bogate zbirke dokumenata iz arhiva varaždinskih, koprivničkih i krapinskih poglavarstava, cehovsku zbirku, zbirku grbovnica i isprava, te zbirke brojnih uglednih obitelji (Bedeković, Erdödy, Kukuljević, Bakić, Paszthory, Varady, Marić, Vragović, Gotal itd.), tu pohranjeno i 528 matičnih knjiga iz 81 župe s područja varaždinske, dijela Krapinskog-zagorske i Koprivničko-križevačke županije. Najstarije su iz šezdesetih godina 17. stoljeća. Matične knjige nastale nakon 1900. godine trenutačno ne preuzimaju od matičnih ureda jer nemaju mjesta za njihovu pohranu.

Plemićke obitelji uglavnom su imale svoje rodoslove, ali to ne znači da njihovi obiteljski fondovi nisu zanimljivi rodoslovnim istraživačima. Naime, kroz podatke o njihovim imanjima, te kroz popise kmetova, odnosno slobodnjaka koji su na tim posjedima živjeli ili s kojima su upravitelji tih plemićkih imanja poslovali, možemo doprijeti i do pojedinaca i obitelji iz razdoblja za koja više nema matičnih knjiga.

U tom su kontekstu posebno važni i spisi marijaterezijanskog urbarijalnog uređenja, nastali u razdoblju od 1774. do 1784. , nakon što je kraljica Marija Terezija pokušala podložnike zaštititi od prekomjernog vlastelinskog izrabljivanja. Tako su npr. uz brojne druge dokumente nastale i detaljni opisi selišta, praćeni i tablicama s popisima kućedomaćina na njima te popisima zemljišta koja obrađuju.

DAVŽ je 2010. godine krenuo u veliki izdavački projekt objavljivanja dokumenata nastalih prilikom tog sređivanja zemljišnih odnosa u Varaždinskoj županiji.
U trenutku izlaganja gđe Levanić bile su objavljene već četiri knjige tih spisa. Nakon uvodne studije u kojoj je prikazan nastanak te građe uslijedila su druga i treća knjiga u kojima je obrađen Donjopoljski kotar, te četvrta u kojoj je obrađen Gornjopoljski kotar, dok su dva sveska pete, u kojima je prikazan Donjozagorski kotar tada bila u tisku (u međuvremenu su objavljeni, op. a.), a šesta (Gornjozagorski kotar) je bila u završnoj fazi pripreme. Urednica te goleme edicije je Vida Pavliček. Usudimo se nadati da će – kad pandemija prestane pa naše Društvo obnovi svoja okupljanja– predstavnici DAVŽ prihvatiti poziv da cijeli taj projekt i te vrijedne edicije predstave i na jednom od naših predavanja.

Nakon toga smo imali priliku čuti predavanje voditeljice Centra za obiteljsko istraživanje u Zadru i studentice rodoslovlja i obiteljske povijesti na Sveučilištu Brigham Young u američkoj saveznoj državi Idaho Zvjezdane Živko Fernandes. Ona se specijalizirala za istraživanje hrvatskih iseljenika u SAD-u u 19. i 20. stoljeću te je u svom izlaganju naslovljenom „Dostupni zapisi u istraživanju hrvatskih iseljenika u SAD“ prikazala razne mogućnosti pronalaženja tih podataka.

Prvi je korak tu svakako tražilica „Family Searcha“ preko koje se danas izravno može doći i do zapisa iz arhiva američkih imigracijskih službi, posebno onih u New Yorku, koji je bio luka preko koje su najbrojniji našijenci stigli u SAD (Ellis Island, a prije toga Castel Garden). Ne treba međutim zaboraviti da su mnogi – ovisno o brodskim linijama koje su koristili – u SAD useljavali i preko Philadelphije, Baltimorea, Bostona i drugih luka pa se za neke treba konzultirati i druge baze podataka.

U tom je pogledu vrlo je korisna i tražilica koju je – znatno prije drugih – napravio Stephen P. Morse, a koja polazeći od imena i prezimena (ili samo jednog od tih podataka) povezuje najrazličitije baze podataka pa ne treba posebno ulaziti u svaku od njih, zbog čega je i nazvana „One Step Webpages“…

Sljedeći dragocjen izvor su američki popisi stanovništva, koji su danas također spojeni s Family Searchovom i drugim tražilicama, pa će se svaki pojedinac koji je na američkom teritoriju bio obuhvaćen nekim od tih redovitih popisa pojaviti i u njima.

Većina je useljenika u SAD nakon nekog vremena stekla pravo na američko državljanstvo pa ga je i zatražila i dobila. I ti su dokumenti danas u najvećoj mjeri dostupni preko interneta, a u njima se također mogu naći za rodoslovno istraživanje i te kako relevantni podaci.

Svaki rodoslovni priručnik kaže da bi rodoslovni istraživač kad počinje pripremati neko obiteljsko stablo trebao posjetiti i groblja na kojima su ili bi mogli biti pokopani neki od predaka. Danas se u mnogim slučajevima groblja može posjetiti i virtualno: postoji više internetskih stranica na kojima se mogu naći popisi osoba pokopanih na nekom groblju, čak i fotografije nadgrobnih spomenika. Za više informacija ponekad će – upzorava gđa Živoko-Fernandez – ipak trebati kontaktirati osoblje groblja ili pretraživati dokumente ili novine u lokalnim knjižnicama, povijesnim ili rodoslovnim društvima te u mjesnim uredima.

Vojni zapisi (popisi vojnika, registri novačenja, zapisi o vojnoj službi i o vojnim mirovinama te popisi veterana) sada su dostupni javnosti 62 godine nakon što je neka osoba napustila vojsku . Oni također mogu biti dragocjen izvor informacija. Do jednog se dijela tih podataka može doći besplatno preko tražilice Family Searcha. Dostupni su i preko tražilica Fold3 i Ancestry, ali njihovo se korištenje – osim ako niste u mogućnosti negdje koristiti besplatan pristup kroz neki od Centara obiteljske povijesti Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana – treba platiti.

U priloženom okviru nalazi se popis web-adresa tražilica koje je navela gđa Živko-Fernandes. Ako je uz neku od njih navedeno da se može koristiti samo OFFLINE, to znači da preko navedene adrese treba kontaktirati instituciju ili arhiv o kojem je riječ i od njih zatražiti informaciju o nekoj osobi, ali treba imati na umu da neke tu uslugu pretraživanja također naplaćuju.

Brodski manifesti i popisi putnika

• Ellis Island 
• Castle Garden 
• Internet Archive
• One-Step Webpages 

Popisi stanovništva

• https://www.familysearch.org/wiki/en/United_States_Census_Forms
• https://www.accessgenealogy.com/genealogy/free-on-line-census-forms.htm
• https://www.ancestry.com/cs/census-forms
• https://www.heritagequestonline.com/hqoweb/library/help/censusbook/Section%205.pdf
• https://archive.org/details/us_census
• http://www.myfreecensus.com/
• https://www.census.gov/prod/www/decennial.html
• https://www.archives.gov/research/census/
• https://www.accessgenealogy.com/
• http://www.census-online.com/
• https://www.censusrecords.com/

Državljanstva

• ON LINE :
  • Familysearch.org
  • Ancestry.com
  • Fold3.com
• OFFLINE
  • https://www.archives.gov/locations
  • https://www.uscis.gov/genealogy

Zapisi o grobnim mjestima

• www.billiongraves.com
• www.findagrave.com
• http://www.interment.net/
• http://www.namesinstone.com/
• http://gravelocator.cem.va.gov/
• http://usgwtombstones.org/

Vojni zapisi

• ONLINE
  • Familysearch.org
  • Ancestry.com
  • Fold3.com
  • https://www.archives.gov/
• OFFLINE
  • https://www.archives.gov/personnel-records-cent

Predzadnje predavanje imalo je naslov „Mogućnosti istraživanja hrvatske građe u mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti“. Povjesničarka i arheologinja Nikolina Antonić , koja je magistrirala na Odsjeku za medievistiku na Central European University u Budimpešti, predstavila je elektronske stranice Mađarskog državnog arhiva (Magyar Nemzeti Levéltár – MNL) preko kojih se – s obzirom na dugogodišnju zajedničku povijest – također može naći mnoštvo za radoslovce važih dokumenata ili makar utvrditi gdje bi ih trebalo tražiti. Budući da su stranice napravljene tako da se – osim na mađarskom – sadržaj može na nekim razinama pretraživati i na njemačkom i engleskom, a preko Googlea se može uključiti i automatsko prevođenje sadržaja njihovih stranica i na hrvatski, jezična je barijera makar dijelom otklonjena. Ovdje nema dovoljno prostora da u detalje prikazujemo sve što se u MNL-u može pronaći: zahvaljujući web-adresama koje je gđa Antolić navela svatko tko je zainteresiran može to i sam pogledati.ž

Kad je riječ o mađarskim izvorima, korisno je pogledati i portal za promociju mađarskog kulturnog nasljeđa „Hungaricana“ kroz kojeg se može pristupiti brojim arhivskim bazama podataka, uključivši i one iz MNL-a, pa se tako mogu pretraživati zbirke diploma i povelja, kraljevskih spisa, urbar iz 1767., te razni drugi urbari i popisi, a otvoren je i pristup „Mapireu“ (digitalizirane stare karte i planovi)…

Budući da je 1919. godine konferencijom u Versaillesu i formalno završen Prvi svjetski rat, posljednje je predavanje na konferenciji – završno u nizu onih koje smo u Društvu imali u sklopu obilježavanja stote obljetnice tog sukoba svjetskih razmjera – održao naš član Vladimir Matek, a na temu „Potraga za nestalima u Prvom svjetskom ratu“. Nakon uvodnog dijela u kojem je na temelju statističkih podataka o žrtvama prikazao kako su neravnomjerno bili raspoređeni ljudski gubici u pojedinim dijelovima KuK monarhije, pa čak i unutar njih, pri čemu je u nekim našim krajevima bilo unovačeno i kao „topovsko meso“ na najgorim bojišnicama iskorišteno razmjerno mnogo više stanovništva nego npr. u samoj Austriji ili nekim drugim dijelovima carstva. On je to potkrijepio i pričom o traganju za nekolicinom članova vlastite obitelji koji se nisu vratili s bojišnica u Srbiji i Galiciji, odnosno iz borbi s Talijanima na Soči i Piavi.

Digitalizacija fondova ranije nam nedostupnih ili teško dostupnih arhiva bitno je olakšala i tu vrstu istraživanja. Danas je npr. preko interneta dostupno i lako pretraživo svih 709 svezaka tzv. „Verlustlista“ (popisa gubitaka) koje je tijekom Velikoga rata objavljivalo bečko Ministarstvo rata. U njima su uz niz pratećih podataka koji olakšavaju prepoznavanje, objavljena imena više od milijun i sto tisuća poginulih, ali i onih koji su ispadali iz stroja zbog ranjavanja ili zarobljavanja. Zahvaljujući tome on je npr. otkrio da je Pave Matek, brat njegova djeda, bio 1914. ranjen negdje u Srbiji, a da je poginuo za vrijeme desete bitke na Soči 1917, gdje je teško ranjen i drugi djedov brat, Nikola. Među nestalima su bila još dva bratića njegova djeda – Martin i Milan. Zahvaljujući internetskoj dostupnosti tih popisa uspio je utvrditi kada su njih dvojica stradali, a iz toga se moglo zaključiti i na kojoj bojišnici. Tako je otkrio i kada je i gdje jedan daljnji rođak – Petar – bio ranjen. Kod ovog posljednjeg je zanimljivo to da se malo prije početka rata vratio iz Amerike, dok su tamo ostala njegova braća Šime i Ivan, koji su pod imenima Sam i Joe Matek u Clevelandu bili unovačeni za potrebe Američkog ekspedicijskog korpusa. Ivan na kraju nije poslan u postrojbu, dok je Šime (alias Sam) – uz još nekolicinu Hrvata uključen u 332. pješačku pukovniju koja je sredinom 1918. dospjela na sjever Italije, ne bi li na području Vittorio Veneta i rijeke Piave pomogla Talijanima da izdrže protunapade austrijskih postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Borojevića. Da Petar nije bio ranjen prije dolaska te američke jedinice, lako se moglo dogoditi da se u nekoj borbi braća u uniformama suprotstavljenih strana nađu oči u oči. Do toga srećom nije došlo, ali već sama ta mogućnost pokazuje apsurdnost ratnih zbivanja.

G. Matek je u svom izlaganju podsjetio na još jedan dragocjen izvor podataka u potrazi za nestalima u I. svjetskom ratu. To su – danas također digitalizirane i lako pretražive – kartoteke Međunarodnog odbora Crvenog križa nastale nakon posjeta izaslanstava Crvenoga križa zarobljeničkim logorima zaraćenih strana. Njih je pretraživao u nadi da će naći neki trag nekolicini rođaka za koje se znalo da su bili zarobljeni u Galiciji. Podatke o njima nije našao jer ruska strana nije rado razmjenjivala podatke o zarobljenicima, a –nakon što su počela revolucionarna previranja – nije više ni prihvaćala izaslanstva Crvenoga križa. U toj arhivi Crvenoga križa bilo je – jednako kao i u prije spomenutim austrijskim popisima gubitaka – još nekoliko desetaka nositelja prezimena Matek iz raznih dijelova tadašnjega carstva (Češka, Mađarska, Slovenija), ali i iz drugih skupina hrvatskih Mateka (iz Zlatara, Šestina, Oriovca itd…).

Posebno je zanimljiv bio i njegov prikaz pravnih propisa o tome pod kojim se uvjetima nekoga moglo proglasiti nestalim, a koji su bili tako formulirani da se i nekoliko godina nakon završetka rata osobe nestale na nekom od bojišta – i za koje nije bilo službene potvrde o pogibiji – nije moglo i službeno proglasiti mrtvim.
U završnom slajdu Matek je dao i popis poveznica kojima se preko interneta može doći do baza podataka koje je koristio, pa ga uz autrovu suglasnost i ovdje prenosimo jer bi i nekom drugom rodoslovcu to moglo biti od koristi….

Hrvatsko rodoslovno društvo priprema online sastanak putem platforme Zoom s članovima brazilske rodoslovne grupe “Genealogia Croata”. Članovi ove grupe rodoslovno istražuju pojedine dijelove Hrvatske, odakle su njihovi preci početkom 20. stoljeća došli u Brazil. Hrvatsko rodoslovno društvo pružit će podršku i stručnu pomoć članovima rodoslovne grupe “Genealogia Croata” iz Brazila za njihovo rodoslovno istraživanje.

Pozivamo sve zainteresirane za ovu međunarodnu rodoslovnu suradnju da se jave administratoru stranice radi prijave za sudjelovanje na ovom online sastanku putem adrese rodoslovlje@rodoslovlje.hr.