Pobjednik US Opena Marin Čilić

Prema popisu iz 2001. godine u 13 hrvatskih naselja žive 34 Čilića obitelji s 85 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (16 obitelji s 37 duša), Vinkovcima (4, 10), Metkoviću (3, 6), Petrinji (1, 6), Splitu (2, 6) itd.

S jezičnog motrišta prezime je izvedenica od čilo, hipokoristika turskog čilat (čilaš) sa značenjem pjegav, šaren konj (čil = pjegav, šaren + at = konj).

Slična jezičnog postanja su i prezimena: Čilag, Čilaš, Čilički, Čilog.

Čilić je prezime zapadnohercegovačkih Hrvata katolika i Bošnjaka islamske vjeroispovijesti.

Najviše Čilića Hrvata živi u planetarno poznatom Međugorju i susjednim Bijakovićima, a oba naselja pripadaju općini Čitluk, za čiji se prostor rabi i naziv Brotnjo odnosno Broćno.

Što se tiče kapitalnih biskupskih popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, Čilića nema u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/12742. godine, ali je u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježena sedmočlana obitelj Križana Čilića (u izvorniku Chrysanthus Cilich).[1] Na temelju terenskih straživanja, što ih je tridesetih godina 20. stoljeća obavio srpski etnolog Miljenko Filipović, a koje je u obliku knjige „Rama u Bosni-etničko poreklo i prezimena i opis sela“, objelodnila u Beogradu 1955. godine Srpska akademija znanosti i umetnosti u 35. knjizi edicije Etnografija, pretpostavljeno je da su Čilići postali od starijeg katoličkog roda Ripića iz Sovića u današnjoj hercegovačkoj općini Jablanica.[2]

Inače Ripići su u Sovićima zatečeni u oba biskupska popisa iz 18. stoljeća: u popisu iz 1741/1742. godine 12-člana obitelj Petra Ripića, a u Bogdanovićevu popisu iz 1768. godine 13-člana obitelj Martina Ripića. [3]

Najvjerojatnije je dio Ripića s novim prezimenom Čilić prešao na islamsku vjeru, a njihovi potomci i danas kao Bošnjaci islamskog vjerozakona žive u Sovićima i u još nekim naseljima općine Jablanica.

Da su međugorski Čilići podrijetlom iz Sovića, svjedoči i činjenica da su posjedovali i imanje na Planini, kako se u tzv. niskoj Hercegovini zove planonsko područje, kojem pripadaju Sovići i još neka naselja jablaničke posuške i tomislavgradske općine. Imanje, uglavnom pašnjaci, korišteni su u ljetnjom ispašnom razdoblju, kad je i dio vlasnikove obitelji boravio uz stado. Stoga je u maticama kapelanije Planina, koju pastoriziraju hercegovački franjevci, upisano da je u Tribiševu 6. kolovoza 1875. godine kršten Jure Čilić, čiji roditelji imaju stalno prebivalište u Međugorju.[4]

Obitelj već spominjanog Križana Čilića ostala je vjerna katoličkoj vjeri, a odlučila se oko 1750. godine preseliti sa svoje starine iz Sovića u Međugorje, gdje ju je zatekao spominjani popis iz popis biskupa fra fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine.

U maticama stare župe Brotnjo sa sjedištem u Gradnićima koje se vode od 1775. godine, zapisano je da se nakon doseljenja u Međugorje Križan Čilić oženio s Međugorkom Vidom rođenom Pavlović rečenom Prasac, koja mu je rodila tri sina: Ivana (oko 1750. godine), Matu (1755) i Jakova (1760. godine. [5]

Njihov je potomak i jedan od danas najboljih tenisača u svijetu, Marin Čilić, rođen u Međugorju 28. rujna 1988. godine, sin Zdenka i Koviljke Čilić, koji uz Marina imaju još dva sina,

Inače Čilići su i hercegovački bunjevački rod, čiji su dio pripadnika onodobno životni putevi odveli preko Like u Bačku i južni dio Mađarske. Snažnija koncentracija Hrvata, poznatih kao Bunjevci i Šokci, dogodila se krajem 17. stoljeća, nakon istjerivanja Osmanlija iz Ugarske i Slavonije, u gradu Baji i njegovoj okolici u južnoj Mađarskoj, čiiji su se potomci održali i do danas.

Upravo u gradu Baji se rodio 1707. godine Luka Čilić, budući franjevac, koje obavljao dužnost duhovnog pomoćnika na Korzici, profesora na Visokoj bogoslovnoj školi u Budimu i na Generalnom franjevačkom učilištu u Osijeku. Od 1756. godine bio je kustos Franjevačke provincije Bosne Srebrene, od koje se odvojila sjeverohrvatska Franjevačka provincija Svetog Ivana Kapistrana, čiji je definitor 1760. godine postao fra Luka Čilić.

On je autor filozofske rasprave „Ispravan put na nebo“ (Directa ad coelum via,) objelodanjene 1755. godine, u kojoj su objašnjena tri stupnja evanđeoske savršenosti. Pripisuje mu se filozofijski priručnik „Priroda ili osam knjiga o fizici“ (Physica seu octo Libri Physicorum) iz 1733. godine.

Fra Luka Čilić je umro u svom rodnom mjestu 1771. godine.

Literatura:

1. D. Mandich, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. Et 1768. Exaratis, Chicago-Roma 1962., str. 119-
2. M. Filipović, Rama u Bosni-etničko poreklo i prezimena i opisi sela, mesta; beograd 1055., str. 46 i 157.
3. D. Mandić, op. cit., str. 31. i 149.
4. R. Jolić, Stanovništvo Brotnja u tursko doba, Čitluk-Tomislavgrad 2009., str. 215.
5. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brornju. Mostar-Brornjo 2001., ste. 101-103.

Prava poslastica za istraživače povijesti i rodoslovce objavljena je nedavno na web-stranicama Mapire.EU: koristeći moderne tehnologije kao što su Google Maps, Google Earth i OpenStreetMap, moguće je pregledavati karte Habsburške Monarhije položene preko današnje karte Europe.

Naslovnica projekta Mapire.EU

Od sadržaja dostupnih na sustavu Mapire, našim će istraživačima najzanimljivije biti sljedeće kolekcije:

• prva vojna izmjera Habsburške monarhije (1764. – 1784.) u omjeru 1:28.800,
• druga vojna izmjera (1806. – 1869.) u omjeru 1:28.800,
• treća vojna izmjera (1869. – 1887.) u omjeru 1:25.000 za Kraljevinu Ugarsku, 1:75.000 za ostatak carstva,
• katastarske karte u omjeru 1:2.880 (karte Hrvatske i Mađarske svakodnevno se dodaju).

Zagreb, za vrijeme prve vojne izmjere (1764. – 1784.)

Mapire je napravljen u suradnji sljedećih institucija:

• Austrijski državni arhiv, kao vlasnik prve i druge vojne izmjere
• Mađarski državni arhiv, kao vlasnik mađarskih katastarskih karata
• Hrvatski državni arhiv, kao vlasnik hrvatskih katastarskih karata
• Gradski arhiv u Budimpešti kao vlasnik karata Budimpešte
• Arcanum Adatbázis Kft kao razvijatelj i voditelj projekta
• Institut za geofiziku i prostornu znanost sa Sveučilišta Eötvös Loránd u Mađarskoj, kao znanstveni savjetnik.

Pozivamo rodoslovce i prijatelje našeg društva da nam se u srijedu, 1. listopada 2014. godine pridruže u 18 sati u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trgu 21, u dvoranu “Katalozi” na predavanju našeg člana dr. sc. Ivana Jurića pod naslovom “Genetičko-selekcijske spoznaje i darvinizam”.

Prof. dr. sc. Ivan Jurić rođen je u Starim Mikanovcima 1940. godine. Redoviti je profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova te napisao brojne članke za Opću te Hrvatsku enciklopediju. Sudjelovao je u organizaciji pedesetak znanstvenih skupova. Njegova aktivnost na osnivanju dvaju novih predmeta, Povijest poljoprivrede i Populacijska genetika, najuže je vezana uz tematiku knjige Genetičko podrijetlo Hrvata. Istraživao je početke poljoprivrede na tlu Hrvatske te matematička znanja Vučedolaca. Član je Komisije za genetiku FEZ-a (Europske federacije za zootehniku). Živi u Zagrebu i na otoku Pagu.

S ranijeg druženja s dr. sc. Ivanom Jurićem

Dvorana će biti otvorena od 17 sati, a vas pozivamo da dođete ranije radi međusobnog upoznavanja i razmjene informacija te eventualnog plaćanja članarine našoj blagajnici.

Veselimo se vašem dolasku.

Banski nalog za suđenje puntarima 1564.g.

Do velikog seljačkog ustanka u Hrvatskoj i Sloveniji 1573.g. , poznatog pod nazivom Gupčeve bune , nije došlo “preko noći”, već je on imao karakterističnu pretpovijest. Zaoštravanje odnosa između feudalaca i njihovih podložnika jačalo je godinama. Tako je i silnik Tahy od svog dolaska u Hrvatsku bio stalno u sukobu ne samo sa svojim kmetovima nego i suvlasnicima Stubice i Susedgrada, obitelji Meknyczer.

O Tahyjevim zlodjelima uvjerljivo svjedoči istraga koju je pokrenuo ugarski palatin (kraljevski namjesnik). Tu se navodi kako je Tahy svojim kmetovima izravno otimao stoku i vino, oduzimao zemlju i izgonio ih s posjeda, a mnoge dao okovati u lance i baciti u svoju tamnicu. Ovamo bi dospio i poneki svećenik, poput nesretnog župnika iz Pušče. One koji se nisu imali čime otkupiti, Tahy bi znao i pogubiti.

Utoliko je zanimljivije pismo bana Petra Erdödija, poslano 9. travnja 1564, zagrebačkom Kaptolu koji je imao neke funkcije današnjeg državnog odvjetništva. U pismu ban zahtijeva da se pred sud pozovu stotine podložnika s vlastelinstva Susedgradsko-stubičkog. Svi su oni 27. siječnja iste godine sudjelovali u napadu na kuriju (dvor s imanjem) Tahyjeva upravitelja u Gornjoj Stubici Petra Petričevića.

U toj prvoj oružanoj akciji protiv Tahyja sudjelovale su stotine podložnika: kmetova, gornjaka, seoskih sudaca, njihovih zamjenika (“glasnici”) i predijalaca (malih plemića) . Svi su oni bili podložnici udovice Uršule Meknyczer, Tahyjeve suvlasnice na Susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Svaki je od njih već imao neki svoj račun koji je htio izravnati s Tahyjem. Tako se može razumjeti zašto je za njima ostala razorena kurija u Gornjoj Stubici, odvedena stoka, razbijeni lajti s vinom u podrumu i počupana stabla u voćnjaku.

“Arhivski vjesnik” u dvobroju VII-VIII ( 1964./1965.g.) objavio je spomenuto pismo bana Erdödija od 9. travnja 1564.g. s popisom službenika i kmetova Uršule Meknyczer, optuženih da su sudjelovali u napadu na kuriju u Gornjoj Stubici protekle zime. Svrstan u nastavku abecednim redom, taj popis se otvara njihovim potomcima da prepoznaju pretke koji su se digli na Tahyja još sedam godina prije Gupčeve bune.

Danas je zanimanje za ramski kraj općenito u znatnom porastu, posebice kod onih koji su iselili u bijeli svijet. Treba shvatiti ljudsku potrebu za znanjem o vlastitim korijenima. Ona je nekada snažna kao i druge ljudske egzistencijalne potrebe.

Tako je sve do nedavno, jedini potpun i iscrpan rad koji se bavio porijeklom prezimena prozorsko-ramskog kraja bio rad srpskog etnografa i znanstvenika dr. Milenka S. Filipovića, djelatnika Etnografskog instituta SANU-a (famozne ali ipak naučno i ideološki snažne Srpske Akademije nauka i umetnosti).

Osim Rame, ovaj poprilično plodonosni autor istraživao je i druge krajeve u BiH, a opseg tog istraživanja protegao se od tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do početaka komunističke Jugoslavije i izdavanja samih djela u poslijeratnom vremenu. Naime, 1955. godine objavljena je knjiga pod nazivom „Rama u Bosni – etničko porijeklo prezimena i opis sela“. Mnogi se povjesničari i ljudi od struke s ovim naslovom – ”Rama u Bosni” – danas ne bi nikako složili ali to je druga tema koja zaslužuje posebnu raspravu.
Nedvojbeno jest da se vremena mijenjaju te je navedena knjiga zastarjela i za današnja mjerila ponešto stručno suhoparna i nezanimljiva uspoređujući je primjerice sa suvremenijim inačicama koje postoje bogato ukrašene i ilustrirane ali kao takva predstavlja originalan te umnogome vjerodostojan skup dokumenata o korijenima pučanstva Rame prije početka Drugog svjetskog rata.

U pogledu navedenog djela, vrlo je važno za naglasiti kako se Filipović oslanjao na ispovijesti samih ispitanih osoba i članova obitelji, dakle na onaj izravni pripovjedni element pojedinaca kraja koji je istraživao. Tako u većem dijelu ovog rada nailazimo na kazivanja i usmenu pripovijest mještana što nekad i nije siguran, provjeren navod. To donekle olakšava posao, daje svojevrsnu slobodu iskaza ali ostavlja za sobom i trag znatne upitnosti te nedorečenosti. Također, dr. Filipoviću je u istraživanju pomagala stručna (etnografska) skupina, a nije djelovao sasvim sam lutajući od mjesta do mjesta – kako se možda može doimati prigodom listanja rada.

Rama, Samostan Šćit

Osobno sam prije nekoliko godina ponovno prelistavao tu knjigu odnosno znanstveni rad i mogu reći kako na mene nije ostavio nikakve posebne dojmove što se tiče pripovjedne vrijednosti ali su potvrđeni neki navodi koje sam prije čuo od starih ljudi to jest vrsnih pučkih pripovjedača poput Ivana i Matka Brizara, Nikole Škarice te nešto mlađeg Joze Joskana Brizara. Sviju njih danas nema ali su ostavili svoj neupitan, nepatvoren trag u usmenom prenošenju pripovijesti i živih svjedočanstava o ramskim rodovima, točnije trag u specifičnom mikrosvemiru Rame.

Dakle, dokument je meni osobno potvrdio svoju svrhu u određenom smislu interesa za vlastite obiteljske korijene, a to je ono što mi je u jednom trenutku bilo dovoljno. Koga pak zanima dublje istraživanje ovog tipa, taj se može okrenuti i današnjoj suvremenoj hrvatskoj literaturi o etnološkom, zemljopisnom, kulturološkom i prezimenom korijenu te vrstama. Ta literatura nije opsežna ali je sve prisutnija i popularnija.

S druge strane, Filipović svakako nije bio jedini koji je proučavao ramske rodove, strukturu te ponešto i običaje. Ne smije se izostaviti veliki doprinos fra Jeronima Vladića u vidu prvih svojevrsnih povijesnih analiza; idući kroz fratarske zapise, pripovijesti i ljetopisno tkanje sadržaja. Fra Jeronim Vladić je tako sa svojim djelom „Uspomene o Ramskom franjevačkom samostanu“ i dopunom „Urežnjaci iz Rame“ bio jedan od pionira u ni malo lakom poslu istraživanja društva, tradicije i prošlih događanja Ramske doline i gorovite okolice. Valja tu naglasiti i kasniji doprinos dr. sc. Rajka Glibe koji je višestruko istraživao Ramski kraj od njegovog istoka do sjeverozapada, njegove rodove, niže i vojničko plemstvo izniklo iz stalnih graničnih sukoba, te donekle i fra Matu Topića sa svojim djelom „Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu“. Ipak, koliko suvremeno oblikovana Topićeva knjiga se uvelike oslanja na navedeni Filipovićev rad i osim pratećih fotografija i zemljopisnih karata sela – nije toliko originalna.

Općenito gledajući, danas je zanimanje za Ramski kraj općenito u znatnom porastu, posebice kod onih koji su iselili u bijeli svijet. Tehnologija je uznapredovala do neslućenih razmjera i dostupna je gotovo svakome. Stoga je potreban višestruko manji trud, ”tehnička potkovanost” i zanimanje za istraživanje nego što je to bilo primjerice prije dvadeset, trideset ili pedeset godina.

Stara ramska kuća

Također, Rama je u vrijeme kada je navedeni srpski etnolog Filipović odlučio hoditi njome i zapisivati pričanja domaćih ljudi iz prve ruke, bila poprilično zatvoren, nerazvijen kraj zabavljen samim sobom i mučnom zemljoradničkom svakodnevicom. Koji je bio interes srpske javnosti i njihovih naučnih krugova za ovim istraživanjem – može se pretpostaviti ali zasigurno – tada nitko od hrvatskih i bosansko-hercegovačkih istraživača nije smatrao potrebitim da tako nešto učini, uloži i pokrene po ovom pitanju.
Ljudi su tada (u prvoj polovici XX. stoljeća) u mnogome živjeli od zemlje i od dana do dana, s polupismenošću, neinformiranošću i ”blagoslovom” polovičnog ili nikakvog znanja o vanjskim svjetskim društveno-političkim prilikama. Živjelo se dobrim dijelom impulsno; gledalo se kako poslije napornog rada u polju dobro objedovati, Bogu se iskreno pomoliti, zbrinuti stoku u stajama (tko je imao), otići spati i ujutro se za novi radni dan odmoran i zdrav probuditi.

Danas se možda može pričati o ovoj ili onoj bogatoj narodnoj ramskoj povijesti no ne smije se zaboraviti kako je naše pretke stalno proganjao i njima prijetio pritisak neprijateljske, strane sile, općeg siromaštva te neskrivenog međuljudskog; međunacionalnog, vjerskog i susjedskog nerazumijevanja. Ramski kraj uistinu nekoliko je puta stradavao tako reći do temelja, a samostanski zapisi i arhivski materijali u Prozoru gorjele su zadnji put 1942. godine. Uništavali su ih i partizani i četnici, a Talijani su se dobrim dijelom potrudili da ništa ne učine na zaštiti stanovništva i imovine.

Rama jest za svoju zemaljsku nevelikost običajima bogat kraj ali jednom riječju i iskreno govoreći – svi smo mi djeca seljaka i radnika te na neke osobne obiteljske posebnosti, visine ili u krajnjoj pomisli plemstva, možemo umnogome zaboraviti. Barem devetero od desetero nas ili ako ne i svih deset. Jer živjeti od rada svojih ruku, od zemlje na kojoj si odgojen nije nešto što treba skrivati već čega treba biti svjestan i na to gledati otvorenim očima, s pozitivnim stavom. Jer djeca radnika i seljaka izgradila su Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku, Njemačku, čitavu ovdašnju regiju, a potom i zemlje poznatog nam svijeta. Među tom djecom bilo je tijekom iseljavanja i mnoštvo Ramljaka, a ti ljudi slovili su kao poslovično pošteni i radišni.

Stoga, neka se zasluženo istraživanje Ramskog naslijeđa nastavi.

U ovoj rubrici nalazi se popis prezimena, obitelji i kućanstva Rame u kojem možda nećete naći željene odgovore na porijeklo svoga prezimena no imat ćete određeni uvid te pomoćne smjernice u istraživanju vlastitog obiteljskog porijekla.

Program indeksiranja, odnosno, prepisivanja hrvatskih matičnih knjiga u računalno pretraživi oblik koji je započet u lipnju 2012. godine odnedavno je proširen i obogaćen te su mu dodane nove mogućnosti. Naime, indeksirani zapisi Delničkog dekanata odnedavno su raspoloživi za pretraživanje putem web-stranica Family Search.

Prepisivanje matičnih knjiga obavlja se doslovnim prijepisom upisa rođenja, vjenčanja ili smrti pojedinca. Budući da su zapisi prepisivani doslovno, nerijetko se u bazi genealoških podataka mogu pronaći neobični oblici imena poput “otac: Jakova” ili “majka: Tereze”, umjesto očekivanih “otac: Jakov” ili “majka: Tereza”. Program dopušta i pretraživanje inačica, zbog čega se, primjerice, upisom prezimena “Kauzlarić” ispisuju i slični oblici poput “Kavzlarić”, “Kauzlaric”, “Kauzlarich” i slično.

U indeksiranju matičnih knjiga sudjeluje oko 400 tisuća osoba iz mnogih zemalja svijeta, a tom se programu možete pridružiti i vi. Posjetite web-stranicu Family Searcha posvećenu indeksiranju, gdje ćete dobiti upute kako skinuti program za indeksiranje i kako krenuti u proces prepisivanja podataka.

Tako možete pomoći pojednostavljivanju istraživanja rodoslovlja u Hrvatskoj ali i diljem svijeta.

Dani prikupljanja uspomena iz Prvog svjetskog rata 3. i 4. listopada u Hrvatskom državnom arhivu

Projekt Europeana 1914–1918 u organizaciji Ministarstva kulture Republike Hrvatske provest će se u kulturnim institucijama pet hrvatskih gradova. Dani prikupljanja uspomena iz Prvog svjetskog rata počeli su 3. i 4. listopada u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nastavit će se 10. i 11. listopada u Državnom arhivu u Osijeku te u Knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ u Koprivnici, 12. i 13. prosinca u Gradskoj knjižnici Rijeka, a završit će 19. i 20. prosinca u Državnom arhivu u Dubrovniku te u Arhivskom sabirnom centru Korčula-Lastovo.

Imate li na tavanu ili ispod kreveta skrivenu kutiju koja čuva dnevnike vašeg pradjeda ili prabake iz razdoblja od 1914. do 1918. godine? Pismo s ratne fronte ili vojne medalje? Fotografiju uz koju je povezana još neispričana priča? Pridružite nam se na Danima prikupljanja uspomena.

Stručnjaci iz kulturnih institucija građu će profesionalno digitalizirati te je dodati u online arhiv, a vi ćete svoje uspomene i dalje zadržati u obiteljskoj ostavštini. Ako ne možete doći na Dane prikupljanja uspomena više informacija o tome kako sami možete fotografirati, skenirati i staviti materijale na Europeanu možete pronaći na internetskim stranicama www.europeana1914-1918.eu/hr.

U organizaciji Hrvatskoga državnog arhiva, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, održava se u četvrtak, 9. listopada 2014. od 9 do 16,30 sati u Velikoj čitaonici HDA na Marulićevom trgu 21 cjelodnevni znanstveno-stručni skup “Rukopisne ostavštine kao dio hrvatske baštine” na kojem mogu prisustvovati rodoslovci i ostali čitatelji ovog portala, uz slobodan ulaz.

Posebna očekivanja rodoslovaca usmjerena su na izlaganja Joze Ivančevića na temu “Dostupnost osobnih podataka između prava na sjećanje i prava na zaborav“, koje je planirano u terminu od 14:30 do 15:45 sati.

U utorak, 14. listopada u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva održat će se koncert Ciklusa komorne glazbe „Četiri godišnja doba“ Gudačkog kvarteta Rucner s početkom u 20.00 sati. “Jesen” je treći koncert Ciklusa koji traje već dvanaestu sezonu. Gost koncerta je Dani Bošnjak jedan od najuglednijih hrvatskih flautista i strastveni interpret barokne glazbe. Član je zagrebačke filharmonije i Hrvatskog baroknog ansambla. Na programu će se izvoditi djela N. Njirića, W. A. Mozarta, S. Šuleka i L. Boccherinija. Gudački kvartet br. 3 Stjepana Šuleka iz ciklusa “Moje djetinjstvo” (1984.) izvest će Kvartet Rucner u povodu 100. obljetnice rođenja skladatelja.

Gudački kvartet “Rucner”. Izvor: web kvarteta

Hrvatski državni arhiv ove godine pridružio se Gudačkom kvartetu Rucner kao suradnik u realizaciji projekta Ciklusa komorne glazbe „Četiri godišnja doba“ s namjerom revitalizacije i promocije hrvatske glazbene baštine. Dio hrvatskog glazbenog bogatstva pohranjen je i u Hrvatskom državnom arhivu. Riječ je o ostavštinama poznatih hrvatskih skladatelja. Arhiv kao čuvar memorije sudjelovanjem u ovom projektu nastoji podići razinu svijesti o vrijednosti našeg glazbenog kulturnog nasljeđa te pobuditi zanimanje široke publike, ponajviše, mladog naraštaja za hrvatsku glazbenu baštinu koja je neosporno ostvarila europske dosege u glazbenoj umjetnosti.

Ulaznice možete kupiti u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21 radnim danom od 10,00 – 15,00 sati i sat vremena prije početka koncerta.

Ulaznice: 30,00 kn i 20,00 kn /đaci, studenti, umirovljenici.

Veselimo se Vašem dolasku.

Hrvatski državni arhiv poziva na sat povijesti i kulture „Čitajmo karte !“ – kartografsku radionicu Hrvatskoga državnog arhiva – 6. studenoga 2014. u 18 sati u zgradi Hrvatskoga državnog arhiva, na Marulićevom trgu 21, u Zagrebu.

Predavanje je priredila mr. sc. Mirjana Jurić, viša arhivistica.

Na radionici će biti predstavljen novi edukacijski program u organizaciji Hrvatskoga državnog arhiva kojem je svrha promocija sačuvane kartografske baštine i poboljšanje kartografske pismenosti kod predškolske i osnovnoškolske djece. Prilika je to za sagledavanje mogućnosti koje nudi kartografska radionica djeci različite životne dobi te odgovor na pitanje zašto je radionica primjenjiva za predškolsku djecu i u kojoj mjeri predstavlja dodatni sadržaj integriranom predmetu prirode i društva.

Osvrt na predavanje sveučilišnog profesora dr. sc. Ivana Jurića

U svom predavanju naš član sveučilišni profesor Ivan Jurić govori o mogućnostima da se (prema Demerecu, Tavčaru i Ogrizeku) selekcijom mijenjaju biljke i životinje, kao i da se uporabom x-zraka mogu izazvati mutacije te u to uvodi svoje postavke da je na razvitak živoga svijeta zasigurno najpresudniji utjecaj ljudskog roda, dakle, samog čovjeka, i to temeljem znanja i uma (svijesti).

Takve mogućnosti su potvrđene još sredinom prošlog stoljeća s dobrobiti u kakvoći prinosa kukuruza, a nakon ozračivanja sjemena kobaltovom bombom.

Evolucija je jedan stalni proces koji se i dan danas odvija, ali u većini slučajeva on je tako polagan i promjene su toliko neznatne da mi zapažamo samo njihov mali broj. Domestikacija ili pripitomljavanje životinja otvara mogućnost selekcionaru da ubrza rekombinacije koje su stimulirane križanjem i uzgojem u srodstvu što rezultira stvaranjem novih kombinacija gena i time ubrza dobivanje ciljanih povoljnijih jedinki. Isto tako u tom poslu važno je i znanstveniku i selekcionaru poznavati heritabilitet (udio aditivne u fenotipskoj varijanti) koji pokazuje koliki će se dio razlike između vrijednosti osobina roditelja i prosjeka populacije prenijeti na potomstvo.

Ivan Jurić

Oko nasljednosti se je po završetku predavanja razvila zanimljiva debata o mogućnostima popravljanja potomstva i ubrzanja takvih postupaka. Objašnjena je važnost što i kako takvi genetski modificirani (GMO) postupci pridonose zdravlju ljudske populacije sprečavajući pojavu niza teških mitohondrijskih bolesti, ali izazivaju u znanstvenom svijetu i mnoge moralne dvojbe, jer bi se mogla otvoriti kataloška prodaja djece dizajnirane u postupku oplodnje izgledom po želji roditelja. Tu se otvara ne samo moralno pitanje, nego i kakve promjene bi mogle nastati u genetičko-genealoškim istragama potomaka u odnosu na pretke, obzirom da se u neku ruku prekida rodni tijek jer se u jednom medicinski zahtjevnom postupku radi s genima triju roditelja, a što je od ove godine, na primjer, ozakonjeno u Velikoj Britaniji?!

Zanimljivu pouku puku o nasljeđivanju, primjerenu dobu i ozemlju, piše 1776. i Matija Antun Relković: ”…kakose ovce po dobrom godenju u najpodpuniu verstu okrenuti, i u njoj uxderxati moguh…”.

Hibridizacijom, dakle, križanjem biljaka ili životinja različitih nasljednih svojstava bitno poboljšavamo kakvoću i svojstva potomaka. Najbolji primjer je na slici s tri klipa kukuruza, laički objašnjeno po piscu ovog osvrta, križanjem linija uzgojenih u srodstvu (Bc741-5 x Bc 742) proizvedemo hibrid (Bc EH 5482) koji daje visoke prinose, ali se njegova svojstva ne prenose na njegovo potomstvo. Inače sama hibridizacija spada u komplicirane znanstvene postupke.

Ova slika je postavljena dobrotom prof. dr. sc. Ivana Jurića iz njegove vlastite arhive.

Osim svega mora se znati da prije odlaska na put oko svijeta Darwin ima izgrađeno mišljenje o razlici među ljudima. Stavovi su mu rasistički kakva je bila i službena politika u Engleskoj. On ima potpunu spoznaju o mijenjanju bilja i životinja po principima metoda selekcije Roberta Bakewella (1726-1795.), i to: ”Slično stvara sebi slično”, te ”Uzgajati najbolje od najboljeg.” Darwinove teorije stapanja i pangenesis o nasljeđivanju nisu znanstveno utemeljene i poslije Mendelovih otkrića potpuno su napuštene.

Darwin potkraj svoje znanstvene karijere nazire da ljudski um počinje imati veće značenje od borbe za opstanak te piše: ” A opet kolikogod je borba za opstanak bila važna i čak je još uvijek važna, s obzirom na najviši dio ljudske naravi postoje i važniji čimbenici. Naime, moralne su osobine unaprijeđene, izravno i neizravno, mnogo više zahvaljujući učincima navike moći razmišljanja, poduke, religije itd., nego prirodnim odabirom, premda se tome čimbeniku mogu sa sigurnošću pripisati društveni nagoni koji su dali osnovicu za razvitak moralnog osjećaja.”

Nedvojbeno je da Darwin navedenim razmišljanjem izdvaja čovjeka iz životinjskog svijeta, a umu i moći razmišljanja daje značenje koje nadmašuje značenje borbe za opstanak, kao prirodnog odabira.

U zaključnim mislima sveučilišni profesor Ivan Jurić kaže: ”Kroz 55 godina mojega interesa za genetičke spoznaje i selekcijske mogućnosti, trend tih spoznaja i mogućnosti konstantno je rastao, a povećavala se i primjena stečenoga znanja. Nema znakova da će se trend takova razvoja zaustaviti, pa čak usporiti.

Kreiranje transgenog bilja (GMO) se povećava. Proizvedene su transgene životinje, na primjer svinje, kojih je mast boljeg odnosa omega6/omega3 nego što ga ima maslinovo ulje.

Interes znanstvenika, sada i filozofa, za heritabilitet inteligencije pa i sociostatusa se povećava.

Mnogi nemaju ništa protiv da se korištenje heritabiliteta koristi i u ljudskoj populaciji.

Jesu li interakcije gena i heterozigotnost, koje se ne nasljeđuju uvjet opstanka varijabilnosti živih bića? Postoji li u tome slučaju evolucija, jer interakcije gena se ne nasljeđuju?

Hoće li čovjek preuzeti kontrolu razvoja živih bića pa i svoje vrste?”

Znanja u Darwinovo vrijeme, ali i Darwinova znanja, bila su skromna i znanstveno neodrživa, pa na osnovu spoznaja poslije Darwinova vremena moguće je donijeti zaključke da Darwinove postavke nisu znanstveno utemeljene, te da je darwinizam postao svojevrsno vjerovanje.

Na svršetku pisatelj ovoga prikaza dodaje i da temeljem svega ona biblijska može i dalje opstojati, koja otprilike kaže: ”…čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju…”, ali predstoje mnoga doba za usvajanje znanja i razvitak svijesti do postizanja ljudske svemogućnosti.

Literatura

1. Pretežito citati i polucitati prema: I. Jurić
2. Autori uz predavanje: Ch. Darwin, F. Hrasnica, A. Ogrizek, W. Beckers, M. Demerec, M. A. Relković, J. Balabanić, M. Ridley, D. F. Jones, C. A. Pinkert, G. Mendel
3. Štiva uz predavanje: Neven Sesardic, Making Sense of Heritability, Cambrigde – Studies in Philosophy and Biology, Cambridge University Press: 2005.
4. D. S. Falconer & Trudy F. C. Mackay, Introduction to Quantitative Genetics, Longman Group Ltd 1996.
5. Jay L. Lush, Animal Breeding Plans, The Iowa State College Press: 1949.
6. Walter A. Becker, Manual of Procedures in Quantitative Genetics, Washingtnon State Univetsity, USA: 1964.
7. Dubravka Flajs, Milislav Demerec, križevački student i priznati svjetski genetičar, Cris, god.VIII, br. 1/2006.: 173-175.

Prema popisu iz 2001. godine prezime Bandić ima 520 stanovnika Hrvatske, koji žive u 60 naselja i 168 obitelji.

Bandića je najviše: u Zagrebu (36 obitelji, 115 duša), Sinju (16, 69), Splitu (20, 56), Osijeku (6, 29), Kaštelima (6, 20), Valpovu (4, 15), Vukovaru (6, 19), Vučipolju pokraj Sinja (6, 19), Rijeci (3, 13), Sesvetama (3, 13).

U osnovi prezimena, prema P. Šimunoviću je imenica banda, koja je „došla preko njemačkog jezika. U njemački je ušla iz francuskog, gdje u početku znači „četu, gomilu, rulju, čopor,“ a miješanjem s gotskom riječi bandwo počinje dobivati terminološko značenje „ratnici okupljeni uz isti bojni stijeg,“ „oni koji stupaju pod istom zastavom“. U početku, dakle, nije imala pogrdna značenja. Ukrštavanjem s talijanskom riječi „bandit“, „progonitelj“ i glagolom bandire „progoniti“ dobiva i druga „pobočna“ značenja koja su zbijena u hrvatskoj riječi banda, što se na Vojnoj granici osamostalila kao prezime.“[1]

Dakako ovo zasigurno vrijedi primjerice za prezime Banda, s Korduna, gdje su u tom dijelu Vojne krajine svojedobno harale bande.

M. Nosić to povezuje s albanskim bande = luckast.[2]

Međutim prezime Bandić, na većem dijelu hrvatskih etničkih prostora vjerojatno je nastalo od nadimka Bando sa značenjem onaj koji je bandoglav, sklon nepromišljenim postupcima, lakomislen.

Istog su postanja i prezimena: Bando (Našice, Lika), Bandov (Baranja, Slavonija, Dalmacija), Bandula (Duga Resa, Pokuplje, Lika), Bandalo (Lika).

Bandići pripadaju rodovima kojih se broj pripadnika u Hrvatskoj u posljednjih šezdesetak godina povećao za tri i pol puta: u popisu iz 2001. godine 520 duša, dok je popis iz 1948. godine zatekao 146 Bandića, od kojih je 79 živjelo u Vučipolju, danas općina Hrvace u Cetinskoj krajini. Zasluge za toliko povećanje pripadaju i preseljenjima Bandića iz Bosne i Hercegovine (Grude, Široki Brig, Uskoplje (Gornji Vakuf), Tomislavgrad) u Zagreb, Dalmaciju, Slavoniju.

Starinom su iz zapadne Hercegovine i različita su krvnog podrijetla: najmanje su tri grane tog starog hercegovaćkog roda.

Prema popisu iz 2001. godine najviše ih je u Dalmaciji (Cetinska krajina i splitsko područje): u 16 naselja žive 63 Bandića obitelji s 215 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Bandići su u Cetinskoj krajini od kraja 17. stoljeća, a danas ih je najviše: u Sinju (16 obitelji, 69 duša), Vučipolju, općina Hrvace (6, 19), Glavicama (1, 5) itd.

Naime, među Hercegovcima koji su krajem 17. stoljeća prebjegli u Cetinsku krajinu i smjestili se u Potravlju, danas općina Hrvace, a zabilježeni su u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, nalazili su se: Abram Knezović s osam i Martin Knezović rečeni Bandić s 15 duša u obitelji.

Petnaestak godina kasnije u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Potravlju su upisane tri obitelji s prezimenom Bandić: već poznatog Martina te Antina i Petrova obitelj.[3]

Potravski Bandići su u 18. stoljeću franjevačkom redu dali pet svećenika. Evo ispisa njihova imena iz nekrologija Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu: fra Antun Bandić stariji (umro 1740. godine), fra Antun Bandić mlađi (+1778), fra Jeronim Bandić (+1776), fra Josip Bandić iz Zasioka pokraj Bitelića (+1797), fra Petar Bandić (+1810).[4]

U sklopu sukoba između makarskog biskupa Nikole Bijankovića (1698-1730) i franjevaca Provincije Bosne Srebrene biskup je 1725. godine uputio pismo vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere u kojem izražava zabrinutost što će se definitor fra Antun Bandić stariji kandidirati za provincijala Bosne Srebrene, jer je on, tvrdi biskup, „rušitelj biskupske vlasti.“[5]

Za fra Antuna Bandića mlađeg 1770. godine u Kronici franjevačkog samostana u Zaostrogu je zapisano da je „bio puno naučen.“[6]

U Stanju duša župe Zasiok (općina Hrvace) iz druge polovice 19. stoljeća u Vučipolju je zabilježeno deset obitelji s prezimenom Bandić, kojih su domaćini bili: Stana udova Ante Bandića (1874-1939); Andrija pokojnog Petra (1879-1943; Andrijina udovica je odselila 1920. godine u Jakir pokraj Glamoča, a kasnije u Slavoniju; Jure pokojnog Marka (1843-1924); Marijan pokojnog Stipana (1899-godina smrti nije upisana); Mijo pokojnog Ante (1858-1934); Mirko pokojnog Mate (1840- ? ); Nikola pokojnog Ante (1844-1919); Jakov pokojnog Ivana (1864- ?); njegovi su potomci odselili u okolicu Dervente; Marko pokojnog Ivana (1859- ? ); Ivan pokojnog Pavla (1882- ), njegovi su potomci odselili u Sinj.[7]

Popis stanovništva Hrvatske 1948. godine zatekao je u Potravlju četiri Bandića obitelji s ukupno 17 duša, te u Vučipolju 10 obitelj sa 79 osoba.

U Vučipolju danas prebivalište ima šest Bandića obitelji s ukupno 19 duša, dok su iz Potravlja posve iselili.

Druga grana Bandića, nastala od starog hercegovačkog roda Zovka, starinom je sa širokobriškog područja.

Zovke su u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine sa 16 kućanstava u deset sela u Hercegovini bili najbrojniji katolički rod na području tadašnje Bosne i Hercegovine. Od njih su osim Bandića nastali još i sljedeći rodovi: Bošnjaci u Dragićini pokraj Gruda, Kature, Palci, Tomići, Ćutuci, Logare, Pivci, Sutoni, Markići, Delići, Džebe, Šilići, Karlovići, Kozarići i Boškovići u Bijelom Polju pokraj Mostara.

Bandići su se kao novi ogranak roda Zovka pojavili u Dragićini pokraj Gruda oko 1770. godine, kada je u maticama upisan Nikola Zovko rečeni Bandić rođen oko 1750. u Dragićini, koji je sa suprugom Katom rođenom Sopta alias Čović iz Dužica pokraj Širokog Briga imao i sina Jakova rođenog oko 1780. godine. Jakovljevi potomci su današnji Bandići u Višnjici, Poganoj Vlaki i Cerovu Docu (općina Grude) i u Ljutom Docu (općina Široki Brig).[8]

Toj grani Bandića pripada i višegodišnji načelnik grada Zagreba Milan Bandić.

Pripadnici treće grane Bandića nastanjeni su na duvanjskom području, gdje su nastali od roda Ljubas u Roškom Polju pokraj Tomislavgrada.

U Roškom Polju živi jedna osoba s prezimenom Bandić, a u općinskom središtu Tomislavgradu dvije obitelji s tri člana. U Ljetopisu župe Roško Polje, kojeg je 1915. godine počeo pisati tadašnji župnik fra Blaž Jerković, stoji da su roškopoljski Bandići nastali od starog roda Ljubas iz Roškog Polja.[9]

Prvi spomen Bandića u maticama župe Roško Polje potječe s početka 19. stoljeća. Majka mladoženje Ivana Kelave, sina Stipanova iz Vojkovića (selo u župi Roško Polje), bila je Ruža Bandić iz Ambara (također selo u župi Roško Polje). Ivan Kelava vjenčao se 27. studenog 1820. godine.[10]

Bandić je i učestalo prezime i zagrebačkog područja: popis iz 2001. godine zatekao je u šest naselja 53 Bandića obitelji sa 143 duše, a najviše ih je: u Zagrebu (36 obitealji, 115 duša), Sesvetama (3, 13). Itd.

Prezime je to i slavonskih prostora: u Osijeku (šest obitelji, 28 duša), Vukovaru (6, 19), Valpovu (4, 15) itd.

Bandići pravoslavne vjere su crnigorskog podrijetla sa starinom u selu Bandićima, koje se nalazi imeđu Spuža i Danilovgrada. Odatle su se proširili po istočnoj Hercegovini i Bosni.

Literatura

1. P. Šimunović,Hrvatska prezimena, Zagreb 2006. op. cit., str. 50.
2. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 175.
3. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik za banderiju serdara Antona Prološčića iz Potravlja
4. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja kroz 250 godina, str. 318; Zbornik Kačić Split 1985., godina XVII.
5. M. Vidović, Nikola Bijanković-splitski kanonik i makarski biskup, Split 1981., str. 164.
6. A. Nikić, Treći egzodus stanovništva iz Hercegovine u zaostroški kraj, knjiga II., Mostar-Zaostrog 1993., str. 152.
7. Arhiv župe Vućipolje-Zasiok, Stanje duša iz druge polovice 19. stoljeća.
8. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002., str. 43.
9. Opširnije u mojoj knjizi, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 88.
10. Matice vjenčanih župe Roško Polje, svezak II., str. 98., upis br. 75.

37. međunarodni sajam knjiga i učila, 11. – 16. 11. 2014.

Hrvatski državni arhiv i ove godine će predstaviti nakladničku djelatnost na 37. međunarodnom sajmu knjiga i učila Interliber 2014 koji se održava od 11. do 16. studenoga na Zagrebačkom velesajmu. Uz Hrvatski državni arhiv, kao suizlagači na Sajmu, bit će prisutno dvanaest državnih arhiva u Hrvatskoj sa svojom ponudom knjiga (Dubrovnik, Gospić, Karlovac, Osijek, Pazin, Sisak, Split, Šibenik, Varaždin, Vukovar, Zadar, Zagreb).

Interliber 2012, Foto: HRT

Hrvatski državni arhiv razvio je bogatu i vrijednu nakladničku djelatnost objavljivanjem stručnih i znanstvenih časopisa, serija arhivskoga gradiva te drugih periodičkih publikacija i monografija s područja arhivistike i historiografije u širem smislu. Kroz predstavljena izdanja posjetitelji Sajma moći će upoznati arhivske izvore, neposredno i putem obavijesnih pomagala, radove domaćih stručnjaka i prijevode suvremenih djela iz raznih područja arhivske teorije i prakse (od zaštite tradicionalnoga gradiva do upravljanja elektroničkim zapisima), hrvatsku filmsku baštinu, audiovizualne zapise te raznovrsne povijesne studije. Posjetitelji Sajma će moći osim izdanja HDA nabaviti i replike najljepših izvornika hrvatske baštine koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu po prigodnim cijenama.

Posjetite nas na 37. međunarodnom sajmu knjiga i učila Interliber 2014 u paviljonu 6 ZV-a!

Podsjetimo, trenutačno hrvatsku reprezentaciju u tenisu, uz Ivu Karlovića, sačinjavaju dvojica igrača rođenih u planetarno poznatom Međugorju (Marin Čilić i Ivan Dodig). Zanimljivo je spomenuti da ih dio hrvatskih medija, kad pobjeđuju, svrstava u Hrvate, a kad gube onda su samo Hercegovci iz Međugorja. Povod za ovaj zapis je uspjeh Ivana Dodiga koji se s Brazilcem Marcelom Melom plasirao među osam najboljih parova u svijetu. U trenutku pisanja ovog zapisa osigurali su s dvije pobjede na „turniru svih turnira“ u Londonu mjesto među četiri najuspješnija para na planeti.

Ivan Dodig. Izvor: Wikipedia

Prezime Dodig ima 1115 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 193. hrvatsko prezime.

Dodiga je najviše: u Zagrebu (71, 171), Metkoviću (36, 127), Košutama pokraj Sinja (19, 68), Drumu pokraj Imotskog (19, 57), Velikom Prologu pokraj Vrgorca (16, 55), Šibeniku (19, 51), Osijeku (16, 37), Sesvetama (6, 25), Rogotinu pokraj Ploča (13, 25) i Zatonu pokraj Šibenika (9, 24).

Prezime je istovjetno s imenicom dodig sa značenjem doseljenik, onaj koji se „dodigne“ sa stokom i imovinom u novo prebivalište; dodigalac. Riječ je o prezimenu dinarskih stočara, kako u Dalmatinskoj zagori tako i u zapadnoj Hercegovini, koji su se u proljeće iz ravnice, iz nizinskih i toplijih predjela penjali sa svojim stadima u potrazi za pašom na visokim planinskim proplancima, poštujući pri tome „dostignutost ranijeg prebivališta“.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Doda, Dodić, Dodigović, Dodik, Dodiković.

Dodig je ponajprije prezime dalmatinskog područja: popis iz 2001. godine zabilježio u 45 naselja tog kraja 230 Dodigovih obitelji sa 689 duša, što su gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Nisu svi istog krvnog podrijetla, pa se primjerice u Dalmaciji razlikuju: šibenska, imotska i hercegovačko-neretvanska grana roda.

Prezime je zabilježeno je u Šibeniku u 17. stoljeću.[1]

U tom su gradu u maticama u drugoj polovici 17. stoljeća upisivani i Dodizi pravoslavne vjere, a prema A. Bačku i Dodizi s benkovačkog područja su istih korijena, ali tamo ih nije zatekao popis iz 2001. godine.[2]

Na šibenskom području prema popisu iz 2001. godine Dodizi su nastanjeni u pet naselja s 26 obitelji i 87 duša, a najviše ih je: u Šibeniku (19 obitelji, 51 duša), Zatonu (šibenskom) (4, 29) itd.

Jedan od starijih spomena tog prezimena nalazi se u najstarijoj matici krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, gdje je 1683. godine upisano krštenje Vida Dodigovića (duži oblik prezimena), a 1699. godine kršten je Tadija Dodig Dujmov iz Vrgorca.[3] Naime u to su vrijeme franjevci iz samostana u Zaostrogu pastorizirali vjernike u Hercegovini, koje je tada sastavni dio bila i Vrgorska krajina.

Vrgorski Dodizi su hercegovačkog podrijetla, ali o njima malo kasnije. Na tom području popis iz 2001. godine zabilježio je Dodige u šest naselja s 22 obitelji i 78 duša, a najbrojniji su: u Velikom Prologu (16 obitelji, 55 duša), Podprologu (2, 9), Malom Prologu (1, 5) itd.

Hercegovačkog su podrijetla i Dodizi neretvansko-makarskog područja, a popis iz 2001. godine ih je zatekao u 11 naselja sa 72 obitelji i 230 duša, a najviše ih je: u Metkoviću (41 obitelj, 144 duše), Rogotinu (13, 25), Pločama (7, 23), Makarskoj (3, 9) itd.

Dio zapadnohercegovačkih Dodiga nastao je od starijeg roda Bitunjanin s ranijim prezimenom Zvirović, po kojem je i istoimeno selo u Brotnju (danas općina Čitluk) dobilo naziv.

Uz Bitunjanine od Zvirovića su nastali još i: Daničići, Džeke, Gadže, Jurasi, Kapulari, Martinovići, Mandići iz Hardomilja pokraj Ljubuškog, Mijići, Miljci, Nikšići, Prćavci, Repci, Sulići, Sušići, Vlahe i Vlaićevići.

Postanak Dodiga od Bitunjanina utvrdio je uvidom u matične knjige N. Mandić. Najprije recimo da je u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rodoču pokraj Mostara upisano petočlano domaćinstvo Ivana Dodiga. Ivanovi sinovi Mate i Jure različito su se upisivani u maticu krštenih stare župe Mostar: godine 1802. kršten je Jozo sin Mate Dodiga iz Rodoča i majke Jurke Vladić; godine 1810. krštena je Ana kći Mate Bitunjanina iz Rodoča majke Jurke Vladić; godine 1811. kršten je Ante sin Jure Bitunjanina iz Rodoča i njegove žene Cvite; Jure je sin Ivana Dodiga, pa je očekivano bilo prezime Dodig a ne Bitunjanin; godine 1813. kršten je Mijo, sin Mate Bitunjanina i majke Jurke Vladić.[4]

N. Mandić navodi još jedan podatak za tvrdnju da su Dodici postali od Bitunjanina: „Godine 1800. kršten je Šimun, sin Jure Puce iz Rodoča pokraj Mostara i majke Luce rođene Dodig; 1804. godine krštena je Matija, kćer Jure Puce iz Rodoča i majke Luce Bitunjanin; godine 1813. krštem je Bariša, sin Jure Puce iz Rodoča i majke Luce Dodig.[5]

Nadprosječna plodnost Dodiga nekadašnjih Zvirovića uvjetovala je njihovo širenje diljem zapadne Hercegovine i Neretve: od Metkovića do Crvenica na Duavnjskom polju: Zvirovići, Međugorje, Gradnići, Paoča, Čapljina, Trebižat, Gorica pokraj Čapljine, Grabovina, Gabela, Metković, Rodoč, Podprolog, Crveni Grm i Crvenice pokraj Tomislavgrada.

Frane, mlađi sin Tome Dodiga, zabilježenog u Paoči u Dragićevićevom popisu 1731/1852. godine u Paoči pokraj Čitluka, oženio se 1768. godine Katom, kćeri Marka Smoljana iz Međugorja i s njomje u Paoči imao pet sinova: Lazara (1791), Matu (1794), Franu (1796), Šimuna (1799) i Marka (1802).

Frane Dodig sa trojicom sinova (Lazar, Frane i Marko) preselio je oko 1810. godine u Međugorje, gdje su oni zasnovali obitelji u kojima ima se rodilo 11 sinova, koji su preci današnjih Dodiga u Međugorju.[6]

Od međugorskih Dodiga je poznati hrvatski tenisač Ivan Dodig, jedan od vrhunskih svjetskih igrača u parovima, primjerice i s Brazilcem Melom.

Oba biskupska popisa bosansko-herecgovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća svjedoče da su hercegovački Dodizi ostavili brojne tragove i u tom dobu. Primjerice biskup fra Pavo Dragićević je 1741/1742. godine zabilježio: u Zvirovićima pokraj Čitluka tri obitelji s prezimenom Dodig: Matinu s pet, Vidovu s osam i Božinu s 15 duša; u Paoči pokraj Čitluka četveročlanu obitelj Mate Dodigovića (duži oblik prezimena); u Ljutom Docu pokraj Širokog Briga sedmočlano kućanstvo Jure Dodiga; u Mesihovini pokraj Duvna petočlano domaćinstvo Mije Dodige (nominativ Dodiga).[7]

Biskup fra Marijan Bogdanović je 1768. godine zatekao: u Paoči tri obitelji s prezimenom Dodig: Jozinu, Tominu i Barišinu s po sedam duša; u Knešpolju pokraj Širokog Briga četveročlano domaćinstvo Stipana Dodigovića, vjerojatno tek doseljenog s područja Brotnja; na duvanjskom području zabilježene dvije Dodigove obitelji: u Mesihovini (upisan je zaselak Bučići) 12-člano kućanstvo Luke Dodigovića, a u Vedašiću dvočlana, vjerojatno tek doseljena obitelj Ante Dodigovića; na livanjskom pak području 1768. godine zabilježeni su i Dodizi i Dodigovići: u Kablićima šestočlana obitelj Joze Dodiga, a u Odžaku dom je imao Ivan Dodigović i njegovih devet ukućana.[8] Dakako riječ je o dvama oblicima istog prezimena.

Dodizi Cetinske krajine također su hercegovačkog podrijetla, a iz Hercegovine su u nova prebivlišta stigli krajem 17. stoljeća s oba prezimena: i nekadašnjim Bitunjanin i tadašnjim Dodig.[9]

Popis iz 2001. godine zabilježio je Dodige u Cetinskoj krajini u pet naselja s 26 obitelji i 95 duša: u Košutama (19 obitelji, 68 duša), Vedrinama (3, 17), Čačvini (2, 7), Jabuci i Sinju po jedna osoba (1, 1).

U Imotskoj krajini, u Podbablju, Dodizi su nastali od starog roda Lucića, što je očito iz venecijanskog zemljišnika iz 1725. godine za naselje Podbablje, u kojem je upisano da su mletačke vlasti dodijelile šestočlanoj obitelj Mate Lucića rečenog Dodigovića (duži oblik) 14 kanapa zemlje. Već u Stanju duša župe Podbablje iz 1739. godine taj domaćin je upisan kao Mate Dodig.[10]

Od podbabljskih Lucića nastala su još dva imotska roda: Jakići i dio Lončara.

U Imotskoj krajini popis iz 2001. godine Dodige je zabilježio samo u Drumu (19 obitelji, 57 duša).

Dodizi šireg splitskog područja su različita mjesnog podrijetla, a popis iz 2001. godine zabilježio ih je u 10 naselja s 49 obitelji i 156 duša, a najviše ih je: u Splitu (35 obitelji, 107 duša), Podstrani (3, 13) itd.

Dio hercegovačkih Dodiga (Tomislavgrad, Ljubuški) kao i dalmatinskih (Vrgorac, Neretva, Trilj) u drugoj polovici 20. stoljeća osigurao je nove adrese stanovanja u glavnom hrvatskom gradu i njegovoj okolici: popis iz 2001. godine je u 10 naselja zagrebačkog područja zatekao 86 Dodigovih obitelji s 214 duša, a gotovo su svi u Zagrebu (71 obitelj, 171 duša) i Sesvetama (6, 25).

Spominjemo još i slavonske Dodige, koji su pretežito bosanskog podrijetla: u 22 naselja pet slavonskih županija prema popisu iz 2001. godine živi 49 Dodigovih obitelji sa 137 duša. Najviše ih je na osječkom i vukovarskom području: u Osijeku (16 obitelji, 37 duša), Gradištu (4, 20), Ivankovu (2, 10), Bračevcima (3, 9), Jakšiću (3, 9) itd.

U Bosanskoj krajini sa starinom u Laktašima pokraj Banje Luke živi Srbi pravoslavci s neznatno preoblikovanim oblikom prezimena Dodik.

Literatura

1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, nastavak III., str. 287; Zbornik Kačić Split 1989.
2. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograd 2008., str.151.
3. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 120.
4. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str.. 120.
5. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 155.
6. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001. , str. 121.
7. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1763. et 1768. exaratis, Chucago-Roma 1962., str. 88., 94. i 26.
8. Isto, str. 130, 133, 142. i 144.
9. Opširnije u mojoj knjizi Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Trilj 2003., str. 164.
10. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 186.

Prezime Kujundžić ima 1210 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 432. hrvatsko prezime.

Kujundžića je najviše: u Ivanbegovini pokraj Imotskog (74 obitelji, 263 duše), Zagrebu (63, 149), Splitu (37, 107), Grubinama pokraj Imotskog (22, 103), Osijeku (18, 42), Imotskom (10, 33), Slavonskom Brodu (8, 27), Glavini Donjoj pokraj Imotskog (5, 23), Kamenmostu pokraj Imotskog (5, 20), Belišću (5, 20).

Prezime nastalo od naziva zanimanja kujundžija (> kuyumcu< turski kuyum = izrađevine od zlata i srebra + sufiks –cu), što na turskom jeziku označava obrtnika koji izrađuje uporabne i filigranske predmete (džezve, ibrici, đugumi itd.) od zlata i srebra i ukrašava ih na tradicionalni orijentalni način. Dakle kujundžija je zlatar. Kako naziv ovog zanimanja ima i više inačica: kujundžija (kujunđija), kojundžija (kojunđija), kolundžija (kolunđija), kulun-džija (kulunđija), tako je i više inačica tog prezimena.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kojundžić. Kojundžija, Kojunđić, Kojunđija, Kolundžić, Kolundžija, Kolunđija, Kujundžić, Kujundžija, Kulundžić, Kulundžija, Kolunđić.

U Dalmaciji je popis iz 2001. godine zabilježio više od polovice svih hrvatskih Kujundžića: 187 obitelji sa 679 duša s maticom u Imotskoj krajini (112, 458).

Najzanimljive je imotsko naselje Ivanbegovina, u kojem je popis iz 2001. godine zatekao 97 obitelji s 268 duša, a gotovo svi se prezivaju Kujundžić (74, 236); dvije osobe u Ivanbegovini imaju dvoriječna prezimena: Kujundžić Lautero i Ujević Kujundžić.

Osim u Ivanbegovini tada su u Imotskoj krajini Kujundžići zabilježeni još i: u Donjem Prološcu (tri obitelji, 12 duša), Glavini Donjoj (5, 23), Grabovcu (1, 1), Grubinama (22, 103), Kamenmostu (5, 20) i Krivodolu (2, 4).

Prezime Kujundžić u Zmijavcima se „pretvorilo“ u dvoriječno prezime Kujundžić Mišević, koje je prema popisu iz 2001. godine u uporabi u dvama naseljima općine Podbablje: Drumu (šest obitelji, 13 duša) i Kamenmostu (1, 4).

Kujundžići u Imotskoj krajini participiraju i u dvoriječnom prezimenu Kujundžić Lujan: u Glavini Donjoj (dvije obitelji, osam duša), Imotskom (1, 5) i Poljicima Imotskim (11, 28).

Kad se uzme u obzir da je Imotska krajina bila 225 godina pod turskom vlašću (od 1493. do 1718. godine), posve je razumljivo da u tom kraju ne postoji prezime Zlatar. Također treba dodati da su se nekoć pod kujundžijama podrazumijevali i kovači, koji su izrađivali široki spektar predmeta od metala, alate i različita pomagala na poljoprivrednom gospodarstvu.

Imotskih korijena je većina hrvatskih Kujundžića, kojih je prezime nekoć glasilo Kulunžić. Naime prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine mletačke su vlasti dodijelile Filipu Kulunžiću u Poljicima pokraj Imotskog dva kanapa zemlje, dok je Luka Kulunžić dobio 10 kanapa ali u Zastružju, zaseoku sela Runovića također pokraj Imotskog.

Pri diobi močvarnog zemljišta Imotskog polja 1747. godine banderija harambaše Ivana Kulundžića sa 78 obitelji dobila je 159 kanapa močvarnog tla.”[1]

Kujundžići iz Poljica (Imotskih) raseljavaju se čak i na istok od zavičaja, što je u tom vremenu bila prava rijetkost: u selo Služanj pokraj Čitluka, tada Turska, oko 1870. godine odselio je Ivan Kujundžić Filipov, “koji se prvi put spominje u matici vjenčanih 1873. godine prigodom upisa njegova vjenčanja s Božicom, kćeri Nikole Škegre iz Služnja, doseljenog iz Buhova pokraj Širokog Briga.[2] Dakako riiječ je o domazetskom braku.

Od imotskih pripadnika tog roda je i dr. Milan Kujundžić (rođen je 27. travnja 1957. godine u Ivanbegovini, jedan od kandidata za predsjednika Republike Hrvatske na predstojećim izborima.w

U Kosorima pokraj Vrlike prema popisu iz 2001. godine živi tročlana obitelj s prezimenom Kujundžić, dok su se ostali pripadnici tog roda na vrličkom području opredijelili za oblik Kojundžić: Maovice (osam obitelji, 18 duša) i Vrlika (1, 2).

Oni su u venecijanskom zemljišniku iz 1710. godine zabilježeni s prezimenom Kujundžija (u izvorniku Cuiunqia).[3]

Tadašnje Kujundžije u Vrliku su doselile s livanjskog područja, na koje su stigli oko 1720. godine iz okolice Jajca.[4]

Spominju se i u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine: u Zastinju pokraj Livna dvočlana obitelj Lovre Kujundžije, u Konjicu (devetočlana obitelj Pave Kujundžića), u Kopiću i Tomiću pokraj Kreševa (dvije obitelji: Matina s četiri i Ivanova s 11 duša) te u Bistrici pokraj Jajca (13-člana obitelj Luke Kujundžića). [5]

Od livanjskih Kujundžija nastali su Šukeri u Donjim i Gornjim Rujanima te u Lištanima, a od njih je i istaknuti hrvatski nogomeataš Davor Šuker, čiji su roditelji iz Rujana preselili u Osijek.

Pretežiti dio sadašnjih zagrebačkih Kujundžića potomci su doseljenika iz Imotske krajine: u šest naselja 72 Kujundžića obitellji sa 185 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (63 obitelji, 149 duša), Velikoj Gorici (2, 14), Svetom Ivanu Zelini (3, 11), Sesvetama (2, 9) itd.

U 14 pak naselja dalmatinskog područja prema popisu iz 2001. godine s uporabi je i modificirani oblik prezimena Kojundžić (41 obitelj sa 106 duša): na Kamenu pokraj Splita (jedna obitelj, dvije duše), Kaštelima (9, 20), Kninu (5, 12), Maovicama (8, 18), Mravincima (1, 4), Okrugu Gornjem (2, 6), Sinju (1, 4), Solinu (2, 5), Splitu (4, 15), Supetru (1, 3), Sutini pokraj Muća (1, 2), Šibeniku (2, 6), Trogiru (3, 8), Vrlici (1, 2).

U Metkoviću živi petočlana obitelj s oblikom prezimena Kojunđić.

U Šibeniku je 1695. godine zabilježen Bartholomeus Culuncich (Bartol Kulunčić), a ista osoba upisana je i 1700. godine u Šibeniku s neznatno preoblikovanim prezimenom: Bartholomeus Culungich (Bartol Kulundžić ili Kulunđić).[6]

Popis iz 2001. godine zatekao je na šibenskom području samo u Skradinu tročlanu obitelj Kolundžić.

Na brodskom području pripadnici tog roda nekoć su se služili s tri oblika prezimena, a zabilježeni su 1760. godine: u Svilaju osmočlana obitelj Jure Kujunčića; u Dubočcu dvije obitelji s prezimenom Kujundžić: Katina s jednom i Ivanova s dvije duše; u Slavonskom Kobašu obitelj Mije Kolunđića s četiri člana i samac Petar Kolunđić.[7]

U 27 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je 74 Kujundžića obitelji s 200 duša. Ovom prigodoma navodimo samo naselja s 10 i više Kujundžića: u Antunovcu (tri obitelji, 16 duša), Babinoj Gredi (4, 12), Belišću (5, 20), Ivanovcu (3, 10), Osijeku (18, 42), Slavonskom Brodu (8, 27), Bebrini (jedna obitelj, pet duša), Gornjoj Vrbi (1, 4), Kaniži Bebrinskoj (1, 1) i Slavonskom Brodu (8, 27), Vinkovcima (7, 17).

Spominjemo još dvije skupine Kujundžića: primorsko-istarsku (10 naselja, 17 obitelji, 57 duša) i sisačku (14, 10, 57), a najbrojniji su: u Rijeci (šest obitelji, 18 duša), Puli (3, 15), Jurdanima (1, 5); Novskoj (4, 11), Jazavici i Starom Grabovcu po (1, 6) itd.

Mjesto u kojem zasigurno živi najviše Kujundžića Hrvata katolika je Subotica (Bačka) s oko tisuću duša.

Od Hrvata Kujundžića iz Bačke (Srbija, Vojvodina) spominjemo i one iz grada Baje (Mađarska), koji su 1835. godine dobili od kralja Ferdinada V. plemstvo s pridjevom Lemeški (Josip Kujundžić i njegova supruga Elizabeta), jer su im posjedi bili u Lemešu, a kasnije u Subotici, gdje danas žive potomci te obitelji.

Kujundžić je prezime sve tri vjerozakona na južnoslavenskim peostorima: u rimokatolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji te i u muslimana u Bosni i Hercegovini.

Literatura

1. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.. str. 201.
2. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 259.
3. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. oodine za naselje Maovice pokraj Vrlike.
4. M. Petrić,Porijeklo stanovništva Livabjskog polja, Sarajevo 1962., str. 79.
5. D. Mandić,Chroati catholici Bosnae et Hercegovine in descriptionibus annis 1643. et 1768. exaratis , Chicago.Roms 1962 ., str. 102., 99., 98. i 36,
6. I. Ostojić, Šibenska omomastika, nastavak III., str. 321; Zbornik Kačić Split 1989/1990.
7. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog područja (1698- 1991.), Slavonski Brod 2001., str. 202., 36-37. i 218.

U utorak, 9. prosinca u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva održat će se koncert Ciklusa komorne glazbe „Četiri godišnja doba“ Gudačkog kvarteta Rucner s početkom u 20.00 sati. “Zima – …mala kap u slapu…” je četvrti koncert Ciklusa koji traje već dvanaestu sezonu. Na programu će se izvoditi djela J. Magdića, J. W. Duartea, J. C. Cobiana, M. Simonsa, S. Joplina, J. P. Sousa, L. Badelta i Ivana pl. Zajca u povodu 100. obljetnice skladateljeve smrti.

Gudački kvartet “Rucner”. Izvor: web-stranice kvarteta

Gosti koncerta su orkestar El Sistema Zagreb čiju jezgru čine učenici glazbenih škola i studenti koji su prošli prvu SO DO radionicu orkestralnog muziciranja po metodi El Sistema. Polaznici programa El Sistema kroz glazbu usvajaju pozitivne društvene vrijednosti i stječu društvene vještine. Glazba tako postaje sredstvo kreiranja boljeg društva u kojem se pomiču moralne norme i standardi. Orkestrom ravna Marko Magdalenić koji se do sada predstavio publici brojnim nastupima u Hrvatskoj i diljem svijeta. Ricardo Luque, kojeg ćemo također upoznati na koncertu, predsjednik je udruge SO DO. Potječe iz Venezuele. Na svom glazbenom putu zaustavio se u Hrvatskoj gdje postaje prvi fagotist Zagrebačke filharmonije. Inače, mnogima je poznat kao pjevač grupe Cubismo. Na koncertu će se predstaviti publici i daroviti mladi gitarist Lovro Peretić, student druge godine Muzičke akademije u Zagrebu u klasi profesora Darka Petrinjaka. Pobjednik je brojnih uglednih domaćih i međunarodnih natjecanja.

Hrvatski državni arhiv ove godine pridružio se Gudačkom kvartetu Rucner kao suradnik u realizaciji projekta Ciklusa komorne glazbe „Četiri godišnja doba“ s namjerom revitalizacije i promocije hrvatske glazbene baštine. Dio hrvatskog glazbenog bogatstva pohranjen je i u Hrvatskom državnom arhivu. Riječ je o ostavštinama poznatih hrvatskih skladatelja. Arhiv kao čuvar memorije sudjelovanjem u ovom projektu nastoji podići razinu svijesti o vrijednosti našeg glazbenog kulturnog nasljeđa te pobuditi zanimanje široke publike, ponajviše, mladog naraštaja za hrvatsku glazbenu baštinu koja je neosporno ostvarila europske dosege u glazbenoj umjetnosti.

Ulaznice možete kupiti u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21 radnim danom od 10,00 – 15,00 sati i sat vremena prije početka koncerta. Cijele ulaznica. 30,00 kn i 20,00 kn /đaci, studenti, umirovljenici.

Veselimo se Vašem dolasku.

Nastavljamo s predavanjima članova Hrvatskog rodoslovnog društva o svojim rodoslovnim istraživanjima. Pozivamo vas na drugo predavanje u srijedu, 17. prosinca 2014. godine, u 18 sati u zgradi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u Zagrebu. Predavanje pod nazivom “Slike iz obiteljske povijesti” održat će naša članica Gordana Hmelina.

Popis graničarske posade iz bjelovarskog čardaka 1630.

Na predavanju će biti ispričana povijest obitelji Popović koja seže u 1737. godinu, kada su muški članovi obitelji bili graničari u Varaždinskom generalatu. Priču ćemo pratiti do svršetka I. svjetskog rata, kada se njen djed Filip vratio nakon šest godina iz ruskog zarobljeništva iz 4550 kilometara udaljenog Taškenta.

Muški potomci obitelji nisu izumrli do danas i jedna grana još živi na dijelu posjeda koji su njihovi najstariji preci dobili na uživanje kao naknadu za vojnu službu.

Vidimo se na predavanju!

Ako ustvrdimo da je Kolinda Grabar Kitarević jedna i jedina, onda se teško išta drugo može zaključiti osim da je to samo još jedan doprinos u nastojanjima njezinih, kako se to moderno kaže fanova, da ta šarmantna gospođa postane presjednicom Republike Hrvatske. Ali uopće nije tako, već je posve točno da je Kolinda Grabar Kitarović prema popisu stanovništva iz 2001. godine jedan i jedini stanovnik Republike Hrvatske s tim dvoriječnim prezimenom, a stalno joj je prebivalište u Rijeci.

Kolinda Grabar Kitarović rođena 1968. godine u Rijeci s djevojačkim prezimenom Grabar, a kad se udala 1996. godine za Jakova Kitarovića dopisala je svom još i muževo prezime. U njezinoj četveročlanoj obitelji, preostala tri člana (muž Jakov, djeca: Katarina i Luka) imaju prezime Kitarović i nisu imali razloga da uzmu i suprugino odnosno majčino prezime.

Kolinda Grabar Kitarović, izvor: Wikipedia

To je dvoriječno prezime sastavljeno od dva prezimena: Grabar i Kitarović.

Prezime Grabar

Prema popisu iz 2001. godine ima ga 898 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 669. hrvatsko prezime.

Grabara je najviše: u Zagrebu (22 obitelji, 59 duša), Čakovecu (23, 54), Varaždinu (21, 50), Rijeci (24, 49), Vrbnom pokraj Bednje (12, 46), Puli (14, 37), Podhumu pokraj Jelenja (13, 36), Donjem Knegincu pokraj Varaždinskih Toplica (9, 21), Gonjem Knegincu (6, 21), Novom Selu na Dravi pokraj Čakoveca (6, 19).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od njemačkog Graben sa značenjem jama, jarak, prokop, rupa, a grabar je u dijelu hrvatskih govora naziv zanimanja: onaj koji kopa grabe, kopač graba, grabokopač.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Grabac, Grabačić, Grabajčić, Grabanja, Grabarević, Grabarić.

Jedan od najstarijih a možda i najstariji spomen prezimena Grabar sačuvan je u popisu kmetskih zgarišta u stubičkom kraju nakon seljačke bune Matije Gupca: u njemu je 1567. godine upisano i pusto zgarište udovice pokojnog Benedikta Grabara iz Krčevine pokraj Oroslavlja.[1]

U Hrvatskom zagorju popis iz 2001. godine zatekao je u Gornjem Jesenju četveročlanu obitelj te u Jurjevcu, Poznanovecu i Vinipotoku po jednu osobu s prezimenom Grabar.

Prezime Grabar u Međimurju se pojavljuje stotinjak godina kasnije: 1660. godine, kada je u Čakovecu zabilježen današnji grafijski oblik Grabar; taj je oblik upisan 1712. i 1717. godine u Donjoj Dubravi. Od tada pa do danas Međimurci s tim prezimenom služe se samo s grafijskim oblikom Grabar.[2]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 17 međimurskih naselja 59 obitelji i 165 duša s prezimenom Grabar, a najviše ih je: u Čakovecu (23 obitelji, 54 duše), Novom Selu na Dravi (6, 19), Strahoninecu (4, 15), Totovecu (3, 10), Novom Selu Roku (4, 8), Podturenu (2, 8), Pribislavecu (2, 8) itd.

Grabar je i prezime varaždinskog područja sa starinom u Varaždinu. Popis iz 2001. godine zabilježio je u 20 naselja tog kraja 80 Grabarovih obitelji sa 221 dušom, što je četvrtina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Grabara: u Varaždinu (21 obitelj, 50 duša), Vrbnom pokraj Bednje (12, 46), Donjem Knegincu (9, 21), Gornjem Knegincu (6, 21), Varaždin Bregu (5, 13), Ivanecu (6, 11), Trnovecu (4, 11) itd.

I sadašnji Grabari na zagrebačkom području: pet naselja s 28 obitelji i 78 duša (u Zagrebu (22 obitelji, 59 duša) pretežito su varaždinskih korijena.

Možebitna buduća predsjednica Republike Hrvatske je od Grabara s područja Grobinšćine pokraj Rijeke ili posve precizno iz Lubarske, sela općine Jelenje, u kojem prema popisu iz 2001. godine živi samo jedna osoba s prezimenom Grabar.

U dvjema najzapadnijim hrvatskim županijama (Primorsko-goranskoj i Istarskoj) Grabari žive u 34 naselja sa 107 obitelji i 255 duše, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Grabara: u Rijeci (14, 49), Puli (14, 37), Podhumu pokraj Jelenja (13, 36), Roču (5, 15), Dražicama pokraj Jelenja (3, 10, Pobrima pokra Opatije (4, 10) itd.

Spominjemo još i Grabare iz pet slavonskih županija: u 21 naselju 38 obitelji sa 100 duša), a najviše ih je: u Osijeku (šest obitelji, 11 duša), Mikleušu (2, 9), Nuštru (3, 9), Slatini (3, 8), Novoj Gradišci (3, 7) itd.

Prezime Kitarović

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja Republike Hrvatske živi 19 obitelji i 38 duša s prezimenom Kitarović: u Šibeniku (10 obitelji, 25 duša), Zagrebu (3, 9), Vinkovcima (2, 7), Rijeci (2, 3) i Puli (1, 1).

Što se tiče jezičnog postanja prezimenom postoje dvije pretpostavke.

Prema prvoj analogijom prema nazivu glazbenika na guslama i diplama (guslar i diplar) svirač na instrumentu kitara zvao se najprije kitar, a kasnije kitarist. Podsjećamo da je kitara (kithara) starogrčko glazbalo, slično liri, ali je bilo veće i imalo mekše tonove; najprije sa četiri, a kasnije sa sedam do devet žica (slična su glazbala citra i gitara).

Prema drugoj pretpostavci kitar je majstor koji obavlja radove s kitom, sredstvom za spajanje raznih tvari, osobito za pričvršćivanje stakla uz prozorske okvire.

Najstariji spomen prezimena Kitarović potječe iz 1698. godine, kada se u Šibeniku spominje Paulina Chitarouich.[3]

Danas u Šibeniku živi 10 Kitarovića obitelji s 25 duša.

Literatura:

1. Hrvatski državni arhiv Zagreb, Porcio familiae Hennyngh MDLXXIIII, Ad fasc. 1, nr. 53, Lit. II
2. A, Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002., str. 258-
3. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, nastavak III., str. 315; Zbornik Kačić Split1989/1990., broj XXI-XXII.

Prema popisu iz 2001. godine u 47 naselja u Hrvatskoj žive 162 obitelji i 395 duša s prezimenom Sinčić.

S jezičnog motrišta prezime je istovjetno sa sinčić, hipokoristikom imenice sin, kako se u hrvatskom jeziku zove muška osoba u odnosu prema svojim roditeljima.

Prapostojbina Sinčića je bila Bosna i Hercegovina, iz koje su se pred prodorima Turaka prebjegli na područje pod vlašću Mletačke Republike, a nakon osmanlijske okupacije Hercegovine 1482. godine prelaze s dalmatinskog kopna na posjede na Braču i Hvaru, koje su dobili od Venecije za zasluge u borbama s Turcima.

Prema popisu iz 2001. godine u Supetru na Braču živi dvočlana obitelj i osam duša s prezimenom Sinčić i teško je povjerovati da su potomci srednjovjekovnih Sinčića.

Prema Eleni Uljančić-Vekić, ravnateljici Zavičajnog muzeja Poreštine u Poreču, i Sinčići koji su u Istru doselili s Brača, dobili plemićki naslov od Venecije, što je kasnije potvrdila i Austrija.

Ivan Vilibor Sinčić, izvor: Večernji list

Obitelj Sinčić je upisana u venecijansku “Zlatnu knjigu” plemića 4. srpnja 1657.godine, a plemstvo im je potvrdio i austrijski car Franjo I. 25. lipnja1830.godine.[1]

Najvrijednija barokna palača u Poreču, koju je sagradio u 18. stoljeću Antonio Sincich, pripadnik jedne od najutjecajnijih i najbogatijih novovjekovnih obitelji u Poreču. Palača je ostala u vlasništvu obitelji Sinčić do kraja II. svjetskog rata, kada ju je Enea de Sinčić, posljednji potomak tog roda zauvijek napustio. Godine 1953. palača Sinčić postala je Zavičajni muzej Poreštine.

Dakle starina Sinčića je Istra (Višnjan, Poreč), u čijih 20 naselja prema popisu iz 2001. godine žive 62 Sinčića obitelji s 182 duše, što je polovica svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najviše ih je:u Puli (13 obitelji, 38 duša), Škropetima pokraj Krojbe (9, 38), Umagu (8, 29), Rovinju (6, 15), Novigradu (3, 11), Poreču (3, 9) itd.

S vremenom su raselili po južnim dijelovima Primorsko-goranske županije: u 16 naselja prema popisu iz 2001. godine na tom području živi 75 Sinčića obitelji sa 165 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najviše ih je: u Rijeci (16 obitelji 32 duše), Matuljima (16, 32), Opatiji (9, 27) Rubešima pokraja Kastva (11, 23), Spinčićima također pokraj Kastva (4, 12), Lovranu (4, 12) itd.

Dakako raseljavanja je bilo i u suprotnom pravcu. Tako primjerice 1778. godine u Puli je zabilježeno vjenčanje Antuna Sinčića, koji je tu kao 40-godišnjak i umro 1794. godine. [2]

U osim dvije najzapadnije hrvatske županije u preostalom dijelu Hrvatske živi još 26 Svinčića obitelji s 48 duša, a najviše ih je u Zagrebu (11 obitelji, 19 duša) i Karlovcu (3, 12).

Upravo od karlovačkih Sinčića je i 25- godišnji Ivan Vilibor Sinčić, najmlađi kandidat (stranka Živi zid) na predstojećim izborima za predsjednika Republike Hrvatske. Inače na karlovačkom području živi još jedna četverogodišnja obitelj s prezimenom Sinčić (u Donjem Prilišću).

Literatura:

1. Giovani Radossi, Atti CRS XVI ( Akti Centra za povijesna istraživanja Rovinj XVI.)
2. S S. Bertoša , Motovun i Mmotovunština u novom vijeku, str. 16; Croatica Christiana Periodica. br. 62. (2008.)

Svim rodoslovkama i rodoslovcima i svim prijateljima društva sretne božićne blagdane i mnogo sreće, uspjeha (posebno u rodoslovnom bavljenju), zadovoljstva i zdravlja u novoj, 2015. godini želi Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”.

Slika: FreeFoto.com