Prezime Josipović imaju 2733 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 111. hrvatsko prezime.

Josipovića je najviše: u Zagrebu (128 obitelji, 354 duše), Rijeci (40, 94), Sesvetama (20, 71), Županji (18, 69), Osijeku (26, 68), Splitu (23, 63), Makarskoj (21, 55), Kninu (22, 50), Vojišnici pokraj Vojnića (15, 45), Đakovu (13, 45).

U osnovi prezimena je Josip, naša prilagođenica biblijskog imena hebrejskog podrijetla Yosef, koje je prije sažimanja glasilo Yehosef sa značenjem „Bog je uvećao, povećao, umnožio, namnožio, razmnožio…“ (Yoh = Yahveh = Jahve; yosaf = povećao je, namnožio).

U latinskom jeziku ime glasi Josephus, u arapskom i turskom Jusuf, što je ustvari ime pejgambera, sina Jakubova odnosno Jakovljeva.

Inače biblijski je Josip bio sin patrijarha Jakova i Lee; kao očeva miljenika zavidna su ga braća prodala kao roba u Egipat, gdje je nakon mnogih obrata postao ministar na faraonovu dvoru i provodio uspješne gospodarske reforme; u doba gladi u Kanaanu prima braću, oprašta im, pa njih, oca i gladne Izraelce naseljava u Egipat.

Dakako Josip je i svekršćanski svetac, tesar iz Nazareta, po Novom zavjetu suprug Djevice Marije, zemaljski otac Isusov, što je potvrđeno u Matejevu evanđelju: Josip, sin Jakovljev, muž Marije, od koje se rodi Isus, koji se zove Krist (Mt 1, 16). Inače za Josipa se ne zna ni kad se rodio ni kad je umro.

Hrvatski je državni sabor 1687. godine na prijedlog pavlina Martina Borkovića, nadbiskupa kaločkog i biskupa zagrebačkog, jednoglasno prihvatio i proglasio Svetog Josipa nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva (Sanctus Josephus per inclytos Status et Ordines communi itidem omnium voto pro Patrono acceptus).[1]

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Josip, Josipovski, Josipić, Joskić.

Inače Josipovići su se u Hrvatskoj u posljednjih šezdesetak godina gotovo učetverostručili: od oko 800 duša u popisu iz 1948. godine do više od 2700 u popisu iz 2001. godine. Dakako toliki porast ostvaren je dijelom i doseljavanjem Josipovića iz Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 20. stoljeća.

Inače je to pretežito prezime bosanskih Hrvata, dok ga u Hercegovini nema.

Upravo zbog svega toga najprije podaci o Josipovićima u kapitalnim biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata u 18. stoljeću.

Biskup fra Pavo Dragićević susreo je 1741/1742. godine u 11 naselja 15 Josipovića obitelji (u izvorniku sve su s oblikom prezimena Jozipovich) s ukupno 123 duše; u Dobrom pokraj Livna šestočlanu obitelj Mije Josipovića; u Podmalovanu pokraj Kupresa sedmočlanu obitelj Mije Josipovića; u Hrgovima (danas Donji Hrgovi u općini Gradačac i Gornji Hrgovi u općini Srebrenik) dvije obitelji: Andrijinu s 12 i Ivanovu sa šest duša; u Špionici pokraj Srebrenika također dvije obitelji: Jurinu sa sedam i Mijinu s pet duša; u Zabrđu pokraj Kotor Varoši tri obitelji: Jurinu sa sedam, Jakova prvog s 26 i Jakova drugog s pet duša; u Dobretićima pokraj Jajca šestočlanu obitelj Filipa Josipovića; u Mamenicama (danas Kamenica pokraj Čelinca) 13-članu obitelj Stipana Josipovića; u Trnu pokraj Laktaša četveročlanu obitelj Ivana Josipovića; u Gomionici (danas Gomjenica pokraj Prijedora) dvočlanu obitelj Jure Josipovića; u Planini pokraj Sarajeva 11-članu obitelj Šimuna Josipovića; u Prijekoj pokraj Žepča šestočlanu obitelj Luke Josipovića. [2]

Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zatekao je u 11 naselja 20 obitelji (također sve s oblikom prezimena Jozipovich) s ukupno 178 duša: u Hrgovima šestočlanu obitelj Ante Josipovića; u Turiću pokraj Gradačca petočlanu obitelj Marka Josipovića; u Podbrđu pokraj Kotor Varoši četiri obitelji: Andrijinu s četiri, Ilijinu sa 17, Josipovu sa 45 i Vidovu s 10 duša; u Mamenicama devetočlanu obitelj Stipana Josipovića; u Miloševcima pokraj Laktaša tri obitelji: Ivanovu s pet, Matinu s tri i Pavinu sa sedam duša; u Motikama pokraj Banja Luke četveročlanu obitelj Frane Josipovića; u Brajkovićima pokraj Travnika sedmočlanu obitelj Tome Josipovića; u Gredi pokraj Livna (danas Potočani) 17-članu obitelj Mije Josipovića; u Ravnom pokraj Kupresa 11-članu obitelj Ivana Josipovića; u Obodnici pokraj Tuzle petočlanu obitelj Petra Josipovića; u Živinicama pokraj Tuzle sedmočlanu obitelj Mate Josipovića; Gornjem Zoviku pokraj Brčkog pet obitelji: Franinu sa šest, Ivanovu sa četiri, Mijinu i Petrovu s po sedam i Martinovu s 10 duša.[3]

Posebice izdvajamo podatak da je u Podbrđu pokraj Kotor Varoši 1768. godine prebivala jedna od najbrojnijih obitelji u tadašnjoj Bosni i Hercegovini: 45-člana obiteljska zadruga domaćina Joze Josipovića.

Hrvati Josipovići iz okolice Banja Luke i Kotor Varoši nova prebivališta za svoje obitelji ponajviše su osiguravali u Zagrebu i okolici, a njihovi prezimenajci Srbi pravoslavne vjere ponajviše su selili iz okolice Banja Luke na područje Vojnića, posebice u Vojišnicu.

U 39 naselja zagrebačkog područja prema popisu iz 2001. godine žive 223 Josipovića obitelji sa 600 duša. Najbrojniji su: u Zagrebu (128 obitelji, 354 duše), Sesvetama 20, 71), Zaprešiću (8, 24), Velikoj Gorici (7, 17), Dugom Selu (4, 15), Kloštar Ivaniću (2, 12) itd.

Kad je pak riječ o Josipovićima iz Turopolja, dio ih je imao i priznati plemićki status, a najpoznatiji od njih je Antun Daniel Josipović (Velika Gorica 1804-Jalkovec pokraj Varaždina 1874. godine), comes (župan) turopoljske plemićke općine, zatim njezin zastupnik u Ugarskom saboru, gdje nastupao kao uvjereni mađaron i ljuti protivnik Austrije.

Popis iz 2001. godine zatekao je u 12 naselja karlovačkog područja 50 Josipovića obitelji sa 135 duša, a najviše ih je: u Vojišnici (15 obitelji, 45 duša), Vojniću (5, 12), Plaškom (15, 34), Latinu pokraj Plaškog (1, 10), Karlovcu (4, 8), Krnjaku (3, 8) itd.

Na susjednom sisačkom području popis iz 2001. godine u 26 naselja tog kraja zabilježio je 75 Josipovića obitelji s 223 duše, a najbrojniji su: u Petrinji (osam obitelji, 31 duša), Novskoj (8, 30), Sisku (9, 26), Gvozdu (7, 19), Bestrmoj (4, 16), Rajiću (4, 12) itd.

Prema popisu iz 2001. godine u 13 naselja bjelovarskog područja prebiva 15 Josipovića obitelji sa 75 duša, a najviše ih je: u Daruvaru (šest obitelji, 19 duša), Blagorodovcu (2, 13), Bjelovaru, Ivanovu Polju i Velikoj Pisanici po (2, 6) itd.

Danas su Josipovići najbrojniji na slavonskim prostorima.

Prema popisima stanovništva Brodskog Posavlja i gradiškog kraja zabilježeni su: godine 1698. u Ravnom pokraj Sibinja obitelj Ivana Josipovića; godine 1760. u Opatovcu pokraj Nove Gradiške upisana je kuća Jure Josipovića sa šest bračnih parova i 34 duše, a u Podrvškom kuća Stjepana Josipovića s dva bračna para i ukupno devet duša.[4]

U preostalom dijelu Slavonije spominju se: godine 1698. u Požegi obitelj Šime Josipovića; godine 1736. u Kunovcima obitelj Matije Josipovića; u Našicama obitelj Martina Josipovića: u Pakracu obitelj Tome Josipovića; u Donjem Obriježu četiri obitelji: Pejina, Ninkova, Antonova i Tomina; godine 1758. u Koritni pokraj Đakova tri obitelji: Nikolina, Mirkova i Pavina; u Nabrđu obitelj Antuna Josipovića; godine 1863. u Malom Nabrđu četiri obitelji: Markova, Jerkina, Ivanova i Ivana Vel(ikog).[5]

U 104 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zabilježio je 322 Josipovića obitelji s 1017 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo samo naselja s 20 i više Josipovića: u Bošnjacima (10 obitelji, 36 duša), Drenovcima (10, 31), Đakovu (13, 45), Gradištu (6, 20), Koritnoj (27, 84), Mačkovcu (6, 25), Novoj Gradišci (11, 24), Novim Jankovcima (8, 25), Okučanima (6, 20), Opatovcu (6, 28), Osijeku (26, 58), Požegi (10, 33), Privlaci pokraj Vinkovaca (6, 25), Rajevu Selu (9, 22), Vinkovcima (10, 30), Županji (18, 69).

Josipović je i učestalo dalmatinsko prezime: u 22 naselja tog dijela Hrvatske prebivaju 122 Josipovića obitelji s 306 duša.

Na Makarskom primorju žive Josipovići, kojima pripada i aktualni predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. Ivo Josipović (1957), čiji su roditelji Ante i Milica rođeni u Baškoj Vodi, čak u istoj ulici s dopunom da djevojačko prezime predsjednikove majke glasi Josipović. Godine 1955. preselili su u Zagreb, gdje im se rodio sin Ivo.

U maticama župe Bast-Baška Voda (1735-1835), koje su sačuvane u Arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj, godine 1755. upisano je dvoriječno prezime Alunovich alias Josipovich; u službenom zapisniku na talijanskom jeziku, koji je sastavljen 5. veljače 1771. godine u Makarskoj, a čuva se u arhivu župe Baška Voda, spominju se uz ostale: Gregorius i Andreas Josipovich iz Basta.[6]

U popisu stanovništva iz 1695. godine u Bastu je upisana sedmočlana obitelj Josipa Alumenića (u izvorniku Giuseppe Alumenich).[7]

Čini se da se tim podatkom rješava podrijetlo Josipovića ali i Jozipovića Makarskog primorja. Vjerojatno je Giuseppe Alumenich iz 1695. godine predak onog Alunovicha alias Josipovicha iz 1755. godine. Dakako uza sve to ide i pretpostavka da su Alumenich i Alunovich dva oblika istog prezimena. Dakle moguće je da su Josipovići iz Basta nastali od starijeg roda iz tog mjesta Alumenića odnosno Alunovića.

Te bi mnogo lakše razriješilo da je popis stanovništva na Makarskom primorju u prvoj polovici 18. stoljeća (1733. ili 1734. godine) obavljen, a ako je i obavljen nije sačuvan.

Popis stanovništva Makarskog primorja od 15. ožujka 1802. godine baca novu svjetlost na Josipoviće u Bastu: upisano je osam obitelji i 55 duša s preoblikovanim prezimenom Jozipović, a njihovi su domaćini bili: Filip pokojnog Andrije, braća Grgo i Jure pokojnog Antona, braća Toma, Mate, Šimun i Mihovil, sinovi Josipovi i Anton pokojnoga Jure.[8]

Dodajmo još jedan podatak: godine 1883. Bariša Josipović iz Basta prešao je kao domazet na imanje svoje supruge Ivane Filipović u Brela, pa je upravo on rodonačelnik sadašnjih Josipovića u Brelima.[9]

Popis iz 2001. godine na Makarskom je primorju zatekao pripadnike tog roda s dva oblika odnosno dva prezimena Josipović i Jozipović: u Bastu (Josipovići: tri obitelji, sedam duša; Jozipovići: četiri obitelji, sedam duša), u Baškoj Vodi (17, 38 : 20, 51), u Brelima (1 , 1 : 6, 15), u Makarskoj (21, 51: 7, 15), u Promajni (0, 0 : 1, 2), u Tučepima (1, 1 : 0, 0) i Drveniku (1, 1 : 0, 0 ).

Dakle danas na Makarskom primorju žive Josipovići s 54 obitelji i 99 duša i Jozipovići s 38 obitelji i 100 duša.

Od ostalih dalmatinskih prebivališta Josipovića izdvajamo: Split (23 obitelji, 63 duše), Knin (22, 50), Zadar (9, 32), Bilice (6, 17).

Evo brojki i o ostalim dalmatinskim Josipovićima i Jozipovićima: u Bibinju (Josipovići: 1, 3 : Jozipovići 0, 0); Bilicama (7, 16 : 1, 3); Donjem Polju pokraj Šibenika (0, 0 : 1, 4); Dubrovniku (0, 0 : 1, 5); Gornjem Karinu (1, 1 : 0, 0); Kaštelima (4, 13 : 0, 0); Kninu (22, 50 : 0, 0); Kninskom Polju (1, 1 : 0. 0); Marini (0, 0 : 1, 4); Novoj Mokošici (0, 0 : 1, 4); Okrugu Gornjem (1, 2 : 0, 0); Splitu (23, 63 : 4, 5); Srimi (1, 3 . 0, 0); Sumartinu (1, 6: 0, 0); Šibeniku (3, 6 . 2, 6); Tribunju (1, 2 :0, 0); Vodicama (2, 6 : 0, 0); Zadru (9, 32 : 0, 0).

Josipović je i učestalo prezime primorsko-istarskog područja: u 34 naselja tog kraja živi 90 Josipovića obitelji sa 225 duša, a najviše ih je: u Rijeci (40 obitelji, 94 duše), Kastavu (4, 14), Cerniku pokraj Čavala (2, 8), Novom Vinodolskom i Umagu po (3, 7), Puli (5, 7) itd.

Spominjemo još dvije male skupine Josipovića: ličku (osam naselja, 14 obitelji, 39 duša) i koprivničko-križevačku (5, 5, 14), a najbrojniji su: u Udbini (tri obitelji, devet duša), Bjelopolju i Gračacu po (2, 7), Korenici (3, 7); Koprivnici i Novigradu Podravskom po (1, 4) itd.

Literatura

1. Zaključci Hrvatskog sabora – Prothocolla generalium congregationum et ordinum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, izd. Državni arhiv u Zagrebu 1958., sv, I., (1631-1693), str. 489., zaključak broj pet od 9. i 10. lipnja 1687. godine
2. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1758. exaratis, Roma-Chicago 1962., str.. 21., 34., 70., 70., 48., 50., 43., 44., 40., 103. i 58.
3. Isto, str. 203., 204., 185., 176., 178., 181., 160., 139., 150., 210., 208. i 201.
4. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja od 1698. do 1991. godine str. 262., 65. i 66.
5. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 424., 447., 486., 499., 501., 232., 2 55.
6. B. i A. Nikić, Sažeci dokumenata župe Baška Voda (1743-1950), Ružići-Baška Voda 2004., str. 34. i 57.
7. M. Ujdurović, Stanovništvo Makaeskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 202., str. 61.
8. M. Ujdurović, op. cit., str. 151.
9. J. Bebić, Brela, Brela 1985., str. 29.

Izvor fotografije s naslovnice: www.predsjednik.hr

Centar za obiteljsku povijest u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana bit će zbog ljetne stanke zatvoren od 16. lipnja do 5. rujna ove godine.

Svi koji bi željeli Centar posjetiti tijekom stanke, mogu se javiti voditeljici Lidiji Sambunjak na broj 091 5518 660.

Centar za obiteljsku povijest nalazi se u prostorijama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana na adresi Kutnjački put 21, kod starog tramvajskog okretališta na Jarunu.

Prezime Leko imaju 1293 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 401. hrvatsko prezime.

Leka je najviše: u Zagrebu (119 obitelji, 332 duše), Osijeku (45, 121), Nuštru pokraj Vinkovaca (20, 69), Slavonskom Brodu (23, 62), Splitu (20, 57), Postranju pokraj Imotskog (14, 50), Vukovaru (19, 40), Sesvetama (9, 32), Metkoviću (10, 32), Vinjanima Gornjim pokraj Imotskog (5, 28).

Prezime je istovjetno s Leko, hipokoristikom imena Aleksandar, naše prilagođenice grčkog Aleksandros (grčki alexo = braniti, odbijati; aner, genitiv andros = čovjek, junak) sa značenjem koji brani ljude, zašitinik ljudi.

Inače ime ima više oblika: Aleksandar, Aleksa, Aleksij(e), Leko, Leksa, Lesandro, Sandro (talijanski), Saša (ruski); Leš(i) (albanski), Skender (turski) itd.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Leka, Lekaj, Lekan, Lekanić, Lekas, Lekavski, Lekčević, Leković, Lekić.

Leke spadaju među hrvatske rodove kojima se u posljednjih šezdesetak godina dogodio golemi porast pripadnika: godine 1948. bilo ih je oko dvije stotine Leka, a prema popisu iz 2001. godine povećali su se za šest i pol puta (1293). Dakako tome je pridonijelo i doseljavanje Leka iz Bosne i Hercegovine (Čapljina, Grude, Konjic, Ljubuški, Mostar, Posušje, Široki Brig, Derventa), i to ponajviše u Zagreb, Osijek, Slavonski Brod, Vukovar, Vinkovce.

Leko je ponajviše zapadnohercegovačko- imotsko prezime, dok njegov nekadašnji duži oblik Lekić pripada prezimenima srednje Bosne.

Starina roda Leko je Tihaljina pokraj Gruda, a to potvrđuju i dvojica mjerodavnih povijesnih autoriteta.

U znamenitom Libretinu fra Pavla Šilobadovića, kojeg je taj fratar napisao bosančicom u franjevačkom samostanu u Makarskoj od 1662. do 1686. godine, zabilježeni su i spomeni roda, koji je u 17. stoljeću imao tri ravnopravna prezimenska oblika: Leko, Lekić i Lekušić.

Šilobadović je u vremenu od 21. travnja 1663. do 14. srpnja 1666. godine opisao šesnaest upada družine harambaše Juriše Lekića iz tada mletačkog Makarskog primorja u ondašnju tursku Hercegovinu. Istaknuti junak, koji je, svjedoči autor Libretina, “trideset turskih glava svojom desnicom odsikao”, poginuo je 16. srpnja 1666. godine u okršaju s Turcima upravo u rodnoj mu Tihaljini. Kao spomen na taj događaj mjesto se pogibije naziva Bojište, gdje se nalazi i grob, predaja kaže, harambaše Juriše Lekića.[1] I danas ga hercegovački puk štuje, moleći na njegovu grobu Božju milost.

Ne treba zbunjivati ni činjenica da je upravo Šilobadović čak 16 puta napisao harambašino prezime s oblikom Lekić, a ne Leko. Duži oblik Lekić kao i u mnogim inim slučajevima jednostavno je skraćen u Leko, kako ono danas i jedino glasi u zapadnoj Hercegovini i susjednoj Imotskoj krajini.

I fra Andrija Kačić Miošić u svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog iz 1759. godine, inače nakon Biblije najtiskanijoj knjizi u Hrvata (gotovo 100 izdanja), tri puta je izrjekom naglasio da su Leke “iz Tialjine”.

Dakako na njihovoj hercegovačkoj starini zabilježio ih je i biskup fra Pavo Dragićević u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine: u Tihaljini dvije obitelji: Jure Leke s četiri i Lovre Lekušića s devet duša; u Medvidovićima pokraj Gruda (tada župa Mostarsko blato) šestočlano kućanstvo Mije Leke i petočlano domaćinstvo Marijana Leke; u Lekićima (Kreševo) devetočlanu obitelj Ivana Lekića.[2]

Iz zapadnohercegovačke grane tog roda je izrastao i sadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, iako je rođen u mjestu Plavnom, općina Bač u Vojvodini (16. lipnja 1948. godine). Naime Lekin otac se poput brojnih Hercegovaca uputio trbuhom za kruhom, da bi se nakon godine i pol dana s obitelji i jednim djetetom više vratio u Hercegovinu, u svoj rodni Ledinac pokraj Gruda. Inače Lekini roditelji imaju osmoro djece. Budući predsjednik Sabora pučku školu i gimnaziju pohađao je u Širokom Brigu, gdje mu je otac radio kao tajnik. Pravni fakultet je završio u Zagrebu. Inače Josip Leko ke prvi Hrvat iz Hercegovine koji je obavlja tako visoku dužnost u hrvatskoj politici.

Danas na hercgovačko-imotskom području, koje je nekoć bilo jedinstvena Hercegovina, Leke žive: u Tihaljini, Dragićini i Cerovim Docima Ledincu i Medvidovićima (Grude), Grljevićima, Vitini i Vojniću (Ljubuški), Broćancu (Posušje), Sjekosama (Čapljina), Ovčarima (Konjic), Bijelom Polju, Buni i Cimu (Mostar) te u Imotskom, Prološcu i Postranju.

Što se tiče Postranja, Leke se pojavljuju pri dodjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1725 godine, kada je četveročlana obitelj Ivana Lekića (duži oblik prezimena) dobila 10 kanapa zemljišta; ta je obitelj zabilježena i u Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine ali sa sedam duša.[3]

Osim Leka tihaljinskih korijena u Imotskoj krajini žive i Leke drukčijeg krvnog podrijetla. Ključni je podatak o njima zabilježen u matici umrlih župe Vinjani, i to u upisu smrti Jure Vrljića rečenog Leko iz 1743. godine. Upravo stoga je lako objasniti zašto u Vinjanima nema Leka pri podjeli zemljišta prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine, kao i zašto su u tom događaju sudjelovali Vrljići: tada je sedmočlana obitelj Petra Vrljića dobila zemljište neposredno uz župski vrt u vinjanskom zaseoku Memedovićima. Taj dio zemljišta danas se zove Lekovina, nazvanom po nekadašnjim baštinicima Vrljića posjeda.

Dakle vinjanske su Leke nastale od Vrljića, a novo se prezime, doduše u dužem obliku, prvi put javlja u matici krštenih župe Imotski 1743. godine krštenjem djeteta s prezimenom Lekić i s prebivalištem u Vinjanima.[4]

Prema popisu iz 2001. godine Leke u Imotskoj krajini žive u šest naselja s 32 obitelji i 116 duša, a najviše ih je: u Postranju (14 obitelji, 50 duša), Gornjim Vinjanima (5, 28), Imotskom (10, 27) itd.

Lekići u povijesnoj Poljičkoj Kneževini nisu imali sreće: 1743. godine u njihovoj se kući najprije u Novim Selima a zatim i u onoj u Gornjem Polju (Gornji Dolac) pojavila kuga, i to „na Mijoljdan (29. rujna 1743. godine) i umri mu čeljadi na dva mista sedam.“[5] Inače tada je u Gornjem Docu kuga pokosila 33 stanovnika tog sela.

M. Mišerda smatra da su Lekić, Lekšić, Leši i Lešić oblici istog prezimena koje se u ispravama javlja od godine 1617. u Gornjem Docu (poljičkom), a od njih su nastala i tri sadašnja poljička roda: Pocrnić (od 1750. godine), Sinčić (od 1759. godine) i Vidović (od 1726. godine).[6]

Na omiškom području Leke je popis iz 2001. godine zabilježio: u Omišu (četiri obitelji, 13 duša), Dugom Ratu (1, 2), Jesenicama (2, 2), Katunima (1, 3).

Splitske Leke su poljičkih korijena, a rodonačelnik im je Ivan Leko. Imao je dvojicu sinova: Jakova (1776-1880) i Antu (1762-1842), koji je u ispravama zabilježen kao posjednik. Smrću Antinih sinova Šimuna i Frane Leke izumiru potomci tih Poljičana u Splitu.[7]

Dakako u Split su stigle i nove Leke, primjerice iz Imotskog ili pak iz zapadne Hercegovine, kako se to dogodilo i s Lekama u sjevernoj Bosni, na derventskom području.

Ali prije toga Leke na splitskom području u popisu 2001. godine (u osam naselja 32 obitelji sa 103 duše), a najviše ih je: u Splitu (20 obitelji, 57 duša), Kaštelima (3, 13), Gornjem Okrugu (2, 11) itd.

Inače na cijelom dalmatinskom području prema popisu iz 2001. godine u 26 naselja živi 95 Lekinih obitelji sa 260 duša.

U maticama stare župe Velika (danas bosanska općina Derventa) zapisano je da je 1780. godine u Modran doselila obitelj Ivana Leke iz Prološca, a dvije godine ranije, dakle 1778. godine, u tom je naselju novo prebivalište osigurala obitelj Križana i Anđe Leko iz Gradca Mostarskog.[8]

U Ovčare pokraj Konjica doselio je s obitelji iz Vitine pokraj Ljubuškog 1848. godine Filip Leko rečeni Svitlica, koji je 1799. godine rođen u Tihaljini od oca Ivana i majke Šime rođene Knezović. Tu će sva četiri njihova sina: Nikola, Andrija, Blaž i Mate zasnovati obitelji, kojih su potomci današnje Leke konjičkog područja.[9]

Prema popisu iz 2001. godine na zagrebačkom području Leke žive u 14 naselja sa 147 obitelji i 423 duše, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najviše ih je: u Zagrebu (119 obitelji, 332 duše), Sesvetama (9, 32), Velikoj Gorici (6, 17).

Dio sadašnjih Leka zagrebačkog područja čine njihove iz Hercegovine doseljene obitelji iz druge polovice 20. stoljeća i potomci im (Grude, Posušje, Mostar, Čapljina, Konjic).

Istih, hercegovačkih ali i imotskih korijena su i sadašnje Leke na slavonskim prostorima: u 37 naselja pet slavonskih županija 162 Lekine obitelji sa 474 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo samo naselja s 10 i više Leka: u Čepinu (3, 10), Đakovu (4, 14), Nuštru (20, 69), Osijeku (45, 121), Požegi (3, 10), Satnici Đakovačkoj (4, 16), Slavonskom Brodu (23, 62), Vinkovcima (6, 17), Vukovaru (9, 20).

Spominjemo još dvije skupine Leka: istarsko-primorsku (11 naselja, 19 obitelji, 48 duša) i bjelovarsku (5, 5, 23), a najviše ih je: u Rijeci (šest obitelji, osam duša), Rubešima (2, 8); Kovačevcu pokraj Rovišća (1, 8) itd.

Literatura

1. Kronika o. Pavla Šilobadovića o četovanju u primorju (1662-1686), Starine JAZU XXI., Zagreb 1889., str. 412.
2. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1758. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 83., 84., 96. i 98.
3. V. Vrčić, Plemena Imorske krajine, Imotski 1996., str. 224.
4. Državni arhiv u Zadru, Matica krštenih župe Imotski, knjiga I. (1731-1761) [
5. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Prko 2003., str. 506.
6. Isto, str. 623.
7. M. N. Kuzmanić, Splićani-obitelji i prezimena, Split MMVIII, str. 174.
8. A. Zirdum, Monografija Plehan, Plehan 1986. godine, str. 102.
9. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar-Konjic 2000.,str. 246-247.

U drugom broju časopisa "Hrvatski jezik" (lipanj, 2014.) objavljen je članak dr. sc. Domagoja Vidovića koji je zanimljiv i nama rodoslovcima. Članak prenosimo u cijelosti.

Nakon što je prije nešto više od godinu i pol dana pod okriljem Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organiziran skup Hrvatska ćirilična baština, veliko je zanimanje u Hrvatskoj i njezinu susjedstvu izazvalo izlaganje Kristijana Kuhara "Liturgijska pripadnost evanđelistara kneza Miroslava" u kojemu je autor istaknuo da je, među ostalim, navedeno djelo pisano „staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije“, da je riječ o „djelu trojice autora koji su duktus pisanja i iluminacije učili u latinskoj tradiciji“, ali se upućuje i na njegovu „liturgijsku pripadnost istočnoj Crkvi“. Pridodamo li tomu podatak kako je na margini knjige zapisano ime Žvan Batista, kako se vjerojatno zvao jedan od autora navedenoga jezičnog spomenika iz 12. stoljeća, priča o Miroslavovu evanđelju (kako se predmet naše znanstvene žudnje ponajčešće naziva) dobiva zaplet dostojan glasovita romana Ime ruže Umberta Eca, a od mnoštva zapleta koje treba rasplesti (odgonetnuti valja na kojega se Miroslava evanđelistar odnosi, čijoj vjerskoj i književnoj baštini pripada, gdje je točno nastao i sl.), odlučio sam se, kad sam već urednikom antroponomastičke rubrike i u skladu s Ecovom poetikom, u ovome štivu posvetiti osobnomu imenu (koje neprijeporno pripada zapadnomu kršćanskom krugu) čiju inačicu nosi junak s margine – Žvan Batista.

Ako još niste odgonetnuli koji se temeljni lik krije iza osobnoga imena Žvan, napominjem da je to osobno ime neposrednoga Kristova predšasnika i najmilijega mu učenika, da ga je za jedino papinsko ime odabralo čak 22 papa (uz još dvojicu koji su mu pridodali još jedno) i jedan protupapa, a nosili su ga i mnogi vladari. Pretpostavljam da ste već odavna pogodili da je riječ o osobnome imenu Ivan, najčešćemu muškom imenu u Hrvatskoj, koje po popisu iz 2011. ima 130 828 nositelja, te da je Žvan Batista stari poluprilagođeni lik osobnoga imena prethodnika Kristova Ivana Krstitelja.

Osobno je ime Ivan odraz hebrejskoga imena Jehochánán, što bi u prijevodu značilo 'Jahve je milostiv'. Preko hebrejskoga stegnutog lika Johanan nastao je grčki lik Johánnēs, a od njega mlađi grčki lik Jōánnēs te latinsko ime Johannes. Širenjem kršćanstva temeljni grčki i latinski odrazi hebrejskoga muškog imena Jehochánán prilagođuju se mnogobrojnim europskim jezicima, dakako i hrvatskomu, a poslije i jezicima na drugim kontinentima čiji su govornici primili kršćanstvo. Odraz su prvih romansko-hrvatskih jezičnih dodira, snažnijega slavenskoga naseljavanja do 10. stoljeća i pokrštavanja toponimi tvoreni dalmatskim pridjevom san(c)tu(s) 'svet' koji se obično odnose na crkve podizane uz važnija naselja. Toponimi se u kojima je sadržano kršćansko ime Ivan (kao što su Sativanac, Stivan, Sutivan) prostiru istočnom jadranskom obalom od Istre do Bara, a nalazimo ih i duboko u unutrašnjosti od zapadne Hercegovine do crnogorskoga dijela Sandžaka. Osobno su ime Ivan nosila i dvojica papa koji su neobično važni za ranu hrvatsku povijest. Ivan IV. (640. – 642.) rodom je bio Dalmatinac te je među Hrvate poslao opata Marina ostvarivši tako prvi susret Vatikana i Hrvata, a papa Ivan X. (914. – 928.) prvi je u jednome od svojih pisama Tomislava nazvao hrvatskim kraljem. U hrvatski je puk, koliko nam je na temelju povijesnih vrela znano, kršćansko ime Ivan počelo ulaziti u 11. stoljeću, a otada bilježimo i njegove najrazličitije likove. Osim temeljnoga imena Ivan i njegovih pokraćenih (Ivo), izvedenih (npr. Ivaniš, Ivanuš, Ivelja, Iveško, Iveta, Iveza, Ivica, Ivić, Ivko, Ivša) i područnih (npr. Ive, Ivek) inačica na jadranskoj obali u srednjovjekovlju bilježimo različite hrvatske prilagodbe starijih romanskih (točnije) dalmatskih imena nastalih prema inačicama osobnoga imena Ivan (npr. Juvan, Džano, Džuho, Zan, Zane, Zvane, Žan, Žano, Žuvo, Žvan) koja su se do danas uglavnom očuvala u prezimenima (npr. Juvančić, Džanko, Džuhović, Zanetić, Žanetić, Žanić, Žanko, Žuvela, Žuvetić, Žuvić, Žvanić). Od 13. stoljeća zabilježene su inačice kršćanskoga imena Ivan koje sadržavaju antroponimnu osnovu Jan- (usp. osobna imena Janez u slovenskome te Jan/Ján u poljskome, češkome i slovačkome jeziku) koje se smatraju odrazima latinskoga lika Johannes kao što su muško ime Janko te ženska imena Jana i Janica.

Često se pak pitamo otkud među Hrvatima prezimena kao što su Jovica, Jović ili Jovanović, a među Srbima Ivanović ili Ivković jer se kršćansko ime Jovan obično povezuje isključivo s pravoslavljem, a Ivan s katolicizmom. Međutim, iako su danas nositelji osobnoga imena Jovan među Hrvatima iznimno rijetki, a nositelja je osobnoga imena Ivan među Srbima znatno manje nego nositelja osobnoga imena Jovan, nije tako bilo u svim povijesnim razdobljima. Naime, u hrvatskim primorskim krajevima (poglavito na otocima) osobno je ime Jovan sa svojim inačicama ustaljeno barem nekoliko stoljeća (iako je i u tome razdoblju bilo znatno rjeđe od osobnoga imena Ivan), a osobno je ime Ivan sa svojim inačicama u srpskome fondu osobnih imena potvrđeno znatno ranije od osobnoga imena Jovan, koje su isprva nosili isključivo kaluđeri, štoviše, u Dečanskim hrisovuljama, srpskome antroponimijskom spomeniku iz 13. stoljeća, potvrđene su samo inačice osobnoga imena Ivan. Danas je, kako smo već naveli, u srpskome fondu osobnih imena Jovana znatno više nego Ivana, poglavito u krajevima u kojima živi mješovito hrvatsko-srpsko stanovništvo kako bi se i njihovi nositelji narodnosno i vjerski razlikovali. A otkud osobno ime Jovan na hrvatskome povijesnom području? Osobno ime Jovan moglo je nastati i starijim romanskim posredništvom (za što nemamo izravne potvrde, ali je zabilježeno, primjerice, srodno osobno ime Žovan), no u primorskim je čakavskim krajevima najčešće nastalo od talijanskoga imena Giovanni. Naime, većina čakavskih govora u svojemu fonološkom sustavu nema glas đ te ga u posuđenicama zamjenjuje s j (npr. jardin < tal. giardino, vijaj < tal. viaggio). Tako je od talijanskoga imena Giovanni moglo nastati čakavsko ime Jovan te brojne njegove inačice i ženska imena nastala mocijskom tvorbom (npr. Jovanin, Jovo, Jova, Jovanina, Jovanka). Osobno je ime Jovan sa svojim inačicama među Hrvatima potvrđeno najkasnije u 15. stoljeću u Makarskome primorju, u istočnoj je Hercegovini zabilježeno u 18. stoljeću (da su među Hrvatima supostojala osobna imena Ivan i Jovan pokazuje podatak da su u neumskome zaleđu polovicom 18. stoljeća živjele obitelji Ivana i Jovana Gustina), a među hrvatskim grkokatolicima i čakavcima, doduše iznimno rijetko, živi i danas. Štokavske pak odraze (prepoznatljive po glasu đ) talijanskoga imena Giovanni isprva nahodimo u prezimenima Đovanović (Herceg Novi) i Đović (Vitaljina), a danas u rijetkim prilagođenim imenima Đovana i Đovani te razmjerno čestim Đana (< tal. Gianna) i Đani (< tal. Gianni). Talijansko hipokoristično ime Nanni odrazilo se pak u moliškome dječjem imenu Nanić te srodnim prezimenima, a po nekim je tumačenjima dubrovačko ime Đivo nastalo križanjem hrvatskoga imena Ivan i talijanskoga Giovanni. Međutim, prožimanje slavenstva i romanstva u antroponimiji nije uvijek išlo na slavensku štetu. Da su slavenski jezici utjecali na talijanski, svjedoče talijanska imena Ivan (zanimljivo je da ih talijanski onomastičari često povezuju s ruskim i bugarskim utjecajem, a zaboravljaju na moliške Hrvate koji su tek ostatak ostataka nekoć znatno mnogobrojnije hrvatske zajednice na Apeninima) i Ivano. Osobno je ime Ivano potalijančeno dodavanjem nastavka -o te je u 20. stoljeću počelo ulaziti u hrvatski fond osobnih imena. Zbog omiljenosti Ivana Balića to osobno ime nosi čak 1839 hrvatskih građana rođenih uglavnom u razdoblju najvećih rukometnih uspjeha hrvatske prve vrste. Navođenjem najčešćih suvremenih odraza kršćanskoga imena Ivan nismo iscrpili sve njegove inačice. Od 15. stoljeća na hrvatskome su povijesnom području zabilježene i hrvatskomu jeziku prilagođene albanske (Đon), njemačke (Hanž; usporedi prezimena Hanžeković i Janžek) i mađarske (Janoš) inačice osobnoga imena Ivan, a zabilježena su i složena imena, kao što su bizantsko ime Kalojan 'lijepi Ivan' (usp. toponim Kolojanj u istočnoj Hercegovini) ili romansko Trunzanni 'kljasti Ivan', te hibridna imena tvorena od hrvatske inačice kršćanskoga imena Ivan i talijanskoga (Ivanola) i slavenskoga formanta (Ivoslav). Danas su razmjerno česte pravilno i nepravilno prilagođene te neprilagođene inačice osobnih imena engleskoga (Džon/Đon/John, Džoni/Đoni/Johnny), njemačkoga (Hans, Johan/Johann) i francuskoga postanja (Žan/Jean). Na primjeru osobnoga imena Žan ponovno se možemo uvjeriti kako istozvučna imena mogu biti različita postanja. Tako su prezimena Žanić i Žanko odraz dalmatskoga imena Žan, zabilježenoga na jadranskoj obali od 12. stoljeća, a osobno je ime Žan koje se nadijeva od druge polovice 20. stoljeća, nastalo prema francuskome imenu Jean. Zanimljivo je da postoje odrazi osobnoga imena Ivan koji nisu kršćanskoga postanja. Koncem 15. stoljeća u istočnoj je Hercegovini zabilježeno muslimansko osobno ime Jahja (koje je i danas očuvano u hrvatskome prezimenu Jahić u srednjoj Bosni), nastalo od turskoga imena Yahjā preuzetoga iz arapskoga jezika, u kojemu se ili povezuje s pridjevom ḥayy 'živ' ili s hebrejskim imenom Johanan, jednom od hebrejskih inačica osobnoga imena Ivan te bi približno odgovaralo osobnomu imenu Živan, u kojemu su se na dubrovačkome području ukrižali hrvatski pridjev živ i hrvatsko ime romanskoga postanja (D)živo.

I tako dođosmo do kraja još jednoga antroponomastičkog priloga u kojemu smo nastojali rasplesti mnoge raznorodne inačice osobnoga imena Ivan. Važno je napomenuti kako se isključivo na temelju antroponima (osobnoga imena, prezimena ili nadimka) ne može pouzdano utvrditi pripadnost njegova nositelja kojemu narodu ili vjeroispovijesti ako nije poznato razdoblje (pa i područje) u kojemu se pojedini antroponim pojavljuje. Tako je nekoć osobno ime Ivan bilo znatno češće nego danas među pravoslavnim južnoslavenskim narodima, dok je nositelja osobnoga imena Jovan nekoć bilo znatno više među Hrvatima, što nam pomaže u razumijevanju brojnosti prezimena motiviranih navedenim osobnim imenom kakvo je, uostalom, nosio prvi hrvatski poginuli branitelj Josip Jović. Temeljna je pak hrvatska inačica Ivan potvrđena još od 11. stoljeća te je uvjerljivo najčešće hrvatsko osobno ime čak i u prvim popisima stanovništva u Bosni i Hercegovini nakon njezina pada pod osmanlijsku vlast (osobno je ime Jovan u njima iznimno rijetko). Kako se radnja na početku članka spomenutoga romana Ime ruže Umberta Eca grana na nekoliko glavnih i sporednih rukavaca, možda smo u ovome radu uspjeli razriješiti i jednu usputnu tajnu. S obzirom na to da je osobno ime Ivano u hrvatski jezik dospjelo kružnim posuđivanjem (iz slavenskih je jezika osobno ime Ivan prešlo u talijanski te se u ponešto izmijenjenome obliku vratilo u hrvatski), možda je upravo ime našega najpoznatijeg rukometaša predodredilo njegovu iznimnu suradnju s hrvatskim kružnim napadačima Renatom Sulićem i Igorom Vorijem.

Domagoj Vidović, Hrvatski jezik, lipanj 2014

Sa zakašnjenjem – ali prerano za sve prijatelje mr. sc. Ede Merlića – stigla nam je tužna vijest da je taj cijenjeni član Hrvatskog rodoslovnog društva podlegao teškoj bolesti.

„Ova knjiga napisana je sa željom da odseljeni, današnji i budući stanovnici Buzeštine sačuvaju sjećanje na svoje korijene, na svoj identiet.Ako sam u tome makar i djelimično uspio, onda je moj zadatak u potpunosti izvršen“, zaključio je naš Edo, skromno kakav je uvijek bio, u uvodu svoje četvrte knjige „Stanovništvo i migracije sjeverne Istre – Buzeštine“ (2012). U toj knjizi on je ponudio sažeti pregled povijesti svog zavičaja  s obzirom na jedan tip demografskih kretanja – iseljavanje. Hrvatska je zemlja s iseljeničkom tradicijom od više stoljeća. Tako je i Venecija još od XVI stoljeća nasojala kolonizacijom rješiti problem depopulacije Istre.  Masovno iseljavanje Istrana u Europu i preko oceana počelo je krajem XIX stoljeća.

Mr. sc. Edo Merlić. Izvor: PUO Buzet

Mr. Merlić maksimalno je koristio povijesne izvore, koje je dopunio sjećanjima još živih preostalih stanovnika ispražnjenih i porušenih naselja ovog kraja.znalački se poslužio i podacima s web stranica Ellis Islanda o istarskim iseljenicima u SAD. Tako je, uz široku podršku suradnika, uspio zabilježiti više od 3.100 prezimena iseljenika Buzeštine.

Naš Edo, neumoran rodoslovni istraživač, pisac brojnih povijesnih, rodoslovnih i demografskih radova,  ostaje u trajnom sjećanju svih koji su ga upoznali  – od našeg Društva , suradnika  zavičajnog Buzetskog zbornika, Centra za istraživanje povijesti  talijanske mnacionalne manjine u Istri, Slovenskog rodoslovnog društva i drugih s kojima je imao prilike surađivati. Pamtit ćemo ga s trajnim poštovanjem i ljubavlju. 

Prošlog mjeseca navršilo se pet godina od osnivanja i početka rada internetskog portala, prvog i još uvijek jedinog bosanskohercegovačkog weba za istraživanje porijekla porodica Rodoslov.ba. Planiran kao multimedijalni projekat s informativno-edukativnim webom kao bazom te s izdavaštvom u tiskanom obliku, organiziranjem rodoslovnih radionica i izložbi obiteljskih stabala, Rodoslov.ba je promoviran u Sarajevu 2009. godine na Sajmu knjiga i učila.

Zaglavlje portala Rodoslov.ba

Osvrćući se danas na proteklih pet godina, s ponosom i zadovoljstvom, autori portala mogu reći da su uspjeli ostvariti sve planirane zadatke: istražili su sami ili uz pomoć suradnika blizu 300 obitelji i prezimena u Bosni i Hercegovini, zatim objavili dvije knjige (“Čitanje porodičnog stabla – stare kakanjske porodice” i “Naši korijeni – od rodonačelnika do savremenika”), organizirajući u Travniku, Tuzli i Kaknju tematske radionice te izložbu rodoslova u Arhivu Tuzlanskog kantona i drugo – kaže Raif Čehajić, osnivač i urednik portala – te dodaje da je kruna svih dometa Rodoslov.ba bilo njegovo ovogodišnje sudjelovanje na Trećoj hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji u Zagrebu s temom "Mogućnosti istraživanja rodoslovlja u Bosni i Hercegovini", čime je Rodoslov.ba u svom djelovanju praktično prešao granice BiH svrstavajući se tako u regionalnog igrača u području rodoslovlja.

Ostvareni rezultati ovog portala dobivaju šire dimenzije kad se zna da je sve ovo Rodoslov.ba ostvario samostalno, bez ičijeg sponzorstva ili nekog drugog obliak pomoći, mada bi bilo lakše da su imali podršku nekih državnih ili kantonalnih institucija u čijoj djelatnosti su i rodoslovna istraživanja, čime bi u ovim institucijama bili bogaćeni osobni i obiteljski arhivski fondovi.

Ulazeći u šestu godinu uspješnog rada, Rodoslov.ba će dosadašnje aktivnosti nastaviti u istom pravcu i s dostignutom dinamikom. Prioritetni ciljevi ostaju isti, s tom razlikom što su ljestvicu uspjeha podigli na viši nivo. U ovoj godini Rodoslov.ba pokreće i aktivnosti na razradi ideje o osnivanju rodoslovnog društva u Bosni i Hercegovini, jer smatra smatraju da su u proteklih pet godina i za taj poduhvat stvorili potrebne pretpostavke.

Grana prezimena Kolar iz mjesta Trnovac vezana je za početak 20. stoljeća u župi Ladislav, u kraju između Bjelovara i Daruvara. Taj kraj pripada jednoj od naših povijesnih vjetrometina. Stoljećima je bio granica između Slavonije pod vlašću Osmanlija i sjeverozapadne Hrvatske u sastavu carevine Austrije.

Ladislav. Karta: Google Maps

Kao dio Vojne krajine, bio je izuzet od vlasti hrvatskog bana i Sabora i stavljen pod vojnu upravu austrijskog Ratnog vijeća u Grazu. Vojna krajina dijelila se na pukovnije, bataljune i kumpanije, područja pod posebnim vojnim režimom kojim su upravljali strani časnici, mahom Nijemci ili Austrijanci. Seljaci na tom području nisu kmetovi vlastelina, nego carski vojnici – i to od 16. do 60. godine, za carevinu uvijek jeftin izvor vojske. Župa Ladislav pripadala je Križevačkoj regimenti Slavonske Krajine, a Kolari su tu generacijama živjeli kao graničari.

Kako je nastalo prezime Kolar, gdje mu je korijen i zavičaj?

Prezime je nastalo od nadimka kolar, dakle od zanata kojim se obitelj bavila s koljena na koljeno. jednako su nastala i prezimena Kovač, Ribar, Lončar i brojna druga. Popis kraljevskog poreza za 1598. g. (Varaždinska, Križevačka i Zagrebačka županija) bilježi tridesetak kmetskih domova s prezimenom Kolar.

Korienski zavičaj nekog prezimena na prostorima RH najpouzdanije otkrivamo u knjizi Leksik prezimena SR Hrvatske koju su 1976. uredili akademici Putanec i Šimunović. Taj rad je nastao iz popisa stanovništva Hrvatske 1948. g., dakle svega tri godine nakon II svjetskog rata. Za svako prezime koje je tada živjelo u Hrvatskoj, Leksik pokazuje u kojem je mjestu bilo zabilježeno, koliko je tu živjelo obitelji i osoba. Što nam ta knjiga govori o Kolarima?

Hajde da se na trenutak poigramo kviza: pogodite koliko je Kolara živjelo u Hrvatskoj 1948. godine – izaberite točan odgovor između tri ponuđena broja:

1. 1205 Kolara,
2. 2850 Kolara,
3. 3511 Kolara.

Točan je treći odgovor, dakle više od tri i po tisuće osoba nosilo je tada prezime Kolar, koje se time uvrstilo među najučestalija, najbrojnija hrvatska prezimena.

Dodamo li tome još i prezimena Kolarić, Kolarec i Kolarek – a sva su ona izvorno imala oblik Kolar – brojnost tog prezimena će se više nego udvostručiti. Ostaje nam pitanje: je li tih 3511 Kolara među sobom u krvnom srodstvu? Naravno da nije - povezuje ih samo nadimak njihovih predaka.

Vrlo je zanimljivo uočiti i grupiranje prezimena Kolar na području Hrvatske. Veće skupine Kolara zapažamo na Sutli, oko Pregrade i Krapine, Varaždina, Međimurja i Đurđevca. zatim Osijeka i Belog Manastira. Južno od Save Kolari su mnogo rjeđi, bilo ih nešto više tek oko Kostajnice i Drniša. O čemu to govori?

Može se naći nekoliko hipoteza. Jedna od njih pošla bi od pretpostavke da su se u ravničarskim krajevima kola koristila više nego u brdovitim predjelima južno od Save pa je zato na sjeveru bilo više kolara (u Austriji su dobivali prezime Wagner). Jedno međutim ostaje sigurno: vještina majstora kolara bila je vrlo važna za pokretljivost vojne komore, krajiških jedinica koje su često odlazile na bojišta širom Europe. Time možemo objasniti i stoljetne korijene graničara Kolara u Trnavi, u župi Ladislav Križevačke krajiške pukovnije.

Da vam ispričam što mi se dogodilo dan kasnije nego što sam u Leksiku prezimena prebrojavao Kolare po Hrvatskoj – morao sam se poslužiti taksijem a vozač je bio pričljiv, pa je spomenuo i da je rodom iz Kraljevca na Sutli. Upalila mi se lampica: pa to je ono mjesto, u kojem sam otkrio veći broj Kolara!. "Da pogodim vaše prezime? – upitao sam ga. – "Vi se prezivate Kolar!" "Otkud vi to znate?" – upitao me on, začuđen 'do daske'. Nije bilo vremena da mu sve objasnim, pa ga sada pozdravljam, ako slučajno naiđe na ovaj tekst.

A sada da se vratimo obiteljskom stablu Kolara iz Trnave, župa Ladislav, tijekom 19. i 20. stoljeća. Zadržat ćemo se samo na muškoj liniji predaka, koji su bili nositelji prezimena Kolar. Tri najmlađe generacije na tom stablu pokazuju kako je Stjepan Kolar (rođen 1913. g.) prekinuo stoljetnu tradiciju svojih predaka. Njihov život, vezan generacijama za jedno naselje, on je zamijenio za pokretljivost, pa mu je sin rođen u Banja Luci 1938. g. Bila je to najava da su na pragu krupne promjene, koje će naše agrarno društvo postupno pretvoriti u industrijsko, a ogroman dio seoskog stanovništva premjestiti u gradove, učiniti ih pokretljivim.

Sljedeće koljeno na stablu Kolarovih predstavlja pradjed Mato koji je 1908.g. kao momak od 32 godine vjenčao Janu Šabatović. Iz tog zapisa u Knjizi vjenčanih župe Ladislav nije teško izračunati da je pradjed Mato Kolar, sin Stjepana Kolara i Ane rođ. Raić, rođen 1876. (eventualno godinu prije ili kasnije). Međutim, tu se niz zapisa o trnavskim Kolarima prekida. To ne znači da su tragovi naših Kolara u njima posve nestali, jer su se sačuvala starija godišta, konkretno 1804-1820. a u njima se opet pojavljuje to prezime. U tih najranijih 15 godina 19.stoljeća u Trnavi živi sedam bračnih parova s prezimenom Kolar – obitelji Matije, Stjepana, Mihaela, Luke, Marka, Martina i Vuka Kolara Ali, ostaje nemoguće utvrditi tko je među njima izravan predak, djed spomenutom Stjepanu a tko možda djedov brat, odnosno bratić.

Rodoslovni istraživači u takvoj situaciji pribjegavaju župnoj knjizi "Stališ duša" koja sadrži popis svih vjernika u župi, uz naznaku datuma njihovog rođenja, vjenčanja i smrti. Takva knjiga postoji i u arhivu župe Ladislav, ali – po riječima župnika iz susjednog Hercegovca, koji upravlja i župom Ladislav – toliko je oštećena da je neuporabiva.

Kad se podaci o trnovačkim Kolarima povežu s ratovima 19.stoljeća izlazi da su preci tog roda mogli biti među krajiškim vojnicima koji su ratovali protiv Napoleona u Italiji. U tom su ratu Krajišnici umalo zarobili samog Napoleona. No tu je Austrija doživjela takav poraz, da je mirom u Schoenbrunu 1804. morala Francuskoj odstupiti sve pokrajine južno od Save – od Ljubljane do Dubrovnika. Od njih je Napoleon stvorio Ilirsko kraljevstvo. Sljedeći rat, koji sigurno nije mimoišao naše Kolare, bio je Jelačićev pohod na Mađarsku 1848.godine. Napokon, bez Krajišnika nije mogla proći ni austrijska okupacija Bosne 1871.godine. Sve nas to podsjeća na one Domjanićeve stihove o hrvatskom vojniku: "Za tujca vojeval i krv je proleval, za falu su rekli mu da je – bedak…"

Temeljitije istraživanje povijesti naših Kolara ne bi moglo zaobići osobe koje su zauzele mjesto u Hrvatskom biografskom leksikonu kao što su književnik Slavko Kolar iz Palešnika/Garešnice ("Breza", "Perom i drljačom", "Mi smo za pravicu", "Natrag u naftalin") , povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević iz Koprivnice, zatim TV-voditeljica Barbara Kolar ali i druge.

To su onaj Kolar koji se spominje još 1591.g. među braniteljima Siska od Turaka, pa domaćini tridesetak domova Kolara iz Popisa kraljevskog poreza 1598.g ali i "coprnice" Kata i Jana Kolar iz Bele u Hrvatskom zagorju koje su u 18.stoljeću završile svoj vijek na lomači.

Nađete li još neki povijesni dokument o našim Kolarima, bilo bi lijepo da ga uvrstite uz ovaj tekst. Spomenimo da su na njemu – na zamolbu iz HTV – radili članovi našeg Društva Sanja Frigan, Lidija Sambunjak. Ljudevit Meze i Mladen Paver, ali je ta narudžba zatim povučena.

Prezime Grčić ima 1329 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 381. hrvatsko prezime.

Grčića je najviše: u Karlovcu (52 obitelji, 135 duša), Splitu (42, 124), Zagrebu (40, 93), Sinju (19, 74), Dalju pokraj Erduta (24, 68), Jasenskom pokraj Sinja (19, 67), Belajskim Poljicima pokraj Karlovca (18, 51), Ivoševcima pokraj Kistanja (23, 47), Ždali pokraj Gole (15, 38), Ladvenjaku pokraj Karlovca (6, 25).

Prezime je izvedenica od imenice Grk, hrvatske prilagođenice iz latinskog jezika (Graecus), a koja ima i više značenja:

• naziv naroda koji nastanjuje Grčku;
• osoba koja pripada istočnoj (pravoslavnoj) crkvi);
• u Srijemu se svaki trgovac zvao Grk bez obzira na nacionalnost ili vjeru;
• na dinarskom području najstarija groblja narod naziva grčkim.

Grk je bio i osobno ime, što je i potvrđeno u ispravama iz 14. stoljeća; danas je Grk i prezime (u Hrvatskoj u popisu iz 2001. godine u četiri naselja pet obitelji i 10 duša s prezimenom Grk).

Značenjski su istovjetna prezimena: Urum, Urumović, jer Urum je naziv za Grka u turskom jeziku.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Grčević, Grčina, Grčki, Grčko Grk, Grkavec, Grkeš, Grkčević, Grkinić, Grkinjić, Grkov, Grković. Grkovski, Grkšić, Grkšin.

Grčić je pretežito prezime iz Dalmacije, gdje je popis iz 2001. godine zatekao u 23 naselja tog kraja 171 Grčića obitelji s 413 duša, što je gotovo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Grčići se spominju u ispravama iz 1604. i 1624. godine u Brsečinama, u Dubrovačkom primorju, a kasnije (1639) i u Majkovima, također na tom području. Njihovo podrijetlo nije posve rasvijetljeno, ali najvjerojatnije su iz Hercegovine.[1]

Grčiće na dubrovačkom području popis iz 2001. godine je zabilježio u četiri naselja 12 obitelji i 34 duše: u Čibači (dvije obitelji, šest duša), Dubrovniku (6, 15), Majkovima (1, 1), Mokošici (3, 12)

Uvidom u matice krštenih stare župe Sinj (od 1699. do 1727. godine), u kojima je ponekad zapisivano i odakle su neke osobe ili obitelji doselile u tu župu, J. A. Soldo je utvrdio da su Grčići u Cetinsku krajinu došli iz Duvna (danas općina Tomislavgrad).[2]

Stigli su u sklopu velike seobe katoličkog življa s herceg-bosanskih prostora 1687/1688. godine s harambašom Grgurom Buljanom iz Duvna, čiju su banderiju venecijanske vlasti smjestile na područje Bitelića, podinarskog sela na rubu Sinjskog polja. Kako je Bitelić i cijeli prostor na lijevoj obali Cetine Karlovačkim mirom iz 1699. godine vraćen Turskoj, harambaša Buljan je privremeno sklonio obitelji svoje banderije na mućko područje, u Postinje. Među njima se nalazila i tročlana obitelj Mate Grčića.[3]

Grčići su zabilježeni i venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine kao stanovnici Dicma, općine između Dugopolja i Sinja, u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića: petočlana obitelj Nikole Grčića pokojnog Marka.[4]

Nikolina je obitelj upisana u Dicmu u sklopu banderije harambaše Bože Maretića i u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729).[5]

U austrijskom pak zemljišniku iz 1846. godine u Prisoju (Dicmo) je zabilježeno devet Grčića obitelji .[6]

Prema popisu iz 2001. godine Grčići su nastanjeni: u Prisoju (26 obitelji, 90 duša) i u Kraju (1, 5).

Grčići u 18. stoljeću imaju prebivališta i na drniškom području: u Badnju i Kadinoj Glavici.[7]

Grčića pak u Bosni i Hercegovini nema u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine, jer su svi prebjegli u Cetinsku krajinu. Međutim dvadeset i pet godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježeni u dva mjesta: u Zloselima pokraj Kupresa 11-člana obitelj Nikole Grčića i u Ligatu pokraj Ljubuškog devetočlana obitelj Bože Grčića.[8]

Dvoriječno prezime Filipović Grčić vrijedno je spomena zbog zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog po imenu župnika župe Dugopolje pokra Splita, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od osmanlijske vlasti.[9]

Nakon neuspjelog pokušaja oslobođanja Sinja od Turaka krajem ožujka 1685. godine don Ivan Filipović Grčić doveo je iz Sinja više od tisuću osoba iz oko 200 obitelji i smjestio ih između Solina i Poljica, a organizirano ih je vratio na njihova ognjišta 1688. godine.

Nakon što je godine 1686. Sinj oslobođen, u odbijanju ponovnog turskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. „Cornaro (opći providur) budući je saznao da je turska vojska oklopila Sinj, sabravši na Konjskom (pokraj Klisa) čete krajišnika, što bijaše odotud-odovud sakupio, pohitje ovamo, i došavši na Dicmo dade izpaliti šest topova za znak Sinju da mu dolazi pomoć. Čuvši Turci da topovi odonda gruvaju, preplaše se i dignu obsadu, te uzmaknu k Livnu. Nu sad će ih, ka' i valja, čapa čapiti; jer se za njima otiskoše u potjeru serdar Stojan Janković i kavalir don Ivan Grčić sa svojim krajišnicima te u ljutom kreševu kod Hana (pokraj Sinja), pogubiše ih dvije tisuće.“[10]

Kao vojni kapelan don Ivan Grčić sudjelovao je 1691. godine u napadima krajišnika na Turke u dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Također je sudionik obrane Sinja i 1697. godine.

I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine, dana 7. kolovoza na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu je zapovijeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki odgovor, da brani grad do posljednje kapi krvi svekolike posade.“[11] Za zasluge u borbama s Turcima venecijanske su vlasti nagradile Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.

„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „s moim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao Beside fra Matije Divkovića, tada jednu od najpopularnijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjenu svećenicima koji bogosluže na hrvatskom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima. Knjiga je tiskana bosanicom ili bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.

Ovo smo sve naveli stoga da bismo još jednom potvrdili zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.

Popis iz 2001. godine u Cetinskoj krajini je zatekao Grčiće u šest naselja s 45 obitelji i 172 duše: u Brnazama (jedna obitelj, tri duše), Čitluku pokraj Sinja (4, 20), Glavicama (1, 5), Gornjem Biteliću (1, 3), Jasenskom (19, 67), Sinju (19, 74).

Cetinskih korijena je i pretežiti dio sadašnjih Grčića zagrebačkog područja i Hrvatskog zagorja (osam naselja s 48 obitelji i 1112 duše, od čega je u Zagrebu 40 obitelji s 93 duše).

Splitski Grčići, bez obzira što uvjereni da su podrijetlom iz Sinja, M. N. Kuzmanić je uvidom u isprave utvrdio da su drukčijeg krvnog podrijetla. Potječu od Grgura Franičevića Franinog iz Kukljice na otoku Ugljanu, koji se 1721. godine u Splitu oženio udovicom Anom Aržić, a nakon njezine smrti Marom Mojtić 1744. godine. Kada se Grgurova kći Mare udaje za Matu Škaričića 1744. godine, njezino prezime je upisano u dvoriječnom obliku Franičević Kukljica.

Dvočlano prezime Franičević Grčić javlja se prvi put 1750. godine prigodom krštenja Ante, sina Grgureva i njegove druge supruge Mare Mojtić, a samostalno prezime Grčić 1757. godine kod krštenja Grgura, sina Frane Grčića i Ane Živković. Ne znam, dodaje M. N. Kuzmanić, stoji li prezime Grčić u nekoj korelaciji s Anom Grčić iz Dubrovnika, koja je umrla u Splitu 1775. godine u dobi od 85 godina.

U austrijskom zemljišniku iz 1832. godine je zabilježeno da je u splitskom Velom Varošu živjelo 15 osoba roda Grčić s nadimkom Jakutić, pretežno težačke orjentacije. Grčići su do danas sačuvali neprekinutost svog trajanja u Splitu.[12]

Dakle na splitskom području prema popisu iz 2001. godine Grčići različita krvnog i mjesnog podrijetla žive u šest naselja sa 48 obitelji i 148 duša, a najviše ih je: u Splitu (42, 124), Solinu (2, 7) itd.

O Grčićima pravoslavne vjere na kninskom području nisu sačuvani ni uobičajeni podaci. Popis iz 2001. godine zabilježio ih je u tri naselja s 26 obitelji i 58 duša: u Ivoševcima (23 obitelji, 47 duša), Kninu (2, 10 i Kninskom Polju (1, 1).

Grčići su u Slavoniji živjeli najkasnije krajem 17, stoljeća: godine 1698. u Klakaru pokraj Slavonskog Broda zabilježena je obitelj Nikole Grčića;[13] godine 1702. u Budrovcima pokraj Đakova spominje se obitelj Marka Grčića; godine 1736. u Dalju pokraj Osijeka živjele su četiri Grgića obitelji s domaćinima: Jesdimirom, Maksimom, Radivojem i Subotom.[14]

U 26 slavonskih naselja popis iz 2001. godine zatekao je 76 Grčića obitelji sa 175 duša, a najviše ih je: u Dalju (14 obitelji, 68 duša), Oriovcu (2, 13), Požegi (6, 18), Osijeku (6, 8), Virovitici (5, 8) itd.

Na karlovačkom području popis iz 2001. godine zatekao je u 11 naselja tog kraja 97 Grčića obitelji sa 262 duše, a najviše ih je: u Karlovcu (52 obitelji, 135 duša), Belajskim Poljicima (18, 51), Ladvenjaku (6, 25), Zadobarju (9, 24) itd.

Grčić je i prezime koprivničko-križevačkog područja: u 12 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 46 Grčića obitelji sa 118 duša, a najviše ih je: u Ždali pokraj Gole (15 obitelji, 38 duša), Ferdinadovcu (11, 22), Koprivnici (5, 19), Virju (5, 14) itd.

U sisačkom kraju Grčići su prezime područja Dvora na Uni: u 11 naselja popis iz 2001. godine zatekao je 23 Grčića obitelji s 50 duša, a najviše ih je: u Pedlju (šest obitelji, devet duša), Petrinju (2, 8), Sisku (3, 7) itd.

Spominjemo još i bjelovarske Grčiće (šest naselja, 10 obitelji, 23 duše), a najviše ih je: u Čazmi (dvije obitelji, sedam duša), Bjelovaru (4, 5), Severinu (1, 5) itd.

1. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (166-1808), str. 371., Dubrovnik-Mostar 2003.
2. J. A. Soldo, Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeću, str. 164.; Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad 2000.
3. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.., str. 71.
4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709., banderija harambaše Pavla Maretića iz Dicma
5. Isto, Alberghettijev katastar, banderija harambaše Bože Maretića iz Dicma
6. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1846. godine, katastarska općina Prisoje
7. N. Bezić Božanić, Katolički živalj Drniške župe od 1705. do pada Mletačke Republike 1797. , str. 432.; Visovački zbornik, Visovac 1997.
8. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descripionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 147. i 116.
9. A. Jurić, Početak školstva u Dugopolju (1849-1908), str. 279- 81.; Zbornik radova općine Dugopolje, svezak I., Zagreb-Dugopolje 2001.
10. fra I. Marković, Sinj i njegovo slavlje godine 1887., Zagreb 1898., str. 21.
11. Isto, str. 39.
12. N. Kuzmanić, Splićani- obitelji i prezimena, Split MMVIII., str. 122.
13. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1696-1991., Slavonski Brod 2001., str. 134.
14. M. Marković, Slavonija-povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 227. i 190.

Naslovna slika:  Branko Grčić, Izvor: Nacional

Treća hrvatska rodoslovna konferencija održana je u subotu, 26. travnja 2014. u prostorijama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana na zagrebačkom Jarunu. Šezdesetak zaljubljenika u rodoslovlje okupilo se kako bi čuli predavanja koja su ove godine bila pretežito posvećena regionalnim izvorima za genealoška istraživanja.

Ivan Filipović, HDA

Od domaćih predavača bilo je iznimno zanimljivo predavanje Ivana Filipovića, djelatnika Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koji je prisutnim rodoslovcima govorio o izvorima za istraživanje rodoslovlja o stradalim vojnicima Prvoga svjetskog rata. Budući da se ove godine komemorira stogodišnjica izbijanja ovoga sukoba, koji predstavlja jedan od najkrvavijih događaja u ljudskoj povijesti, raste interes povijesnih istraživača i rodoslovaca za to intrigantno povijesno razdoblje. Ivan Filipović predstavio je napore hrvatskih povijesnih institucija da s aspekta malog čovjeka rasvijetle to tragično razdoblje.

Donosimo videozapis predavanja te slajdove koje je Ivan Filipović koristio prilikom prezentacije.

Akademik Petar Šimunović, istaknuti hrvatski jezikoslovac, onomastičar i dijalektolog, član predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, preminuo je iznenada u 82. godini u Splitu.

Šimunović se rodio 19. veljače 1933. u Dračevici na otoku Braču. Od 1961. do umirovljenja radio je u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje).

Bio je priznati onomastički stručnjak i član međunarodnih onomastičkih organizacija, suosnivač i glavni urednik onomastičkih časopisa te suorganizator mnogih onomastičkih konferencija. Objavio je više od 400 radova, od čega sam i u suatorstvu tridesetak knjiga.

Petar Šimunović. Izvor: Novi list

Također je jedan od glavnih suradnika u izradbi Hrvatskog dijalektološkog atlasa (HDA) i Općeslavenskg lingvističkog atlasa (OLA). Autor je, među ostalim, Čakavskoga rječnika srednjodalmatinskih govora (u suautorstvu sa M. Hrastom), Čakavskih tekstova (s R. Oleschom) i velike Retrospektivne onomastičke bibliografije, s V. Putancem. Važna su mu djela i Toponimija otoka Brača, Čakavisch-deutsches Lexikon (I – III) u suradnji s M. Hrasteom i R. Oleschom, Prezimena i naselja u Istri (I – III) u suradnji s J. Bratulićem, Naša prezimena i porijeklo (1985.) i dr. Za člana suradnika Akademije u Razredu za filološke znanosti izabran je 1983., za izvanrednog člana 1988., a redoviti je član HAZU od 1991. Bio je tajnik Razreda za filološke znanosti Akademije od 2004. do 2010., a član je Predsjedništva Akademije od 2011. Šimunović je bio predsjednik Onomastičkoga odbora pri Razredu za filološke znanosti HAZU, član Odbora za dijalektologiju HAZU, član Odbora za leksikografiju HAZU, član Odbora za etimologiju HAZU, član Međunarodnog slavističkog komiteta, od 1975. do 1979. – tajnik Međunarodnog slavističkog komiteta, član Međunarodnoga povjerenstva za slavensku onomastiku (Krakov, Poljska) i od 1975. član Međunarodnoga vijeća za onomastičke znanosti (Leuven, Belgija).

Bio je i glavni urednik Akademijina časopisa Folia onomastica Croatica te član uredništva časopisa Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Općina Brač 1983. dodijelila mu je nagradu za istaknutu znanstvenu djelatnost, 1984. dobio je Republičku nagradu "Božidar Adžija" za istaknutu znanstvenu aktivnost, 1998. Orden Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića i 2001. Nagradu za životno djelo Hrvatskog sabora.

Na našim stranicama često smo prenosili razgovore s njim (npr. o prezimenima, o pomodnim imenima, intervju za HKV) te osvrt na njegove knjige.

Izvor vijesti: Hrvatska radiotelevizija, Tportal

Fotografija: Novi list

U spomen na preminulog akademika Petra Šimunovića, najistaknutijeg hrvatskog jezikoslovca u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena.

Prezime Šimunović imaju 3732 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 68. hrvatsko prezime.

Šimunovića je najviše: u Zagrebu (204 obitelji, 487 duša), Splitu (48, 137), Dubrovniku (41, 106), Rijeci (33, 94), Osijeku (35, 79), Slavonskom Brodu (20, 56), Otoku pokraj Sinja (15, 54), Donjem Slatiniku pokraj Slavonskog Broda (12, 44), Sesvetama (13, 42), Stilji pokraj Vrgorca (10, 40), Delnicama (13, 40).

Prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Šimunov, izvedenog od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Šimun, kako Hrvati izgovaraju biblijsko ime hebrejskog podrijetla Simeon odnosno grčko Simon, što na heberejskom znači "uslišanje".

Inače Šimun je prvo ime prvog apostola, dakle Svetog Petra. Prvo ime Šimun zamijenjeno mu je s Petar, čini se dosta rano. Sveti ga Pavao redovito naziva Kefa, što na aramejskom jeziku, kojim je govorio i Krist, znači "stijena", a sukladno je imenu Petar (Petros), nastalom od grčke imenice petra što znači također "stijena". Osim Šimuna Petra među apostolima bio je i Sveti Šimun Kanaanac ili Zelota, pogubljen u Perziji, gdje je propovijedao kršćanstvo. Biblijska je osoba i Šimun Cirenac, Židov koji je nosio Isusov križ kad je Krist iznemogao na križnom putu prema Golgoti. Četvrti biblijski Šimun bio je gubavac Šimun iz Betanije, u čijoj je kući boravio Krist uoči ulaska u Jeruzalem.

Vrijedan je spomena još jedan Šimun-Magnus (Vračar), koji je živio u I. stoljeću; bio je prvi Samarićanin koji je prešao na kršćanstvo, ali se vratio svojoj herezi te je, dakle, postao i prvi otpadnik u povijesti kršćanstva.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Šimun, Šimunov, Šimunovski, Šimunovsky, Šimunjak, Šimunjer. Šimura, Šimurina.

Šimunović je i učestalo dalmatinsko prezime: prema popisu iz 2001. godine u 74 dalmatinska naselja živi 316 njihovih obitelji s 929 duša, što je oko četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Šimunovići (Simeonis), brački plemići, spominju se 1483. godine, kad su se u Nerežišću sastali predstavnici 36 bračkih plemićkih obitelji, koji kao utemeljitelji i obnovitelji crkve i imanja nekadašnje benediktinske opatije u Povljima traže patronat nad tom crkvom i imanjima, koje im je oduzeo papa Eugen IV. na traženje hvarskog biskupa Tomasa Tomasinija. U sličnom događaju, opet u Nerežišću, sudjeluje 1579. godine i predstavnik bračkih Šimunovića plemićke krvi.

Šimunovići pučkog podrijetla spominju se na Braču 1574. godine pri diobi soli i 1625. godine prigodom novačenja za bračku ratnu galiju.[1]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na Braču žive u šest naselja s 32 obitelji i 73 duše, a najviše ih je: u Dračevici (15 obitelji, 37 duša), Supetru (6, 12), Nerežišćima (4, 11) itd.

Jedan od također starijih spomena prezimena potječe iz 1536. godine, kada su u Konavlima, u naselju Lovornu, zabilježene obitelji Stjepana i Nikole Šimunovića. Nikolina obitelj ostat će vjerna tom prezimenu, a Stjepanova se kasnije opredijelila za preoblikovani oblik Šimunić.[2]

U Cavtatu je pak 1673/1674. godine upisana šestočlana obitelj Nikole Luke Šimunova, koje će potomci opredijeliti za prezime Šimunović.[3]

U popisu iz 1706. godine u Cavtatu su navedeni Šimunovići, bez oznake podrijetla. U tom mjestu 1908. godine je zabilježeno doseljenje obitelji Šimunović iz Gradca pokraj Travnika (Bosna).[4]

U Dubrovniku je pak 1722. godine zabilježen Mijo Šimunović, doseljenik iz Slivna pokraj Metkovića, danas općina Zažablje.[5]

Prema popisu iz 2001. godine u 19 naselja dubrovačko-neretvanskog područja živi 85 Šimunovića obitelji s 253 duše. Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Čibači (četiri obitelj, 19 duša), Dubrovniku (41, 106), Novoj Mokošici (13, 47), Ošljama (6, 18).

Što se pak tiče Šimunovića u staroj Poljičkoj Kneževini, spominju se u ispravi od 24. lipnja 1743. godine, kada "bijaše velika potriba Ivanu i Antonu Sladoevichu a pridivkom Simunovichi, sinovom pokojnog Matija, prodati misto zemglie s okrajnio … zvano Dobri bula." Dakle moguće je da su poljički Šimunovići postali od starijeg roda Sladojevića.[6]

Vjerojatno poljički Šimunovići imaju dvije ili čak i tri grane: ovi drugi, dakle Šimunovići u Docu Donjem spominju se i podosta ranije (1. studenog 1599. godine): pri prodaji zemlje Ivana Budića iz Milošića braći Ivanu i Stipanu Mijoviloviću te njihovom bratučedu Pavlu, kada je jedan od "cinci" (procjenitelja) bio i Jura Šimunović.[7]

U ispravi od 5. prosinca 1685. godine prigodom prodaje zemlje Mikule Grubišića kao svjedoci upisani su Mijovijo Lukačević i Jure Šimunović, oba iz Gornjeg Polja.[8]

Od poljičkih Šimunovića spominjemo iz isprave od 3. ožujka 1747. godine i dvojicu braće Grgura i Ivana, čije je prezime dvoriječno Šimunović Vranković.[9]

U popisu stanovništva Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup je Ivan Krstitelj Laghi zatekao u Poljicima, u Kostanju dvije Šimunovića obitelji s 14 duša, a u Dugopolju poviše Splita petočlanu obitelj udovice Anđelije Šimunović.[10]

Poljički Šimunovići doseljavaju i na područje današnje općine Otok na Cetini, gdje ih u maticama stare župe Otok susrećemo u njezinu sjedištu godine 1768., a u susjednom Udovičiću, gdje ih danas nema, 1793. godine.[11]

A. J. Soldo i N. Bezić Božanić utvrdili su da je od Šimunovića doseljenih u istočni dio Cetinske krajine nastao novi rod-Grgati.[12] Soldo je pak, nakon uvida u stare matice župe Otok, utvrdio da se prezime Grgat(ović) javlja u Otoku prvi put 1743. godine.[13]

Prema popisu iz 2001. godine na tom području Šimunovići žive u tri naselja s 23 obitelji i 74 duše: u Kostanju poviše Omiša (dvije obitelji, pet duša), Dugopolju (6, 15), Otoku pokraj Sinja (15, 54).

U Imotskoj su krajini Šimunovići zabilježeni prvi put 1744. godine u Stanju duša župe Slivno, gdje je upisana tročlana obitelj Nikole Šimunovića alias Milićevića, prema čemu je V. Vrčić zaključio kako su slivanjski Šimunovići nastali od Milićevića iz Ograđenika pokraj Čitluka (zapadna Hercegovina).[14]

U Glavini Donjoj pokraj Imotskog Šimunovići su posve novog postanja. Naime dio glaviničkih Kukavica nakon II. svjetskog rata promijenio je prezime u Šimunović, ali i u Martinović, Zelić, Ivanović i Ikar.[15]

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja imotsko-vrgorskog područja živi 31 Šimunovića obitelj sa 110 duša, a najviše ih je: u Stilji (10 obitelji, 40 duša); Glavini Donjoj (8, 34), Slivnom (6, 14) itd.

U popisima stanovništva Makarskog primorja Šimunovići su zabilježeni u Zaostrogu: godine 1695. devetočlana obitelj Ivana Šimunovića; godine 1744. četiri obitelji s 19 duša: Nikolina s dvije, Ivanova i Stipanova s po šest i Jurina s pet duša; godine 1802. također četiri obitelji s 18 duša: Natalije udovice pokojnog Ivana s četiri, Ante pokojnog Ivana sa šest, Frane pokojnog Jure s pet i Petra pokojnog Ante s tri duše.[16]

U samostanu u Zaostrogu 1786. godine upisana je smrt fra Andrije Šimunovića, ali nije navedeno odakle je.[17]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na makarskom području žive u četiri naselja s osam obitelji i 18 duša: u Makarskoj (tri obitelji, 10 duša), Gradcu (2, 2), Podgori (2, 5) i Zaostrogu (1, 1).

U Lič, mjesto u Gorskom kotaru, što je puna dva stoljeća bilo napušteno i prazno, a kojeg je o svom trošku uredio Nikola Zrinski za potrebe kmetskog naselja, naselilo se 15. srpnja 1695. godine 49 obitelji iz zapadne Hercegovine, među kojima su bile i dvije obitelji s prezimenom Šimunović: Vidova i Markova.[18]

Hercegovački Šimunovići, utvrdio je N. Mandić, nastali su od tri roda.

Rodonačelnik Šimunovića iz Gruda bio je Šimun Marić Stipanov, čiju je 10-članu obitelj zabilježio u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević. [19]

Istočnohercegovački Šimunovići nastali su od starog hrvatskog roda Kojića iz Popova polja, čiji je rodonačelnik Šimun Kojić rođen oko 1700. godine u Ravnom pokraj Trebinja. [20]

Šimunovići oko Konjica nastali su od roda Gašića, starinom Margetića, koji potječu iz Slipčića pokraj Čitluka. Prvi se put obiteljski nadimak Šimunovića susreće u maticama 1725. godine, a sve do dolaska Austrougarske i zabrane uporabe više prezimena bili su upisivani kao Šimunovići alias Gašić nekoć Margetići.[21]

Hercegovačkog su podrijetla i Šimunovići derventskog područja: godine 1776. zabilježeno je da je u Kulinu pokraj Dervente, u sjevernoj Bosni, doselila obitelj Križana Šimunovića iz Gabele pokraj Čapljine. [22]

Šimunovići su zabilježeni u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata u 18. stoljeću.

Biskup fra Pavo Dragićević upisao je 1741/1742. godine sedam Šimunovića obitelji s ukupno 32 duše: u selu spojenih naziva Višnjica-Rastići, stara župa Kreševo, dvočlanu obitelj Ante Šimunovića; u župi Jajce dvije obitelji Antinu s dvije u Kozluku i Matinu sa šest duša u Jeleču; u Svilaju, stara župa Pećnik, četveročlanu obitelj Marijana Šimunovića; u župi Sarajevo dvije obitelji: u Latinluku Šimunovu s četiri i Nikolinu sa šest duša u Crnotini; u Ljubni pokraj Žepča osmočlanu obitelj Andrije Šimunovića.

Biskup Marijan Bogdanović zatekao je 1768. godine gotovo trostruko više Šimunovića (14 obitelji sa 116 duša): u Zvirićima, stara župa Brotnjo, osmočlanu obitelj Ivana Šimunovića, u Novom Gradu, stara župa Podvučjak, šestočlanu obitelj Joze Šimunovića; u Trišćanima, župa Rama, 12-članu obitelj udovice Ane Šimunović; u župi Sarajevo tri obitelji: Šimunovu s osam u Čemernu te Matinu sa sedam i Petrovu s četiri duše u Osjeku; na kupreškoj visoravni četiri obitelji: Jurinu sa šest i Ivanovu s 11 duša u Otinovcima te Jurinu s tri i Stipanovu s četiri duše u Zloselima; u staroj župi Soli (Tuzla), u Husinu 12-članu obitelj Šimuna Šimunovića; u župi Žepče tri obitelji: u Bistrici Nikolinu s pet, u Ljubni Andrijinu s 19 i u Prapatnici Petrovu s 11 duša. [23]

Bosansko-hercegovačkim Šimunovićima pripada dio zasluga što se broj pripadnika tog roda u Hrvatskoj za posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od 2000 duša u popisu iz 1948. godine do 3700 Šimunovića u popisu iz 2001. godine.

Glavni pravci preseljenja Šimunovića u drugoj polovici 20. stoljeća zabilježeni su iz Kotor Varoši, Žepča i Jajca u Zagreb, Sesvete, Ivanić Grad.

U 69 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine žive 304 Šimunovića obitelji s 847 duša.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Domaslovecu (četiri obitelji, 15 duša), Gornjoj Lomnici (5, 30), Habjanovcu (3, 13), Ivanić Gradu (3, 12), Križu (6, 12), Rakitju (3, 15), Samoboru (4, 14), Sesvetama (13, 42), Velikoj Gorici (5, 19), Zagrebu (204, 487).

Šimunovići su ipak najbrojniji na slavonskim prostorima.

Zatečeni su: godine 1698. u Donjem Slatniku dvočlana obitelj Mije Šimunovića; godine 1760. u Grabarju sedam Šimunovića kuća s devet bračnih parova i 63 duše; u Novom Gradu tri obitelji s devet duša; u Rešetarima šestočlana Šimunovića obitelj; u Godinjaku dvije obitelji s devet članova; u Bodovaljcima dvije obitelji s 15 osoba;[24] godine 1698. u Rakitovici pokraj Donjeg Miholjca obitelj Petra Šimunovića; u Levanjskoj Varoši pokraj Đakova obitelj Andrije Šimunovića; u Alagincima pokraj Požege obitelj Nikole Šimunovića; godine 1702. u Bilaču Velikom obitelj Marčinka Šimunovića; godine 1736. u Sovinjaku obitelj Ivana Šimunovića; u Daranovcima obitelj Antuna Šimića; godine 1758. u Viškovcima pokraj Đakova obitelji Gliše, Jose, Mate i Pave Šimunovića; u Levanjskoj Varoši obitelj Blaža Šimunovića.[25]

Prema popisu iz 2001. godine u 99 naselja pet slavonskih županija živi 367 Šimunovića obitelji s 1034 duše, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Pojedinačno po županijama to izgleda ovako: u Brodsko-posavskoj (14 naselja, 121 obitelj, 390 duša), u Osječko-baranjskoj (27, 105, 261), u Vukovarsko-srijemskoj (17, 67, 201), u Požeško-slavonskoj (19, 43, 130) i u Virovitičko-podravskoj županiji (12, 21, 52).

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 20 i više Šimunovića: u Slavonskom Brodu (20 obitelji, 56 duša), Donjem Slatiniku (12, 44), Godinjaku (21, 71), Novoj Gradišci (10, 23), Rešetarima (12, 35), Starom Petrovu Selu (4, 21), Tisovcu (13, 30); u Osijeku (35, 79); u Vukovaru (11, 27), Vinkovcima (13, 32), Županji (8, 23); u Požegi (15, 34), Čađavici pokraj Virovitice (6, 16).

U 29 naselja dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Goransko-primorskoj i Istarskoj) živi 98 Šimunovića obitelji s 265 duša. Najviše ih je: u Rijeci (33 obitelji, 94 duše), Delnicama (13, 40), Puli (12, 27), Galižani (4, 12), Peroju (5, 11), Rovinju (5, 10) itd.

Spominjemo još četiri skupine Šimunovića: bjelovarsku (28 naselja, 47 obitelji, 143 duše), sisačku (21, 55, 141), ličko-senjsku (14, 42, 111) i koprivničko-križevačku (12, 27, 83).

Najviše ih je: u Bjelovaru (devet obitelji, 23 duše), Daruvaru (5, 10); Sisku ( 11, 35), Petrinji (7, 19), Glini (5, 14), Kutini (6, 13), Novskoj (4, 12); Senju (9, 34), Kompolju (9, 21), Otočcu (6, 11), Vrhovinama (3, 10); Đurđevcu (4, 12), Ferdinandovcu (5, 12) itd.

Najpoznatiji nositelji prezimena su: Dinko Šimunović (1873-1933), hrvatski književink, „jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje“. Najvažnija djela: antologojske pripovijesti: Mrkodol, Muljika, Đerdan, Duga, Alkar i romani: Porodica Vinčić i Tuđinac;

Dinkov sin Frano Šimunović (1908-1995) „izraziti je primjer slikara dosljednje slikarske sinteze koji je izrastajući iz zavičaja suvremenim likovnim jezikom ostvario univerzalnu simboliku iznimne sugestivne snage.“ Najvažnija su mu djela: Stare međe, Nestajanje, Stara priviđenja, Sjene kamenjara itd;

Petar Šimunović (1933) najistaknutiji hrvatski jezikoslovac u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena. Najvažnija djela: Hrvatska prezimena, Hrvatski prezimenik u koautorstvu s Franjom Maletićem itd.

Literatura

1. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 266., 268. i 217.
2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, knjiga I. i II., Dubrovnik 2001-2003, str. 196-197.
3. Isto, knjiga II. str. 58.
4. Isto, knjiga I., str. 165. i 161.
5. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik 2003., str. 74.
6. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., str. 189.
7. Isto, str. 12.
8. Isto, str. 62.
9. Isto, str. 202.
10. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine,., str. 279. i 281; Radovi Historijskog arhiva Split, svezak V., Split 1967.
11.  J. A. Soldo, Sin ja krajina u 17. Ii18. stoljeću, knjiga II.,Sinj 1997., str. 37. i 38.
12. Isto, str. 21.
13. Isto, str. 37.
14. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996-. str. 168.
15. Isto, str. 102. i 103.
16. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002., , str. 71., 115-116. i 179-180..
17. J: A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelj kroz 250 godina(1735-1985), str. 344; Zbornik Kačić Split 1985.
18. R. Pavelić, Stope predaka: Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici, Eijeka 1991.op. cit., str. 23.
19. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 535.
20. Isto, str. 556.
21. Isto, str. 557.
22. A. Zirdum,Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. Do 1910. Godine, str. 115; Monografija župe Plehan, Plehan 1987.
23. D. Mandić, op. cit., str. 102., 35., 64., 103., 37; 119., 198., 149., 219., 220., 148., 147., 209., 191., 190.
24. A. Zirdum, op. cit., str. 226., 232., 189., 247. i 296.
25. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetla stanovništva, Zagreb 2002., str. 214., 251., 429; 474; 432., 484; 234. i 251.

Slijedi i drugi videozapis predavanja s treće hrvatske rodoslovne konferencije održane u subotu, 26. travnja 2014. u prostorijama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana na zagrebačkom Jarunu na kojoj se šezdesetak zaljubljenika u rodoslovlje kako bi čuli predavanja koja su ove godine bila pretežito posvećena regionalnim izvorima za genealoška istraživanja.

Janez Toplišek, Slovensko rodoslovno društvo

Magistar Janez Toplišek, jedan od osnivača Slovenskog rodoslovnog društva, u svojem je izlaganju predstavio desetak najznačajnijih izvora za prikupljanje rodoslovnih podataka o u Sloveniji. Budući da su veze između Slovenije i Hrvatske kroz povijest bile iznimno bliske, informacije što ih je Janez Toplišek iznio na predavanju zacijelo će i hrvatskim rodoslovcima pomoći u njihovim istraživanjima.

Donosimo videozapis predavanja Janeza Toplišeka te dokument s natuknicama s predavanja (PDF, 238 kB).

Objavljujemo i treći videozapis predavanja održanog u sklopu treće hrvatske rodoslovne konferencije, koja je okupila šezdesetak zaljubljenika u rodoslovlje na predavanjima pretežito posvećenim regionalnim izvorima za genealoška istraživanja.

Sudionici konferencije

Izravnim videolinkom iz Australije nazočnim se rodoslovcima obratila i dr. Jadranka Šunde, izvanredna profesorica na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta Južna Australija, podrijetlom iz Makarskoga primorja. Jadranka Šunde živi i radi u Adelaideu. U svojoj je prezentaciji govorila o mogućnostima istraživanja hrvatskih korijena putem internetskoga portala Geni.com, u kojem kao jedan od glavnih administratora daje svoj doprinos stvaranju svjetskoga obiteljskog stabla već više od pet godina. Ona je predstavila mogućnosti koje nudi portal Geni.com za otkrivanje izravne rodoslovne veze među ljudima koji su upisani u genealošku bazu podataka toga portala.

Donosimo videozapis predavanja Jadranke Šunde te njenu prezentaciju.

S bosanskohercegovačke televizije TV1 prenosimo vijest o početku digitalizacije arhivske građe Historijskog muzeja i Nacionalne biblioteke BiH.

Fondacija za zaštitu historijskog naslijeđa započela je veliki projekt digitalizacije kulturno-povijesnog naslijeđa Bosne I Hercegovine. Donacijom najsuvremenije namjenske tehnike i programske podrške, digitalizirat će se kulturno-povijesni materijali Nacionalne i univerzitetske biblioteke, Historijskog muzeja BiH i dnevne novine Oslobođenje. Fondacija za zaštitu historijskog naslijeđa, u suradnji s organizacijom Family Search iz Amerike, počinje digitalizirati kulturno-povijesno naslijeđe BiH, koje je bilo sustavno uništavano tijekom tri rata u posljednjih sto godina.

“Počeli smo digitalizirati materijale iz Nacionalne biblioteke u siječnju ove godine. Nakon napada na zgradu Predsjedništva u veljači 2014. i katastrofalnog nametnutog požara, naš partner i donator organizacije Family Search složio se da nam pomogne i omogući fondaciji raspolaganje opremom i ekspertizom neophodnom da se proširi obujam rada”, izjavio je dr. James Lyon, povjesničar i osnivač Fondacije za zaštitu historijskog naslijeđa.

Insert iz priloga

Korištenjem vrhunske digitalne opreme, fotoaparata visoke rezolucije, posebne optike, vlastite programske podrške za fotografiranje i drugih namjenskih dijelova opreme koje bilježe digitalne snimke, spriječit će se dalje propadanje i uništavanje bogate riznice kulturno-povijesnog naslijeđa BiH.

“Od 11. kolovoza 2014. fondacija proširuje svoj projekt digitalizacije i osim Nacionalne biblioteke uključuje i Historijski muzej BiH i novine Oslobođenje”, dodaje Lyon. Ovaj će projekt omogućiti da cjelokupni digitalizirani materijal bude dostupan na regionalnoj mreži knjižnica. A kad je riječ o digitaliziranim materijalima iz Historijskog muzeja, oni će olakšati pristup povijesnom naslijeđu korisnicima kroz razne izložbe i druge oblike komunikacije.

“Ovim projektom omogućen je početak intenzivnijeg procesa digitalizacije dokumentarnog naslijeđa iz fondova nacionalne i sveučilišne knjižnice BiH, a u knjižničnom smislu podrazumijeva prvu fazu digitalizacije, pretvaranje papira u digitalni oblik", pojašnjava Nadina Grebović – Lendo, koordinatorica projekta digitalizacije za NUBBiH.

Ovakav projekt je od neizmjernog značaja u zemlji u kojoj kulturno-povijesno naslijeđe trune zbog neriješenih pravnih odnosa. Na današnjem predstavljanju projekta istaknuto je i da će se aktivnosti Fondacije proširiti s vremenom i na druge kulturne institucije u BiH.

Četvrti videozapis s treća hrvatska rodoslovna konferencija održane je u subotu, 26. travnja 2014. koji objavljujemo donosi predavanje g. Raifa Čehajića, autora portala Rodoslov.ba.

Raif Čehajić, autor portala Rodoslov.ba

Raif Čehajić, umirovljeni novinar i publicist iz Sarajeva, prisutne je informirao o izvorima za genealoška istraživanja u Bosni i Hercegovini. Dao je široku sliku mogućnosti i izazova s kojima se u toj zemlji suočavaju rodoslovci prilikom prikupljanja podataka o svojim precima, istaknuvši kako su zapisi što ih posjeduje Katolička crkva nedvojbeno najkompletniji i najobuhvatniji. Čehajić je naglasio kako je istraživanje rodoslovlja među populacijom Bošnjaka-Muslimana još u povojima te zbog relativno oskudnih izvora tek treba biti u potpunosti evaluirano.

Donosimo videozapis predavanja Raifa Čehajića te njegovu prezentaciju.

Prije nekoliko tjedana iz tiska je izašla najnovija knjiga Envera Ljubovića, prof. – "Krmpote i Klenovica – Od doseljavanja do današnjih dana". Predstavljanje knjige bit će u rujnu, u Rijeci i Novom Vinodolskom.

Naslovnica knjige

NAKLADNIK: Naklada Kvarner d.o.o.
ZA NAKLADNIKA: Franjo Butorac
UREDNIK: Franjo Butorac
LEKTURA: Veronika Grbac i Saša Markić
GRAFIČKA PRIPREMA: Ranko Žilić
UVEZ: tvrdi
BROJ STRANICA: 289 i preko 100 slika, fotografija i različitih zemljovida
TISKARA: Velika Gorica d.o.o.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Primorsko-goranske županije

U monografiji "Krmpote i Klenovica od doseljavanja do današnjih dana", zavičajnoj knjizi, autor piše o seobi Bunjevaca-Krmpoćana, daje kratak pregled zemljopisnog položaja te povijesti nastanka mjesta Krmpote i zaseoka krmpotskoga kraja, čija su se imena često mijenjala kroz različita povijesna razdoblja te navodi popis s objašnjenjima svih prezimena i nadimaka po prezimenima i zaseocima ovoga kraja.

Prikazana je etnička i antroponimijska povijest većine naselja krmpotskoga kraja. Na temelju povijesnih dokumenata i relevantne stručne i znanstvene literature predočio sam sliku kretanja stanovništva te posebice mnogobrojne seobe Bunjevaca-Krmpoćana iz Podzrmanja (Bukovice) u Lič te kasnije se spuštaju prema moru u zaleđe Novog Vinodolskog i senjsku okolicu (Krivi Put). Navodi nastanak župe, groblja, također piše i o povijesti Klenovice, koja zajedno s Krmpotama čini jedinstveni Mjesni odbor u gradu Novi Vinodolski te zaseoka mjesta Klenovice.

Posebno mjesto u knjizi je posvećeno povijesnoj krmpotskoj satniji u vrijeme Vojne krajine i životu Krmpoćana u njoj te iseljavanju Krmpoćana u različite krajeve svijeta, a posebice u prekomorske zemlje.

Posebice piše o stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poslije rata u razdoblju od 1941. do 1945. godine te o slobodnom teritoriju, zatim piše o narodnom stvaralaštvu i običajima kraja.

Autor je tragao za informatorima te se služio njihovim iskazima, odnosno usmenim svjedočanstvima o pojedinim događajima, osobama i zaključcima. Korištena je sva dostupna relevantna literatura i povijesni izvori, koji su veoma oskudni za krmpotski kraj, pa je autor u svome radu koristio izjave pojedinih kazivača, koje je kasnije uspoređivao s povijesnim dokumentima.

Vrijednost je knjige u tome, što je po prvi put na jednom mjestu objavljen popis svih obiteljskih nadimaka, koji danas postoje i koji se koriste u svakodnevnom govoru, a svi su nadimci povezani s prezimenima i svrstani pod različita naseljena mjesta krmpotskoga kraja. Dosta su zanimljivi podatci o depopulaciji područja Krmpota i kretanjima broja stanovništva kroz različita povijesna razdoblja. Neke obiteljske grane pojedinih krmpotskih obitelji, odnosno prezimena su za različite zasluge, posebice vojničke, promaknute u plemićki stalež pa su u knjizi navedeni njihovi grbovi s međunarodnim heraldičkim opisom. Navedene su mnogobrojne već zaboravljene pjesme koje su se pjevale u različitim prigodama te su na taj način otrgnute od zaborava. Krmpote su nakon Drugog svjetskog rata bile u sastavu općine Crikvenica i kotara Rijeka, te je ovaj kraj u svakom pogledu bio zapostavljen jer nije bilo gotovo nikakvih ulaganja u gospodarske subjekte i infrastrukturu pa se veliki broj Krmpoćana iseljava u Senj, Novi Vinodolski, Crikvenicu i Rijeku te u mnoga druga razvijenija i prosperitetnija industrijska središta u Hrvatskoj i u europske i prekomorske zemlje. Depopulacija stanovništva krmpotskoga kraja vidljiva je danas na svakom koraku, jer su mnogobrojna sela opustjela i zarasla u korov, ali je vidljivo da se u zadnje vrijeme ljudi povremeno vraćaju i obnavljaju svoje starine. Broj stalnih stanovnika danas je malen u gotovo svim naseljenim mjestima, ali se tijekom ljeta broj znatno povećava jer se mnogi vraćaju u rodni zavičaj. Posebno sam obradio turističko i ribarsko mjesto Klenovicu, koja se kroz dugu povijest ne može odvojeno promatrati bez krmpotskoga kraja i često je gotovo u svemu dijelila sudbinu svoga zaleđa. Nastojao sam na znanstveno utemeljenim činjenicama skrenuti pozornost na istraživanje zavičajne povijesti te napisati popularnu knjigu-monografiju, prihvatljivu širem čitateljskom krugu iz svih slojeva pučanstva, a za one zahtjevnije čitatelje naveo sam na kraju knjige vrela i korištenu literaturu, na temelju čega mogu proširiti svoje spoznaje o ovome kraju. Nije zadaća povjesničara davati nikakve prognoze za budućnost, nego na temelju relevantnih povijesnih vrela i literature objektivno prikazati povijest ovoga zanimljivog kraja naše domovine Hrvatske. Posebnu zahvalu dugujem mnogobrojnim kazivačima, bez kojih, dakako, ne bi bilo ove knjige jer su mi oni bili glavna informacija za one spoznaje za koje nema relevantne literature i izvora. Zahvaljujem i gospodinu Franji Butorcu, uredniku knjige, koji mi je davao dobronamjerne sugestije i bez čije svekolike pomoći knjiga ne bi ugledala svjetlost dana.

Autor Enver Ljubović, prof.

Sadržaj

• Predgovor
• Seobe primorskih Bunjevaca-Krmpoćana
• Latinski tekst zamolbe Bunjevaca-Krmpoćana austrijskom caru i kralju Rudolfu II
  • prijevod teksta zamolbe na hrvatski jezik
  • grb Bunjevaca – Krmpoćana
• Zemljopisni položaj krmpotskog kraja
• Krmpotska satnija u sastavu ogulinske pješačke i graničarske pukovnije
• Razvojačenje vojne krajine, stanje uoči prvog svj. rata, između dva rata i tijekom drugog svjetskog rata
• Kućne obiteljske zadruge, pčelarstvo, obiteljske vrijednosti, voda, kazivači
• O migracijama Bunjevaca-Krmpoćana iz krmpotskog kraja
• Školstvo u krmpotskom kraju
  • škola u Svetom Jakovu (Krmpote)
  • škola u Klenovici
  • škola u Krmpotskoj Luci
• Župa sv. Jakova apostola starijeg u Krmpotama
  • crkva sv. Jakova apostola starijeg u Jakov Polju
  • upravitelji i župnici crkve sv. Jakova starijeg apostola od 1790. do početka 20. st.
  • crkva sv. Margarete u Klenovici
  • staklena kapelica našašća sv. Križa u Omaru
  • crkva sv. Ilije u Sibinju Krmpotskom
• Stanovništvo i tradicijska kultura
• Naselja krmpotskog kraja
  • Bile
  • Drinak-drienak
  • Drsnik
  • Javorje krmpotsko (jurići i radići)
  • Sveti jakov (krmpote)
  • Podmelnik
  • Klenovica – turističko i ribarsko naselje
    • razvoj ribarstva u Klenovici
    • turistička i ugostiteljska djelatnost u Klenovici
  • Podomar
  • Sibinj Krmpotski (Sveti Ilija)
  • Smokvica Krmpotska
  • Ruševo Krmpotsko (Obor i Janjići)
  • Luka Krmpotska (Grujići i Števići)
  • Zabukovac (Bukovac)
• Prezimena krmpotskoga kraja
  • Balen
  • Blažević
  • Butković
  • Butorac
  • Cvitković
  • Filipović – Philipovič
  • Ježić
    • opis grba i životopis biskupa Ivana Krstitelja Ježića
  • Kalanj
  • Komadina
  • Krpan
  • Krmpotić
  • Miletić
  • Pavelić
  • Pavličević
  • Pećanić
  • Prpić
  • Stojević
  • Tomljanović
  • Tomičić
  • Vukelić
• Muška osobna imena
• Ženska osobna imena
• Obiteljski i osobni nadimci prezimena krmpotskog kraja i Klenovice
• Narodno stvaralaštvo
• Poznati Krmpoćani
• Izvori i literatura
• Bilješka o autoru

Objavljujemo i posljednji videozapis s treće hrvatske rodoslovne konferencije održane u subotu, 26. travnja 2014. u prostorijama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana na zagrebačkom Jarunu. Šezdesetak zaljubljenika u rodoslovlje okupilo se kako bi čuli predavanja koja su ove godine bila pretežito posvećena regionalnim izvorima za genealoška istraživanja.

Mladen Paver, jedan od osnivača Hrvatskog rodoslovnog društva

Završni govornik na ovogodišnjoj konferenciji bio je Mladen Paver, jedan od najistaknutijih i najiskusnijih hrvatskih rodoslovnih istraživača. On je u svojem izlaganju reminiscirao svoj rodoslovni put te je sve prisutne rodoslovce podsjetio na uspjehe i dostignuća Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović”, kojemu je i sam bio jedan od glavnih utemeljitelja.

Donosimo videozapis predavanja Mladena Pavera.

Nakon izlaganja, gospodina je Pavera dočekalo iznenađenje. Naime, Centar za obiteljsku povijest Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana odlučilo je Mladenu Paveru uručiti posebnu plaketu, kao zahvalnost za njegov golemi doprinos u razvijanju hrvatskoga rodoslovlja. Lidija Sambunjak, voditeljica Centra za obiteljsku povijest, u svojem je kratkom obrazloženju priznanja istaknula kako je Paverov duh prisutan u svim nastojanjima razvijanja i jačanja genealogije u Hrvatskoj. Priznanje je potom gospodinu Paveru uručio Miljenko Babić, predsjednik Crkve Isusa Krista u Hrvatskoj. Tom malom, ali važnom svečanošću završena je ovogodišnja rodoslovna konferencija.

Hrvatski državni arhiv poziva Vas na obilježavanje Dana europske baštine 11. rujna od 9 sati. Raspored obilježavanja objavljen je na stranicama Hrvatskog državnog arhiva.

Također, HDA vas poziva na sat povijesti i kulture na temu “Društveno odgovorno građenje međuratnog Zagreba (1918. – 1941.)” dana 11. rujna 2014. u 18 sati u zgradi Hrvatskog državnog arhiva, na Marulićevom trgu 21, u Zagrebu. Predavanje je priredila dr.sc. Tamara Bjažić Klarin.

O autorici

Dr. sc. Tamara Bjažić Klarin arhitektica je i znanstvena suradnica u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU. Doktorirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje znanstvenog interesa dr. Bjažić Klarin je povijest i teorija arhitekture i urbanizma 20. stoljeća. Surađivala je na znanstvenim projektima Muzeja, Analize i smjernice arhitektonsko-prostornih koncepcija u turizmu na tlu Hrvatske akademika M. Begovida i Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću akademika B. Magaša.

Autorica je više radova objavljenih u časopisima Prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti i Život umjetnosti, poglavlja u knjigama i enciklopedijskih natuknica. Scenaristica je emisije Trikultura: Arhitektura i dizajn Hrvatske televizije. Održala je niz predavanja (doktorski studiji Arhitektonskog fakulteta i Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i izlaganja na konferencijama (IPU, Zagreb i Split; IUAV, Venecija; GHI, Hamburg…). Stipendistica je Vlade Republike Francuske (IFA i FLC, Pariz, 2006.).

Prezime Šušak ima 738 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 885. hrvatsko prezime.

Stanovnika s prezimenom Šušak je najviše: u Zagrebu (42 obitelji, 123 duše), Splitu (34, 86), Širokom Polju pokraj Đakova (14, 59), Sesvetama (11, 37), Donjim Andrijevcima pokraj Slavonskog Broda (9, 37), Osijeku (8, 25), Sušcima pokraj Dicma (14, 22), Zadru (7, 20), Rijeci (6, 15), Slavonskom Brodu (4, 15), Županji (4, 15).

Prezime je s jezičnog motrišta istovjetno s imenicom šušak, kako stočari Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine nazivaju krpelja, a ponegdje i nametnika na stoci uopće. Za krpelja je ravnopravan i naziv sušak.

U Dečanskoj hrisovulji (povelja srpskih ili bizantskih vladara sa zlatnim pečatom obješenim na svilenoj vrpci; bula) iz 1330. godine potvrđeno je osobno ime Šuško (Šuš6ko) i patronimsko prezime Šuš6ković6), koje M. Grković dovodi u vezu sa značenjem šuškati u govoru.

Starina hercegovačko-dalmatinskog roda Šušak je u Pribinovićima pokraj Širokog Briga, gdje je biskup fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine zabilježio devetočlanu obitelj Nikole Šuška i 11-člano kućanstvo Luke Šuškovića (duži oblik prezimena).[1]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine nema sela Pribinovića, koje je vjerojatno greškom ispušteno, ali je u selu Dobrkovićima, također pokraj Širokog Briga, tada je zabilježena šestočlana obitelj Petra Šuška.[2]

Dio Šušaka iz Pribinovića prebjegao oko 1690. godine na područje Dicma, vjerojatno njegov dio koji je ispovijedao pravoslavnu vjeru.

Na drugoj pak strani Šušci što su ostali u Pribinovićima katoličke su vjere, kao i njihovi prezimenjaci što su nakon oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija s prebjezima iz zapadne Hercegovine stigli u Imotsku krajinu, među kojima je bila i 14-člana obitelj Nikole Šuška, smještena u Biorinama, najzapadnijem naselju Imotske krajine, gdje je od venecijanskih vlasti dobila zemlju za obradu.[3]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine na području današnje općine Dicmo zabilježene su u banderiji harambaše Ilije Maretića tri obitelji s dužim oblikom prezimena Šušković: četveročlana obitelj Dmitra pokojnog Vuke, 13-člano kućanstvo Marka pokojnog Rade i devetočlano domaćinstvo Rade Šuškovića Vulinog.[4]

U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Dicmu su u banderiji harambaše Bože Maretića upisane dvije obitelji s kraćim oblikom prezimena Šušak: Jurina i Stipanova.[5]

U austrijskom zemljišniku iz 1846. godine na dicmanjanskom području zabilježeno je u Sušcima 13 Šuškovih obitelji, kojih su domaćini bili: Ilija pokojnog Šimuna na kućnom broju 5 naselja Sušci, Kristofor (6), Lazar (10), Marko (11), Ilija pokojnog Teodora (12), Ante (13), Bože (14), Ivan (15), Mijo pokojnog Stipana (16), Jure (17), Mijo pokojnog Stanislava (18), Filip (19) i Pavo (25).[6]

Svi Sušci u Dicmu, bez obzira na imena, su pravoslavne vjeroispovijesti.

Popis stanovništva Republike Hrvatske 1948. godine zatekao je Šuške na dicmanjanskom području: u Sušcima (23 obitelji, 87 duša) i u Dicmu-Kraju (1, 2).

Prema popisu iz 2001. godine u Cetinskoj krajini Šušci su zabilježeni: u Sušcima (14 obitelji, 22 duše), Sinju (2, 6), Gali pokraj Sinja (3, 5).

U Sušcima, u općini Dicmo, živi 14 obitelji i 22 duše s prezimenom Šušak a ne s prezimenom Sušak, što bi bilo u suglasju s nazivom njihova naselja (Sušci). Naime nekoć to se prezime pisalo Susac, ali se zasigurno izgovaralo Šušak, jer primjerice u tom kraju i imenica suša se izgovara kao šuša, a od šuše (bezroge koze) razlikuje se po naglasku.

Izgleda da je u nekom trenutku nekome zatrebao i oblik Sušak, vjerojatno da bi se razlikovali pravoslavci od katolika Šušaka, pa su Dicmanjani tog roda nazvani Sušci, kao i njihovo selo. Da njihovo prezime ipak glasi Šušak, potvrđuje i činjenica da su se u popisu iz 2001. godine svi pripadnici tog roda u Dicmu izjasnili kao Šušci. Međutim dio onih koji su preselili u Split (10 obitelji, 18 duša) u popisu iz 2001. godine svoje su prezime upisali kao Sušak. Isto se dogodilo i u Metkoviću (4, 13) i Dubrovniku (2, 3).

Šušci u Gali pokraj Sinja, koji su također katoličke vjere, poput još nekih rodova (Vojkovići, Bilokapići) preselili i su se iz Dicma u Galu, gdje su kao stočari imali svoje staje i pašnjake.

Popis iz 2001. godine u Gali je zabilježio i dvoriječno prezimena: Brčić Šušak (šest obitelji, 23 duše). Vjerojatno je riječ o nekadašnjoj obitelji Brčić koja je ostala bez muških potomaka, a da se državi (Mletačka Republika) ne bi vraćala zemlja domazet Šušak je prešao u Brčića na suprugino imanje, ostavivši uz svoje i suprugino prezime. Prezime Brčić Šušak imaju i tročlane obitelji, nastanjene u Solinu i Splitu. Također preoblikovano dvoriječno prezime Šušak Brčić zabilježeno je 2001. godine u Gali, općina Otok na Cetini (dvije obitelji, dvije duše).

Od dicmanjanskih Šušaka nastala tri nova mjesna pravoslavna roda: Radoši, Simići i Stojanci. [7]

U Biorine, najzapadnije selo Imotske krajine, Šušci su stigli s ostalim Hercegovcima 1694. godine. Sudjelovali su i u podjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1730. godine, kada su mletačke vlasti u Biorinama dodijelile 14-članoj obitelji doseljenika Nikole Šuška 21 kanap zemlje.[8]

U Stanju duša župe Ugljane iz 1754. godine, kojoj su tada pripadale i Biorine, zabilježena je 22-člana obitelj Jure Šuška.[9]

U austrijskom popisu posjednika zemlje iz 1879. godine u Biorinama zabilježene su četiri Šuškove obitelji, kojih su domaćini bili: Frane pokojnog Ivana na kućnom broju 46 naselja Biorine, Grgo pokojnog Bariše (45), Ivan pokojnog Jure (53) i Jozo pokojnog Mate (48).[10]

U popisu iz 2001. godine u Biorinama su zabilježene tri Šuškove obitelji s ukupno pet duša.

U popisu stanovništva Makarskog primorja iz 1695. godine u Podgori su navedene dvije obitelji s prezimenom Šušković: udovice Elene s tri i Ivana Šuškovića s 10 duša.[11] Međutim ubrzo nestaju iz Podgore i više se na pojavljuju na Makarskom primorju.

Kad se ispod pojedinačnih podataka o dalmatinskim Šušcima podvuče crta dobije se zbirni podatak iz popisa iz 2001. godine: u 16 dalmatinskih naselja živi 76 Šuškovih obitelji sa 185 duša, što je četvrtina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Trećina pak Šušaka prema popisu iz 2001. godine prebiva na zagrebačkom području: u 16 naselja tog dijela Hrvatske živi 70 Šuškovih obitelji s 214 duša, Najviše ih je: u Zagrebu (42 obitelji, 123 duše), Sesvetama (11, 37), Luci pokraj Vrboveca (2, 9) itd.

Također trećina Šušaka u Hrvatskoj je prema popisu iz 2001. godine nastanjena u Slavoniji: u 27 naselja tog kraja žive 72 Šuškove obitelji s 243 duše. Najviše ih je: u Širokom Polju pokraj Đakova (14 obitelji, 59 duša), Osijeku (8, 25), Slavonskom Brodu i Županji po (4, 15), Đakovu (5, 12), Vinkovcima (4, 12), Virovitici (4, 11), Tomašancima (2, 9), Vukovaru (3, 9) itd.

Od ostalih Šušaka u Hrvatskoj spominjemo još i: u Rijeci (šest obitelji, 16 duša) i Mihovljanima pokraj Čakoveca (2, 10).

Dodajmo da su hercegovački Šušci nastali od starog i znamenitog plemena Medvidovića. Osim Šušaka od njih su nastali još i: na širokobriškom području Mandići, Penavići, Hrkaći, Draškići, Džajkići i Vrančići; u okolici Posušja Penave, Hrkaći, Senjaci, Krnjići i Ćesići; u Čalićima pokraj Čitluka Petrušići.

Starina roda Šušak je u Pribinovićima pokraj Širokog Briga, odakle je i Gojko Šušak (1945-1998), hrvatski političar, politički emigrant u Kanadi (1969-1990), ministar iseljeništva u hrvatskoj vladi (1990-1991) i ministar obrane (1991-1998. godine). Hrvatska je vojska upravo s tim ministrom pobijedila srbočetničke agresore u Domovinskom ratu.

Literatura

1. D. Mandić, Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743, et 1768. exaratis, Chigago-Roma 1962., str. 95.
2. Isto, str. 134.
3. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1006., str. 45-50.
4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. godine, banderija harambaše Ilije Maretića iz Dicma
5. Isto, Alberghettijev zemljišnik, banderija harambaše Bože Maretića iz Dicma
6. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1846. godine, katastarska općina Sušci
7. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1846. godine, katastarska općina Sušci (Dicmo)
8. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1730. godine za naselje Biorine
9. Arhiv župe Ugljane, Stanje duša iz 1754. godine
10. Državni arhiv u Splitu, Austrijski popis posjednika zemlje u Biorinama iz 1879. godine
11. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002., str. 67.

U posljednjih pet godina na ovim smo stranicama objavili pregršt članaka o hrvatskim prezimenima. Neka prezimena spomenuta su u tekstovima o lokalitetima na kojima su povijesno prisutna (npr. u tekstovima Mladena Pavera ili Miroslava Čaića), dok su o drugima objavljeni zasebni eseji (posebno iz pera Ante Ivankovića, Mladena Pavera ili Nediljka Budiše).

Kako bismo čitateljima olakšali pretraživanje i pristup tekstovima, objavljujemo svojevrsni indeks tekstova s naznakom vrste teksta.