ICARUS Hrvatska poziva na predstavljanje međunarodnih digitalizacijskih projekata Hungaricana i Mapire mađarskih arhiva i drugih kulturnih ustanova. Drugo predavanje iz serije „Arhivske teme“ posvećeno je novom nacionalnom portalu mađarskih arhiva, knjižnica, muzeja i drugih kulturnih ustanova i portalu povijesnih karata Austro-Ugarske monarhije. Događaj se održava u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (Hrvatske bratske zajednice 4), u petak, 2. prosinca 2016. godine.

Arhivisti i informacijski stručnjaci, povjesničari i istraživači, stručnjaci iz kulturnih, znanstvenih i obrazovnih ustanova, studenti i akademska zajednica i svi koje zanimaju suvremeni međunarodni trendovi, projekti i praksa u svijetu arhivistike mogu upoznati nove mogućnosti suradnje i razvoja zajedničke informacijske infrastrukture u predstavljanju kulturne baštine.

Više informacija dostupno je u pozivu.

U srijedu, 14. prosinca 2016. godine u 17 sati  članica Hrvatskoga rodoslovnog društva gospođa Željka Nađ održat će predavanje pod naslovom Potraga duga 73 godine”. Predavanje će se održati u Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21 u dvorani “Katalozi”. Veselimo se vašem dolasku.

U srijedu, 14. prosinca 2016. godine, održano je predavanje rodoslovnog istraživanja pod naslovom “Potraga duga 73 godine” koje je održala gđa Željka Nađ.

U potrazi za svojim korijenima bavila se temom kako slučajno otkriven podatak iz tuđeg rodoslovnog stabla može dovesti do otkrića nepoznatih događaja iz vlastite obitelji.

Istražujući putem Interneta podatke s područja Kanade i SAD-a, uspješno je riješila obiteljsku zagonetku dugu 73 godine kao  životni put obitelji Bartsch kroz tri generacije – od dalekih Sudeta do Hrvatske te Kanade i SAD-a.

Publika tijekom predavanja Ž. Nađ.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Kulmer_(stariji)Predci negda njemačke obitelji Kulmer podrijetlom iz Koruške, i to Johann Balthasar, Bernhard, Ehrenreich, Georg i Helfried stekli su 1654. naslov baruna od Rosenpichla i Hohensteina. Prvi od Kulmera zabilježen u Hrvatskoj bio je barun Ferdinand Ernst (1667-1736) koji je od 1708. obnašao dužnost kapetana Turnja, a dva desetljeća kasnije bio je i žumberački kapetan. Njegov sin barun Ivan Josip (1710-1769) primio je 1740. hrvatski indigenat i od tada je obitelj već sasvim pohrvaćena, a ženidbom s Reginom pl. Patačić dobio je mnoge posjede, pa tako i Orehovicu, Lepu Ves i Brdovec. Njegov sin barun Ivan Emil Kulmer (1736.-1807.) bojnik u hrvatskoj husarskoj pukovniji stekao je dvorac i posjed u Šestinama preko svoje supruge Judite grofice Sermage, te dodatne u Hrvatskom zagorju, i to u Bračku kraj Zaboka. Postao je građaninom grada Zagreba. Sa svojim sinovima Ferdinandom (1776-1816) i Ivanom Nepomukom (1782-1835) stekao je i ugarski indigenat.

Godine 1862. general Miroslav Kulmer (1814-1877) uresio se grofovskom titulom. Ostao je zapamćen po tome što je uveo hrvatski jezik i hrvatsku zastavu u domobranske jedinice. S obzirom na životno razdoblje, on je zasigurno onaj grof Kulmer koji je bio član prvoga Školskoga odbora Pučke škole smještene u srcu Hrvatskoga zagorja u Orehovici, koja je izgrađena 1872. i od tada neprekinuto radi do danas! Miroslavov sin Milan Emil Kulmer (1862-1941) časnik je u austro-ugarskoj mornarici. Njegovi sinovi posljednji su muški potomci hrvatskih grofova Kulmer, i to Aleksandar (1890-1964) koji je obiteljsku arhivu preselio u dvorac Cernik i Ferdinand (1925-1998), akademski slikar i grafičar te profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji je odigrao značajnu ulogu u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Zatečen nevoljama nacionalizacije, od svjetskoga putnika postao je povučen čovjek te mirno i stoički promatrao kako se sva njihova obiteljska imovina razvlači te se posvetio apstraktnom slikarstvu i radu na Akademiji. Njegova kći još uvijek pokušava sudovanjem s Gradom Zagrebom dobiti dio naknade za otetu imovinu, među inim i za Kulmerove dvore danas u vlasništvu bogataške obitelji Todorić.

Kako je i u naslovu zapisano, od negda su se mnoge europske poznate obitelji sa čašću pohrvaćivale i sudjelovale u puno bitnih društvenih i povijesnih zbivanja u svojoj novoj domovini pa se to dogodilo i s obitelji Kulmer. Primjerice, kao i Pavao Ritter Vitezović (1652-1713) sin njemačkih doseljenika iz Alzasa; Ljudevit Gaj (1809-1872) sin oca podrijetlom Francuza i majke podrijetlom Njemice; Stanko Vraz (1810-1851) rođen u slovenskoj obitelji Frass, Vatroslav Lisinski (1819-1854) rođen u njemačko-židovskoj obitelji Fuchs;  August Šenoa (1838-1881.) sin oca Nijemca i majke Slovakinje i ini drugi!

Na slici: Miroslav Kulmer (stariji)
(Djelomice prema: Hrvatska enciklopedija te www.express.hr i Bedekovački glasnik, 2012. , 140 godina školstva u našem kraju – Orehovica 1872.-2012.)

Svim rodoslovkama i rodoslovcima i svim prijateljima društva sretne božićne blagdane i mnogo sreće, uspjeha (posebno u bavljenju rodoslovljem), zadovoljstva i zdravlja u novoj, 2017. godini želi Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”.

Slika: PixaBay.com

U Zagrebu je u subotu, 22. listopada 2016, održana 5. hrvatska rodoslovna konferencija, na kojoj su se ponovo okupili rodoslovni istraživači iz Hrvatske i inozemstva. Na konferenciji, koju su i ove godine zajedničkim snagama organizirali Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović” i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana, ovog je puta nastupalo petero predavača sa zajedničkom temom uspjeha istraživača koji se rodoslovnim istraživanjem bave neprofesionalno. Konferencija je održana u središnjoj dvorani kapele Crkve Isusa Krista na zagrebačkom Jarunu.

Predavači su  na konferenciji predstavili su svoje radove, pri čemu je bilo govora o istraživanju matičnih knjiga, ali i o istraživanju sekundarne dokumentacije koja istraživaču može poslužiti u slučaju istraživanja obiteljske povijesti te stvaranju šire slike jedne obitelji.

Prvo predavanje održala je Alka Horvat, sveučilišna profesorica u mirovini. Ona je istražila povijest Varaždinske gostionice i svratišta ‘Zum Wilden Mann’, koje je bilo usko povezano s njezinom obitelji. Uz odlično odrađeni posao istraživanja povijesne dokumentacije, gospođa Horvat prikazala je nekoliko mogućnosti istraživanja povijesti same zgrade gostionice i dijela obitelji koja ju je vodila.

Gospodin Siniša Bosanac, čija obitelj dolazi iz Drežnika, svojim je istraživanjem dokazao da se može rodoslovlje istražiti i s pomoću povijesne građe koja se nalazi u državnim i Nadbiskupskim arhivima. Slikovito opisana obitelj Kosanović jedna je od mnogih koje su živjele na području često zahvaćenim ratovima i sukobima te su svojim potomcima posljedično ostavile iznimno malo arhivske građe.

Vladimir Matek, čija je obitelj živjela na tromeđi između Habsburškog i Otomanskog carstva te Mletačke Republike, prikazao je prvenstveno kako se ograničenja na koja nalazi istraživač mogu otkloniti i kako sudski i bilježnički spisi mogu pomoći u pronalaženju mnogih povijesnih i obiteljskih istina.

Darko Lacković je predstavio svoj istraživački rad koji se odnosi ponajviše na područje Marije Bistrice. On je svoju pozornost posvetio i istraživanju u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu gdje je istraživanjem tamošnje građe uspio složiti i sažeti ne samo povijest svoje obitelji nego i povijest mnogih drugih obitelji s područja Marije Bistrice.

Završni govornik bio je Hugo Estigarribia Villasanti, koji je kao predstavnik Hrvatskog svjetskog kongresa u Paragvaju predstavio rad udruge Hrvata u Paragvaju i izazove u istraživanju Hrvata koji su emigrirali u Južnu Ameriku.

U dvorani u kojoj se održavala konferencija, rodoslovno je društvo izložilo rodoslovna stabla koja su bila dio izložbe predstavljanja Društva i njegovog rada široj publici u Gradskoj knjižnici Zagreb povod desete godišnjice postojanja.

Tijekom idućih nekoliko tjedana objavit ćemo sažetke nekih predavanja.

U utorak, 10. siječnja 2017. godine u 18 sati u prostoru Knjižnice Dubrava (Dubrava 51a) gđa. Gordana Hmelina održat će predavanje “Kako istražiti porijeklo svoje obitelji – 300 godina moje obiteljske povijesti”. U predavanju će gđa. Hmelina s publikom podijeliti svoja iskustva u istraživanju povijesti svoje obitelji i upoznati početnike s načinima izrade obiteljskog stabla.

Ulaz je slobodan. Dobro došli!

U srijedu, 18. siječnja 2017. godine, u 17 sati u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trgu 21 u dvorani “Katalozi” naš član gospodin Vladimir Matek održat će predavanje na temu “Ograničenja rodoslovnog istraživanja na Tromeđi – Tri stoljeća obitelji Matek iz Jasenica ispod Velebita”.

Kratki sadržaj

Unatoč činjenici da su zbog burne povijesti mnoge matice i drugi dokumenti nepovratno izgubljeni – g. Matek ipak je uspio složiti obiteljsko stablo koje obuhvaća čak deset generacija i više od 1200 pojedinaca rasutih širom Hrvatske, ali i svijeta – od Kanade i SAD-a sve do Australije…

Pri tome je, jer se neki dijelovi obiteljske povijesti nisu mogli objasniti bez širega konteksta, došao i do nekih spoznaja koje pojedine općeprihvaćene „povijesne istine“ pretvaraju u najobičnije povijesne besmislice…

Tromeđa, poznata još i kao Triplex Confinium, područje je na kojem su se za prevlast stoljećima nadmetali Turci, Mlečani, Austrijanci i uskoci. Dodamo li tome još posljedice francuske uprave za Napoleona i ništa manje dramatičan 20. vijek te učestale gladne godine u 18. stoljeću, što je prouzročilo brojna raseljavanja i naseljavanja, postaje zašto je ovo rodoslovno istraživanje povremeno moralo krenuti i nekim neočekivanim pravcima, a pitanje otkud su preci današnjih Mateka došli na more i dalje ostaje otvoreno….

Na slici je jedan od slajdova iz prezentacije, na kojem se na starim fotografijama vidi Rovanjska, jedan od dvadesetak zaselaka jaseničke župe, mjesto u kojem se u prvoj polovici 18. stoljeća nastanila obitelj Matek.

Tik uz more nalazi se crkvica Sv. Jurja, jedan od najstarijih hrvatskih predromaničkih objekata. Središnji dio sagrađen je u X. stoljeću, kupola je – što je rijetkost u arhitekturi onoga doba – elipsastog oblika jer počiva na pravokutnoj, a ne na kvadratastoj osnovi, dok je nepravilost dvaju prozorčića u dane solsticija i ekvinocija pretvara i u vrlo precizan sunčev kalendar. Uz crkvu koja se spominje i u povelji kralja Petra Krešimira IV iz 1071. godine, a kojom određuje južne granice Rapske biskupije, nalazi se i jednako staro, možda i starije groblje, a u njemu i stara grobnica obitelji Matek, prepoznatljiva po ornamentima na keramičkim pločicama kojima je obložena (gore lijevo)…

Najstariji dokument u kojem se spomnje obitelj Matek je zapis biskupa Tome Nekića o krizmi u Jasenicama 30. svibnja 1846. koji se čuva u Arhivu Zadarske nadbiskupije: sakrament potvrde tada je dobila Anna Mateck čiji je otac bio Antonio. Do tog Antonija istraživanjem smo došli i istraživanjem matičnih knjiga, a kao otac ukupno četvorice sinova – Mate i Šimuna, te Juke i Pave, upisan je i u raznim drugim dokumentima te nema ni najmanje dvojbe da je on rodonačelnik jaseničkih Mateka.

Hrvatsko rodoslovno društvo ovu je godinu započelo vrlo uspješno, ako je suditi po posjećenosti prve radionice – prezentacije u Knjižnicama Grada Zagreba.
Domaćin ove prezentacije bila je Knjižnica Dubrava. Susretljivošću voditeljice Nade Jirsak bili smo njihovi prvi ovogodišnji gosti. Predavanje je najavila predstavnica knjižnice uz kratak osvrt na predavanje i rodoslovlje kao temu koja zanima velik broj ljudi. U ime Društva kratak govor dobrodošlice prisutnima održala je  Željka Nađ, najavivši članicu Gordanu Hmelinu, autoricu prezentacije „Kako istražiti porijeklo svoje obitelji – 300 godina moje obiteljske povijesti“.

Na predavanju Gordane Hmelina

Gordana Hmelina rođ. Zebec autorica je nekoliko radova iz područja rodoslovnog istraživanja svoje obiteljske povijesti s obje strane (obitelji Popović i Zebec). Autorica je i mnogih drugih tema o životu, radu i ratnim stradanjima svoga djeda u Galiciji. Vrsna je poznavateljica pretraživanja arhivske građe po dostupnim arhivima, crkvenim arhivima, gruntovnicama i mnogim drugim mjestima za pronalaženje pisanih tragova i dokumenata, što je uspješno pretočila u publicirane radove, kao npr. u Zborniku „Tragom naših predaka“ i drugdje.

U uvodu predavanja pojasnila je gdje je, zašto i kada počela istraživati svoje rodoslovlje te objasnila prisutnima metode istraživanja i navela arhive iz kojih je crpila svoja pretraživanja. Između ostalog gđa. Hmelina rekla je:

„Budući da sam propustila priliku na vrijeme ispitati svoje bake, koje su pamtile svoje bake, o precima starijima od njih, na mom istraživačkom putu pomogao mi je organizirani pristup u kreativnoj radionici „Za svojim korijenima“. Bilo je jako uzbudljivo, izazovno i zabavno otkrivati jednu po jednu generaciju u prošlost te slagati mozaik biografskih činjenica o kojima do tada nisam imala ni pojma.Ta moja “škrinja s blagom, biserima i draguljima“ koje sam iskapala u matičnim knjigama i obogatila katastarskim podacima, pričama i anegdotama iz života svojih predaka postala je zbirka posebnih uspomena po kojoj rado prebirem, u nadi da će se i moji potomci sa zanimanjem zagledati u rodoslovno stablo koje im ostavljam te da će im biti zabavno uputiti se u svijet svojih predaka.”

Publika prije predavanja

Gordana Hmelina objašnjavala je životne okolnosti i sam život generacija unatrag 315 godina, dokumentirajući velikom količinom izvornih dokumenata svoju obiteljsku lozu po majčinoj liniji Popović te je uspjela prisutne provesti kroz sve svoje rodoslovne istrage, dajući im konačni uradak svog obiteljskog stabla. Na kraju svog iscrpnog izlaganja, gđa. Hmelina odgovarala je na mnoga pitanja zainteresiranih posjetitelja, rado im svojim odgovorima dajući smjernice za njihova osobna istraživanja. Ovo predavanje o rodoslovlju bilo je popraćeno i snimanjem za radio uz kratak intervju s gđom. Nađ o Društvu i rodoslovlju.

Prisutni su mogli prolistati knjige rodoslovne tematike iz fonda knjižnice, kojima se i mi koristimo u istraživanjima te pregledati izložena obiteljska stabla gđe. Hmeline.

Na kraju predavanja prisutni su pozvani da se pridruže našem Društvu kako bi dobili dodatne informacije i pomoć pri svojim istraživanjima.

Prije nešto manje od dvije godine objavili smo prikaz Vladimira Mateka o njegovu istraživanju povijesti obitelji Matek iz Jasenica kod Zadra. Na nedavnoj Petoj hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji čuli smo da je u međuvremenu uspio dokumentima dokazati da je u obiteljsko stablo s više od tisuću pojedinaca uspio povezati sve tri grane tamošnjih Mateka te utvrditi da im je zajednički predak Ante (Antonius), rođen oko 1710. godine. Iako su zbog povijesnih okolnosti mnogo dokumenti naselja koja su se nalazila na Tromeđi uništeni ili otuđeni, u sudskim su i bilježničkim spisima pronašao je dokumente od kojih neki opovrgavaju i uvriježene „povijesne istine“.

Svaka država koja ima više susjeda ima tromeđe. Ipak, malo je koja od njih toliko utjecala na život i migracije stanovništva šireg područja poput one koja se više od dva stoljeća pomicala zaleđem istočne obale Jadrana i na kojoj su se susretale granice triju država koje su tada dijelile Hrvatsku – Habsburškog i Otomanskog carstva te Mletačke Republike, zbog čega cijelo to područje (a ne samo dodirnu točku triju granica) povjesničari nazivaju i „Tromeđom“.

Čak i kad je nakon Morejskog rata Karlovačkim mirom 1699. dodirna točka triju granica s Velebita pomaknuta na Medviđu glavicu nadomak Knina, za Podgorje (koje i Mlečani i Austrijanci tada zovu Morlakijom) ništa se bitno nije izmijenilo. Sada su se za kontrolu područja pod Velebitom izravno nadmetali samo Mlečani i Austrijanci, ali Turci su i dalje bili dovoljno blizu da budu nezaobilazni vojno-politički i ekonomski, pa i demografski čimbenik, a posljedice se toga osjećaju još i danas… Dodamo li tome da su u vrijeme Napoleona tu gotovo cijelo desetljeće bili i Francuzi, da je svaka od tih vojski i vlasti uništila ili odvukla dosta dokumenata, nikakvo čudo ako se rodoslovno istraživanje na ovom području susreće s mnogim teškoćama.

S obzirom na činjenicu da sam na stranicama ovog portala već pisao o ranijim fazama svog istraživanja obitelji Matek iz Rovanjske (zaselak Jasenica) kod Zadra („Otkud Mateki na moru?“, 27. 4. 2015.), za prezentaciju na V. hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji održanoj 17. listopada 2016. godine odlučio sam – uz informaciju o rezultatima do kojih sam u međuvremenu došao – naglasak staviti baš na neke od problema s kojima sam se tijekom svog istraživanja suočio.

„Od Cetine do Zrmanje nigdje svećenika“

Tako sam npr. morao konstatirati da za samu župu Jasenice, kao i za mnoga druga mjesta u tom području (npr. Islam Latinski i Tinj, kojima sam se zbog tamo odseljenih pojedinih dijelova Matekova roda također morao baviti) nema matičnih knjiga starijih od 1825/6. godine. Nema ni najmanje dvojbe da su se one prema odredbama Tridentskog koncila – posebno za novorođene i vjenčane – vodile i puno ranije. Jedan od razloga su svakako učestali otomanski upadi u Podgorje i u Ravne Kotare potkraj 15. i početkom 16. stoljeća, o čemu fra Stipan Zlatović piše: „Stolne su crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je živ utekao da sahrani glavu za mletačke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdje svećenika, niti svetog mjesta, nego se usjednula prava abominatio desolationis”.

Stanovništvo koje nije izbjeglo na područja pod mletačkom ili austrijskom kontrolom povuklo se u planinske zbjegove do kojih tek povremeno dospijevaju franjevci s Visovca ili iz Karina. Kad su Osmanlije napokon zaposjele i ta područja, razaranja nisu prestala: tipičan je primjer baš selo Jasenice koje se našlo na turskoj strani granice i koje su uskoci za svojih pohoda više puta opljačkali i spalili. Mlečani i Austrijanci pak, u nastojanju da zagospodare obalom ispod Velebita, duž nje naseljavaju došljake s raznih strana.

Tim prinudnim migracijama koje su utjecale na sastav stanovništva treba dodati još i one izazvane prirodnim nepogodama. Tijekom 18. stoljeća bilo je toliko ekstremnih klimatskih uvjeta – izmjenjivale su se dugotrajne suše i jako hladne zime – da je, kako navodi Šime Peričić u svom radu o gladnim godinama u Dalmaciji, samo jednom u deset godina urod bio dovoljan da prehrani stanovništvo, pa su mnogi napuštali rodna mjesta u nadi da će negdje drugdje lakše preživjeti. Kada to stavimo na vremensku crtu s obiteljskim podacima, vidjet ćemo da je i to bio jedan od čimbenika koje u rodoslovnom istraživanju nipošto ne smijemo zanemariti.

Početkom 19. stoljeća na sve to se nadovezala i zbrka koju je izazvala Napoleonova zapovijed da se i na novoosvojenim područjima koja su do tada bila pod Mlecima ili Austrijom vođenje matičnih knjiga oduzme crkvi i preda seoskim poglavarima. No, iako su knjige ubrzo opet vraćene Crkvi, stanje se nije bitno poboljšalo jer je i svećenstvo najvećim dijelom odbijalo suradnju s Francuzima koji su za svoje ratne pohode samo s područja Dalmacije odvukli ukupno 16.000 mlađih muškaraca (od toga dva bataljuna sa zadarskog područja), a da se od tih vojnika malo tko vratio…

Čini se da se takav odnos prema vlasti – zbog jačanja nacionalne svijesti – nastavio i nakon što su se poslije pada Napoleona na to područje vratili Austrijanci. Bečki je dvor, jer nipošto nije želio Dalmaciju pripojiti Hrvatskoj i Slavoniji, stoga više puta od Svete stolice tražio da učini nešto kako bi se smanjio utjecaj narodnjački orijentiranih popova glagoljaša. Papa Lav XII. udovoljio im je u svibnju 1828. godine, naredivši bulom „Locum Beati Petri“ veliku reorganizaciju crkvene uprave na našoj strani Jadrana, koja je uz ostalo rezultirala i ukidanjem Ninske biskupije te pripajanjem njenih župa Zadarskoj nadbiskupiji. Selidba arhiva još nije u cijelosti dovršena, a propisano je da se spisi koji se odnose na pojedine župe vrate njima. U tom je seljakanju dosta dokumenata izgubljeno.

Novija povijest nije, na žalost, bila nimalo nježnija prema tom području: njime su haračile sve vojske koje su tuda prolazile te se kraće ili duže zadržavale, a svoj su doprinos dale i učestale administrativne i teritorijalne promjene, predaja Zadra Talijanima nakon I. svjetskog rata, zbog čega se dio sačuvanih dokumenata za Jasenice nalazi u Zadru, a drugi u Splitu. To možda barem donekle objašnjava i zašto ni u jednom arhivu – crkvenom ili državnom – nema matičnih knjiga iz razdoblja od 1912. do 1931. (knjiga rođenih za Jasenice čak od 1910.). Da stvar bude gora, čak ni u Nadbiskupijskom arhivu nema njihovih „parica“, iako se njih vojske i okupacijske vlasti u odlasku nisu mogle domoći kao onih koje su otuđene iz pojedinih župnih ili općinskih ureda nakon srpske okupacije 1991. i još nisu vraćene.

Nije tako samo s matičnim knjigama: osim po našim arhivima razne bi dokumente koji bi mogli pomoći rasvjetljavaju nekih povijesnih ili rodoslovnih dvojbi vjerojatno trebalo tražiti i u raznim stranim arhivima: pojedini bi se segmenti zacijelo mogli naći u turskim, venecijanskim, austrijskim, a za Napoleonovo razdoblje i u francuskim arhivima, što je običnom rodoslovnom istraživaču koji nema neograničene financijske izvore praktički nemoguće. Dodamo li tome osim onih već spomenutih i drugim razlozima izazvane migracije (Slavonija, Amerika, Australija itd.) nedvojbeno je da će se istraživač obitelji običnoga puka naći suočen s brojnim ograničenjima i teškoćama.

Otkud ime Jasenice?

Sve se to odrazilo i na selo i župu Jasenice, danas općinu s oko 1300 stanovnika, ali i barem dvostruko više onih koji se – rasuti po Hrvatskoj i svijetu – još sjećaju svojeg porijekla iz nekog od dvadeset jaseničkih zaselaka smještenih na padinama Velebita između Zrmanje i Male Paklenice, pri čemu su samo Rovanjska i Maslenica na moru. I tu je stanovništvo – ne samo zbog vode i ispaše za stoku – nego i da se skrije od vojski i pljačkaša koji su ovuda prolazili, dobar dio vremena provodilo po velebitskim gudurama i šumama, pa i ne čudi ako općinskim grbom Jasenica dominiraju Vila Velebita i endemski žuti cvjetić – degenija.

Sama jasenička župa najveći je dio svoje povijesti bila posvećena Presvetom Trojstvu, a od vremena turske okupacije do polovice XIX. stoljeća vodili su je franjevci. Ipak, jedna od jaseničkih znamenitosti, crkvica Sv. Frane u Podpragu – iako asocira na to – nije iz tog razdoblja: nju je dao podići car Franjo 1832. u povodu otvaranja ceste preko Alana. U crkvenoj reorganizaciji nakon ukidanja Ninske biskupije župa dobiva ime po zaštitniku Dalmacije, Svetom Jeronimu. Godine 1991., ne slučajno baš na dan Sv. Jeronima (30. rujna), jaseničku su crkvu – kao i veći dio sela – do temelja srušili pripadnici JA i srpske paravojske. Danas je obnovljena, ali se u međuvremenu većina stanovnika tog središnjeg dijela sela preselila bliže moru, u Maslenicu ili čak u Zadar.

Raseljavanje je zapravo počelo još prije: potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća u Ameriku, a nastavilo se tijekom prve polovice XX. stoljeća u Slavoniju (područje Našica i Orahovice). Siromaštvu, učestalim sušama i nerazvijenosti, te prometnoj izoliranosti, treba dodati i političke razloge koji su potaknuli i nove valove emigracije – od Amerike do Australije. Jasenice su, naime, kao jedno od tri hrvatske sela na području nekadašnje općine Obrovac u obje Jugoslavije sustavno zapostavljane, o čemu svjedoči i podatak da je struja došla tek 1969. godine, a vodovod tek početkom osamdesetih. U međuvremenu je velik dio sela doslovno progutala stotinjak metara duboka jama dnevnoga kopa rudnika boksita.

Prije nego pređem na samo moje istraživanje obiteljskog rodoslova, još nekoliko riječi o dvije zanimljivosti do kojih me ono dovelo. Inače pouzdani zadarski povjesničar iz XIX. stoljeća Carlo Bianchi, od kojega su to nekritično preuzimali mnogi drugi autori, navodi da su Jasenice dobile ime po turskom zapovjedniku Jasenu koji je mjesto osvojio. No, ako se zna da su Osmanlije Jasenice zauzeli tek nakon pada Obrovca 1527., a da prije 1500. čak ni povremeno nisu upadali na to područje, nema ni najmanje dvojbe da je Bianchi nasjeo nekom neprovjerenom izvoru i da je mjesto, kao i mnoga druga kod nas (primjerice Hrastovac, Bukovica, Brezik, Dubrava), nazvano po drveću kojeg u blizini bilo u izobilju. U konkretnom slučaju, po mediteranskom crnom jasenu (Fraxinus ornus) kojeg je na velebitskim padinama prema navodima naših botaničara i drugih istraživača velebitske flore s morske strane Velebita nekoć bilo jako puno, ali je zbog nemilosrdne sječe za potrebe drvene brodogradnje u pojedinim područjima gotovo nestao.

Pretražujući arhive zadarskih bilježnika našao sam i konkretnu potvrdu toga da ime Jasenice postoji i prije dolaska Turaka: u spisima zadarskog bilježnika Ivana Kalcine u DAZD čuva se ugovor iz travnja 1477. godine kojim neki Franulo Milohanić iz Jasenica u Morlakiji, okrug Obrovac, prodaje „20 gonjanja oranice hrvatske mjere“ u Paljuvu jednom Novigrađaninu.

Također mogu opovrgnuti i uvriježenu tezu da se mjesto Jasenice prvi put spominje u povelji kralja Petra Krešimira IV iz 1071. godine, kojom se određuju granice Rapske biskupije. U toj povelji se ne spominju Jasenice, nego jedna točka na njihovu području: „Ecclesia Sancti Georgii in Rawna“, tj. crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj, koju su nekad nazivali i Ravanjsko, što je zacijelo nastalo iz spomenutog starog imena „Rawna“, a koje je pak proizišlo iz činjenice da je to jedno od rijetkih mjesta ispod Velebita gdje se plodna zemlja spušta sve do mora, pa je tu već u antičko doba bilo neko naselje.

Ta crkva spada među nekoliko najstarijih starohrvatskih spomenika: njen je središnji dio sagrađen u X. (možda i u IX.) stoljeću, a smještaj prozorčića djeluje i kao vrlo precizan sunčev kalendar. U posljednjem ratu sačuvana je zahvaljujući posebnoj brizi jedne francuske vojne jedinice u sastavu UNPROFOR-a. Okružena je vrlo starim grobljem na kojem se nisu pokapali samo umrli iz Rovanjske, nego i iz svih jaseničkih zaselaka, od kojih su neki udaljeni i dvadesetak kilometara. Na njemu su arheolozi početkom prošlog stoljeća zabilježili nekoliko stećaka te nekoliko grobova koji su bili pripisivani Turcima, ali danas im traga više nema. Koliko god staro bilo, ni ovo groblje nije od velike pomoći u istraživanju obiteljske povijesti: stare su grobnice bile bez ploča s uklesanim imenima – ploče su se počele postavljati tek prije pedesetak godina, s promjenom načina pokapanja i pogrebnih običaja.

  Preslike ključnih dokumenata potrage za rodonačelnikom Mateka u Jasenicama: Najstariji dokument na kojem se spominje prezime Matek u Jasenicama – na popisu krizmanih od 30. svibnja 1746. vidi se da je sakrament potvrde dobila i Anna Matteck, od oca Antoniusa (gore lijevo); presuda Pomirbenog suda u Obrovcu iz 1798. iz koje se vidi da su braća Šimun i Mate sinovi pok. Antonija Mateka iz Jasenica (gore desno); ugovor kojim njihova dva brata Pave i Juko 1792. preuzimaju od grofa Borellija na obradu zemlju koju je dotad obrađivao pokojni Zuan (Ive) Claich; (svi dokumenti iz fondova DA Zadar i Zadarske nadbiskupije).

Unatoč teškoćama – popisano deset generacija

Iako sam u početku bio pomalo obeshrabren svim gore navedenim činjenicama, u protekle tri godine uspio sam ostvariti jedan od dvaju ciljeva radi kojih sam se upustio u to istraživanje. Naime, razjasnio sam rodbinske odnose između triju grana jaseničkih Mateka koji su znali da imaju zajedničke pretke, ali ne i tko su oni bili i kada su se razdvojili. Počeo sam od preslika najstarijih jaseničkih matičnih knjiga (1827. do 1846.) koje su srećom nekoliko godina prije rata mikrofilmirane za potrebe DA, te ih se može naći i na web-stranicama „Family Searcha“. Podatke iz njih dopunio sam iz „parica“ sačuvanih u Arhivu Zadarske nadbiskupije, a s današnjim stanjem povezao sam to zahvaljujući jednom također za potrebe Državnog arhiva mikrofilmiranom „Stanju duša“ od 1924. godine na dalje, kao i razgovorima s nekoliko starijih bližih i daljnjih rođaka.

Logično, počeo sam s rekonstrukcijom rodoslova svoje loze: Znali smo da je otac mog djeda Bariše bio Juko, a njegov je pak otac (i Barišin djed) bio Mate. U knjizi umrlih, osim njih, pod datumom 6. veljače 1864., uz napomenu da je doživio 86 godina, našao sam i Barišina pradjeda – Petra upamćenog kao Petrelja. Dok je kod mnogih drugih pokojnika u tom razdoblju bilo upisano da su roditelji „ovom svećeniku nepoznati“, , kod njega su za divno čudo bila zapisana i imena roditelja: Mate Matek i Anizza Matković… Isti je par bio zapisan i u rubrici „roditelji“ kod jednog Antona, umrlog 3.5. 1840. u 46. godini. On je imao sina Marka zvanog Markedžija, a ovaj sina Ivana s nadimkom Trbonja i njihovo brojno potomstvo, kojeg je sada više u Slavoniji nego u Jasenicama… U obitelji su se spominjali neki davni preci s nadimcima Petrelja i Antunina, ali do otkrića ovih zapisa danas živuće generacije nisu znale da su oni bili braća.

U trećoj sam grani, prateći njihovu lozu unatrag, stigao do Šimuna Mateka, koji je umro 7. travnja 1849. godine. U obiteljskoj predaji njega se pamtilo pod također augmentativnim nadimkom Šimunjada, ali još više po dugovječnosti: potvrđuje to i zapis kojeg nam je svećenik ostavio u knjizi umrlih: „doživio 113 godina!“. Iz toga bi proizlazilo da je rođen oko 1736.! I kod njega su, uz ime supruge (Lucija, prezime nije upisano), na moje veliko iznenađenje, bila upisana imena roditelja – Ante i Ivanizza… Budući da drugih Mateka u knjigama iz tog vremena nema, moglo se pretpostaviti da su taj Šimun i prije spomenuti Mate, otac Petrelje i Antunine, također braća. No, dokaza za to nije bilo.

Pojavili su se nešto kasnije na dosta neočekivanom mjestu: u spisima Pomirbenog suda u Obrovcu, koji se čuvaju u Državnom arhivu u Zadru. Taj je sud naime 13. ožujka 1789. trebao razriješiti podjelu nekih dobara u diobi imanja između Šimuna pok. Antonija Mateka iz Jasenica i njegova brata Mateše. Od samog predmeta spora i presude, za mene je – naravno – puno bitnija bila činjenica da u rukama držim formalni dokaz da su Šimun i Mate zaista bili braća, čime su u obiteljskom stablu povezane sve tri grane. Kada se sve to stavi na vremensku crtu, dođe se gotovo do početka XVIII. stoljeća. Naime, ako je Šimun rođen 1736, a Mate koju godinu prije ili kasnije, slijedi da je najstariji dokumentirani predak svih jaseničkih Mateka – Ante (u nekim će se drugim spisima pojavljivati i kao Antonio), rođen najvjerojatnije između 1710. i 1715.

Prije spomenuto Stanje duša pomoglo mi je i da utvrdim tko je s obitelji u prvoj polovici XX. stoljeća iselio u Slavoniju, što mi je zatim uvelike olakšalo rekonstruiranje tih obiteljskih ogranaka, pa je ukupni broj „listova“ i „listića“ na raznim granama tog stabla već obilato premašio 1000 (pri čemu sam bračne parove preglednosti radi uvijek upisivao zajedno, u istu „kućicu“). Budući da neki malo stariji rođaci iz moje generacije već imaju i praunuke, time je pokriveno ukupno deset generacija.

Matek postao Mateković!

Cijelo to vrijeme pokušavao sam naći i neki podatak o dolasku obitelji Matek u Jasenice. Znajući da su doseljenici iz druge biskupije ili druge države (a tako su se ponekad nazivale i biskupije) – morali dobiti biskupovo dopuštenje za ženidbu, a da u najstarijem poznatom (crkvenom) popisu jaseničkih obitelji nastalom iz 1730. godine prezimena Matek nema, pregledao sam u Arhivu Zadarske nadbiskupije svih deset kutija sa sačuvanim Ženidbenim spisima Ninske biskupije, u nadi da bi se tu mogao naći trag Antina dolaska.

Antu u tim spisima nisam našao, ali sam našao dva više nego zanimljiva dokumenta: U prvom, fra Paolo Nimac 5. listopada 1757. izvještava ninskog biskupa Antoniusa Tripkovicha da stanoviti Martin, sin Martina Mateka iz Jasenica, želi u Bokanjcu oženiti Simonettu (po naški Šimicu), kćer Ilije Svegniaka. Samo mjesec dana kasnije, 11. studenoga, izdana je biskupova suglasnost da se brak može sklopiti. Zanimljivo, biskup tu prezime fra Nimca pretvara u Nimcevich… Dva dana kasnije, 13. studenoga 1757., bokanjački je paroh na uglatoj glagoljici na kojoj je vođeno prvih 160 stranica tamošnje matične knjige, zapisao i to vjenčanje. No, pritom je mladoženji promijenio prezime, pa je Martin Matek postao Martin Mateković. Mladi će par imati dosta djece i unuka koji će također imati potomstvo, pa će po njihovim kućama jedan dio Bokanjca dobiti ime Matekovića brig, a tako se i danas zove ulica koja tuda prolazi, iako se ta loza ugasila 1869. godine.

Stavimo li sada i ta dva Martina na vremensku crtu, otkrit ćemo da je Martin stariji otprilike vršnjak našeg rodonačelnika Ante, pa možemo pretpostaviti da su i njih dvojica braća, što bi potvrđivalo neka maglovita obiteljska sjećanja o tome da su u Rovanjsku došla dva brata.

Budući da su u međuvremenu u Arhivu Zadarske nadbiskupije lakše dostupni postali i neki drugi dokumenti jer je voditelj arhiva g. Oliver Modrić u posljednje dvije godine uspio pregledno sortirati tisuće listova iz ninskih biskupskih arhiva, pretražio sam i dokumente o krizmama na koje me bio upozorio g. Josip Desnica iz Vrane. I zaista, u zapisu o krizmi u Jasenicama 1746. našao sam da je 31. svibnja te godine ninski biskup Toma Nekić (i sam rodom iz Jasenica) u svom rodnom mjestu sakrament potvrde dodijelio i „Anni Mateck“, čiji je otac Antonio. Šimunu i Mati sam tako mogao dodati i sestru (kojoj se kasnije doduše gubi trag) i to je najstariji zasad poznati pisani dokument o obitelji Matek u Jasenicama. Njime je i razdoblje u kojem su ti naši preci najvjerojatnije doselili ovamo suženo na samo 16 godina.

U međuvremenu mi je g. Desnica javio da je među spisima zadarskih bilježnika iz godine 1792. vidio ugovor kojeg su dva brata Mateka iz Jasenica – Pave i Giucco (Juko), također sinovi pok. Ante, sklopili s grofom Borelijem o kolonatskom preuzimaju jednog od imanja Vranskog feuda u Tinju, a koje je dotad obrađivao neki Zuan (Ive) Claich, koji je umro bez muškog potomka. U ugovoru piše da zauzvrat braća Matek moraju uzdržavati Klaićeve dvije kćeri Stoju i Tomizzu doživotno ili dok se ne udaju. Ne znamo jesu li u Tinj došli već oženjeni ili su problem uzdržavanja možda riješili tako da su ih oženili, jer ni za Tinj nema matičnih knjiga iz tog razdoblja (najstarije su, kao i za Jasenice, iz 1826.). Juko Matek se spominje u raznim spisima zadarskog kapetana Carla Rive 1796. i 1797. godine, te u pojedinim gospodarskim dokumentima Vranskog feuda sačuvanim u Fondu Borrelijevih u DAZD-u sve do 1809. godine. Godine 1810. Juke više nema na popisu kućedomaćina u Tinju, ali tu je sada Ante Matek. S obzirom na običaj da muška djeca dobiju djedovo ime, logično je pretpostaviti da je to Jukov sin, a da je Juko u međuvremenu umro.

Jukin brat Pave se – osim u onom ugovoru – nigdje više ne spominje. Ne znamo je li umro, odselio ili su ga možda u vojsku pokupili Francuzi: u obitelji se naime spominjalo da je Petrelja trebao biti unovačen, ali da su umjesto njega – jer je već imao djece – poslali jednoga strica koji nije imao obitelj.

Kako god bilo, i taj se ogranak Mateka iz nepoznatih nam razloga razmjerno brzo ugasio – u sačuvanim maticama (od 1826. na dalje) prezimena Matek nema.

Slajd iz prezentacije – „Kako je Matek postao Mateković“: Iako je i u molbi fra Nimca (lijevo gore) i u dopuštenju ninskog biskupa Tripkovića potkraj 1757.(lijevo dolje) prezime mladoženje Martina ispravno napisano kao Matek, Bokanjački paroh Ive Šulić je u knjigu vjenčanih koja se tada vodila na uglatoj glagoljici (desno) napisao da se Šimicom Švenjak oženio Martin Mateković… pa u tom zadarskom predgrađu, na brežuljku gdje su mladenci i njihovo potomstvo živjeli, i danas postoji ulica koja se zove Matekovića brig iako se taj ogranak obitelji ugasio 1869. godine.

Najstariji trag na Žumberku

Budući da su nakon ukidanja Ninske biskupije 1828. u tri godine dugoj selidbi njenih arhiva u Zadar mnogi dokumenti izgubljeni, da su Zadar i okolica bili pod Mlecima, te da su zacijelo došli s područja pod austrijskom vlašću (još potkraj 19. stoljeća sumještani su Mateke zvali „Slovenci“, što najvjerojatnije nema veze sa Slovenijom jer su u Dalmaciji, Lici pa i Slavoniji tako zvali sve koji su dolazili iz kajkavskih krajeva), postalo je jasno da u potrazi za mjestom otkud su obiteljski preci krenuli u Rovanjsku moram proučiti i područja preko kojih su morali proći – tj. iz Like ili duž obale – ali u stotinjak knjiga i studija na cijeloj toj trasi koje se bave dokumentima koji pokrivaju XVII. i XVIII. stoljeće zasad nisam našao ni jednog Mateka.

Tek oko 1830. prezime se pojavljuje u Gorskom kotaru, ali se ubrzo i gubi. Naš doajen g. Mladen Paver navodi da se u budimpeštanskim arhivima čuva poreznički popis stanovnika jednog imanja u Zaboku iz 1598. godine u kojem je zapisana i gornjakinja Dora Matekoviecza. To se može iščitati kao prezime Mateković, ali – pošto je riječ o udovici – i kao Matekovica, tj. kao posvojni oblik od prezimena Matek. U istom dokumentu – kako navode
Kampuš i Adamček u svojoj knjizi o poreznim spisima za istu godinu – u popisu obveznika iz mjesta Planina nalazi se i neki Gregorius Matteak, a u popisu za selo Vivodina, u srcu Žumberka, koje je bilo posjed Zrinskih, nalaze i tri doma kmetova Mateka – imena su im zapisana kao Laurentius, Petrus i Gregorius. Danas u tom kraju više nema pa ne znamo jesu li bili autohtoni ili su ih Zrinski odnekud doveli.

Naime, prezime Matek nalazimo kao dosta brojno i u starim matičnim knjigama (XVII. st.) cijelog područja od Zagreba do slovenske granice, te na sjeveru sve do Štrigove i Čakovca, a s najvećom koncentracijom u župi Zajezda, gdje su Zrinski također imali dosta posjeda, jednako kao i u Češkoj, gdje također postoji prezime Matek. Jedan ogranak čeških Mateka doselio je npr. u Hrvatsku 1864. (Prekopakra), pa je sigurno da jaseničke obitelji Matek nisu s njima u izravnoj vezi, iako se ne može isključiti da je neki od njihovih dalekih srodnika svojom voljom ili po nalogu habsburških vlasti i koje stoljeće ranije dospio na jug.

Mateka ima i u Bušetini, mjestu nedaleko od Virovitice. Kod njih se pričalo da su njihova rodonačelnika koji se zvao Blaž franjevci kao dječaka svojedobno uzeli pod svoje u nekoj zabiti ispod Velebita i nakon kraćeg školovanja poslali ga na ispomoć braći franjevcima u Virovitici. S obzirom na to da su Jasenice zaista dugo bile zabit ispod Velebita i da su župu sve do sredine 19. stoljeća vodili franjevci, koji od turskih vremena do danas drže najveći dio Slavonije, pa i Viroviticu, priča se činila dovoljno uvjerljivom da bude provjerena.

Uz pomoć „Family Searcha“ i raznih župnih knjiga sačuvanih u samostanu Sv. Roka u Virovitici (matice, Stanja duša, davanja crkvi i sl.) – uspio sam složiti njihovo obiteljsko stablo sve do jednog Blaža rođenog 1812, s time da mi je ostalo još pedesetak kartica s prezimenom Matek iz ranijih godišta, a koje ne uspijevam s njim povezati. Naime, mnogi su zapisi u knjigama nečitki, u nekima su prepisivači greškom ispustili prezimena ili su ona dosta proizvoljno bilježena, pa se tako jedan Marcus Matek rođen 1802. kasnije pojavljuje s prezimenom Matekov, ali i kao Matekovich. Matekovića u to vrijeme na virovitičkom području ima i više (prvi su put zabilježeni još 1694. godine), a malo kasnije tu se uz njih i Mateke javljaju još i prezimena Matekich i Matekinich koja zatim nestaju, pa je zbog nepostojanja pisanih tragova o naseljavanju tog područja ispražnjenog od stanovništva nakon odlaska Turaka nemoguće utvrditi jesu li oni potomci jedne doseljeničke obitelji koja je doživjela razne preinake prezimena, kao ni otkud su došli. Zna se jedino da je među pridošlicama bilo zaslužnih vojnika, kmetova koje su sa svojih ostalih imanja doveli plemići kojima su prodavani ili na korištenje davani virovitički posjedi, ali i odbjeglih kmetova iz zapadnih krajeva.

Stoga bi na to pitanje, kao i na pitanje postoji li neka veza – ma koliko davna bila – među trima skupinama hrvatskih Mateka (jaseničkih, zagorskih i bušetinskih) i njihovim prezimenjacima u Češkoj, Poljskoj i Sloveniji (one u SAD-u možemo apstrahirati jer su porijeklom nedvojbeno najčešće Poljaci, Hrvati i Slovenci) odgovor danas mogla dati jedino genetska analiza.

Slajd iz prezentacije: – „Između Mlečana, Turaka, Austrije i uskoka“Malo je koja tromeđa ostavila takve posljedice kao ova na kojoj su se kroz nekoliko stoljeća sukobljavale Austrijsko i Osmansko carstvo i Mletačka Republika… stalno ratovanje, paleži i pljačke kao da nisu bilu dovoljni – brojnim prinudnim migracijama treba dodati i one koje su posljedica siromaštva i gladi…

U dvorani „Katalozi“ HDA,  dana 18. siječnja 2017. održano je dobro posjećeno predavanje pod nazivom „ O istraživanjima na tromeđi -3 stoljeća obitelji Matek iz Jesenica ispod Velebita“. Predavanje je održao naš član, rodoslovac, gosp. Vladimir Matek.

Gosp. Matek  na ovom istraživanju radio je oko 3 godine, skupljajući podatke po maticama, katastrima, notarskim listinama, biskupskim arhivima, arhivima groblja i drugim dostupnim izvorima iz područja povijesti mjesta koje je koristio za svoje istraživanje.

Kao vrstan istražitelj rodoslovlja, u svoje istraživanje udahnuo je puno povijesnih crtica o članovima obiteljskog rodoslovlja, prateći njihov život u samom mjestu na tromeđi Mletačkog, Bizantskog i Austrougarskog doticaja i utjecaja. Prvenstveno zainteresiran za porijeklo svoje obitelji Matek u Rovanjskoj, jednom od zaselaka Jesenica, istraživao je od kuda su se njegovi preci tamo naselili.

Vladimir Matek drži predavanje

S obzirom na nesvakidašnje prezime za područje Dalmacije, ostaju još mnoge nedoumice, ali nam je kroz predavanje uspio dočarati život kroz nekoliko generacija Mateka. Kako  Mateka ima od Rovinja do Trogira i Slavonije, pokušao je pratiti grane svoga rodoslova te je uspio i uz pomoć daljnjih članova obitelji Matek rekonstruirati svoju lozu s preko 1100 članova, opisujući u prvom redu Mateke iz Rovanjske kojima i sam pripada. Pritom nam je dao presjek povijesnih činjenica o životu na tom prostoru pod utjecajem raznih kultura i vladavina, što se reflektiralo na živote njegovih predaka.

U svom izlaganju uspio nam je predočiti i smjerove migracija obiteljske grane Matek  prema Slavoniji i ostalom dijelu Hrvatske, ali i svijeta. Ovo istraživanje dalo je naslutiti da su Mateki osnovali nove obitelji u Slavoniji  (Orahovica, Virovitica), ali i drugdje, što još treba istražiti u budućim istraživanjima.

Predavanje je završilo s vrlo zanimljivom diskusijom rodoslovne tematike i puno upita na koje je g. Matek dao iscrpne odgovore.

G. Matek predavanje o svojim istraživanjima održao je i na nedavno održanoj Petoj hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji, a predavanje je objavljeno i na našim stranicama.

Na televiziji Z1 u emisiji “Svakodnevno” koja će biti emitirana u ponedjeljak, 30. siječnja 2017. u 16:30 sati gostovat će predsjednica Upravnog vijeća Hrvatskog rodoslovnog društva gđa. Željka Nađ i gospodin Vladimir Matek, član našeg društva i autor nekoliko vrijednih priloga objavljenih na našem webu.

Emisija se emitira uživo. Tema emisije rad je Društva, a bit će riječi i o izvorima za rodoslovna istraživanja, rodoslovnim alatima, arhivskoj građi, problemima s kojima se rodoslovci susreću u svom radu, rodoslovnim standardima, rodoslovnim pomagalima, pohrani podataka te drugim temama koje zanimaju rodoslovce.

Voditeljica i urednica emisije je gđa. Mirela Matković.

Nakon emitiranja, objavit ćemo poveznicu na emisiju.

Na televiziji Z1 u emisiji “Svakodnevno” emitiranoj u ponedjeljak, 30. siječnja 2017. gostovali su predsjednica Upravnog vijeća Hrvatskog rodoslovnog društva gđa. Željka Nađ i gospodin Vladimir Matek, član našeg društva i autor nekoliko vrijednih priloga objavljenih na našem webu.

Tema emisije bila je rad Društva, a bilo je riječi i o izvorima za rodoslovna istraživanja, rodoslovnim alatima, arhivskoj građi, problemima s kojima se rodoslovci susreću u svom radu, rodoslovnim standardima, rodoslovnim pomagalima, pohrani podataka te drugim temama koje zanimaju rodoslovce.

Pozivamo sve članove i one koji su zainteresirani za rad Društva, za razmjenu informacija o istraživanjima, o metodama istraživanja po arhivima, knjigama koje istraživačima mogu biti od koristi ili o društvima koja se također bave istraživanjima na lokalnoj razini i svemu onome što vas možda zanima, a kod nas možete dobiti odgovore.

Vaši prijedlozi i ideje bit će dobro došli i zato vas molimo da se odazovete u što većem broju, jer vjerujeml da ćete s ovog druženja ponijeti vrijedna saznanja za svoja rodoslovna istraživanja.

Pridružite nam se 22. veljače 2017. u 17 sati u Hrvatskom državnom arhivu, u dvorani “Katalozi”.

Radujemo se vašem odazivu na zanimljivo druženje istraživača rodoslovaca.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 22 naselja Republike Hrvatske žive 42 obitelji i 117 duša s prezimenom Konjuh.

Riječ je o rijetkom i neobičnom prezimenu, kojeg je jezični postanak motiviran nazivom domaće životinje konj iz porodice sisavaca iz podreda kopitara neparnoprstaša, Taj četveronožac na svakoj nozi ima po jedan prst koji prelazi u kopito.

Konj je jedna od najvažnijih domaćih životinja od „neprocjenjive i nezaobilazne važnosti za razvoj uljudbe“ (T. Ladan). Pretpostavlja se da ga je čovjek pripitomio zbog mlijeka i mesa, ali i da bi od najstarijih vremena služio za vuču i jahanje, kako u miru tako i u vrijeme rata. Zanimljivo je spomenuti da u Grka Homerova doba nema konjaništva ni konjanika, jer tada konji samo vuku borna kola. Dakako Grci i Rimljani poznaju utrke s konjskim zapregama. Europsko srednjovjekovlje gaji kult konjanika, kojem prema T. Ladanu dugujemo i riječ cavalir, koja se očuvala do danas.[1]

Konj je sveslavenska i praslavenska riječ, koja je u staroslavenskomjeziku glasila konjь (ь = poluglas). Prema istaknutom hrvatskom etimologu P. Skoku stari ruski oblik konjь je važan za razumijevanje jezičnog podrijetla i hrvatske imence konj. Inače današnji ruski naziv konja лошадь je nastao od turskog alaša, što znači tovarni konj, kljuse.

Evo kako se konj zove u nekim jezicima: grčki hippos, latinski equus, talijanski cavallo, španjolski caballo, francuski sheval, irski horse, švedski hast, njemački Pferd itd.

Imenica konj obilato je korištena i u nazivima naselja u hrvatskoj toponimiji: Konjarić Vrh pokraj Krašića (31 stanovnik u popisu iz 2001. godine), Konjevrate (182) pokraj Šibenika, Konjskovo (5) pokraj Karlovca, Konjsko (Karlobag, 7 stanovnika i Klis 253 stanovnika, a prozvano je prema mjestu, na kojem su se prema predaji nalazile konjušnice kneza Trpimira), Konjsko Brdo pokraj Gospića (163), Konjščina pokraj Krapine (987 stanovnika, a prozvano po plemićima Konjskim)

I u Bosni i Hercegovini vrlo je slično, kad je riječ o nazivima naselja: Konjbaba (Goražde), Konjevići (Bratunac, Goražde, Kladanj, Zenica), Konjic (mjesto, gdje su dubrovačke karavane na putu u Bosnu mijenjale umorne konje), Konjikovići (Tuzla), Konjoder (Bosansaka Krupa), Konjsko (Posušje, Trebinje), Konjuhovci (Prnjavor).

Poput hrvatskog prezimena Konjuh u nekim južnoslavenskim zemljama postoji istoglaseći oblik, ali kao naziv planine ili pak naselja: Konjuh je planina u sjeveroistočnoj Bosni (1326 metara), Konjuh je naselje u Makedoniji pokraj Kratova i u Srbiji pokraj Aleksinca.

Što se pak tiče jezičnog postanka, Konjuh spada u skupinu prezimena koja su nastala dodavanjem na jednosložnu osnovu dometka –uh sa hipokorističnim značenjem, ali koji odavno nije aktivan. Dakle Konjuh je nekoć bilo isto što i Konjić.

Evo i nekoliko hrvatskih prezimena sa završetkom na –uh: Konj-uh, Pinj-uh, Ašt-uh, Ba-uh, Ber-uh, Bit-uh, Braj-uh, Fe-ruh, Jac-uh, Lap-uh, Nit-uh, Paj-uh, Pajd-uh, Pal-uh, Palj-uh, Pap-uh, Pat-uh, Pavl-uh, Sap-uh, Šar-uh, Škernj-uh, Tarb-uh, Val-uh itd.[2]

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine postoji 27 prezimena, kojih je jezično postanje motivirano imenicom konj: Konja, Konjačić, Konjak, Konje, Konjarević, Konjarik, Konjatić, Konjačić, Konjek, Konjetić, Konjević, Konjevod, Konjevoda, Konjhodžić, Konji, Konjicija, Konjić, Konjik, Konjiković, Konjikušić, Konjo, Konjekrad, Konjevod, Konjevoda, Konjug, Konjuh, Konjušak, Konjušić.

Neka od njih su rano zabilježena na šibenskom području:1322. godine u Šibeniku Damianus Radovani Cognevich; 1358. godine također u Šibeniku Radovan Cogneuicg; prezime Konjević spominje se u Rakitnici pokraj Šibenika 1448. godine; kasnije je to prezime zabilježeno u Dazlini, Putičanju i na otoku Zlarinu.

Prezime pak Konjović (Domianus Sognovich) je upisano 1322. godine u Šibeniku, a prezime Konjevoda do danas se održalo: u Gradini pokraj Šibenika (sedam obitelji, 17 duša), Grebaštici (1, 2), Kistanju i Kninu po /1, 1), Lozovcu (1, 2), Pirovcu (1, 3), Šibeniku (11, 27), Vrpolju Šibenskom (1, 4)-[3]

Konjuh je ponajprije dubrovačko prezime, jer više od polovice svih hrvatskih Konjuha živi na dubrovačkom području (u 10 naselja 22 obitelji sa 63 duše): u Dolima, općina Dubrovačko primorje (pet obitelji, 22 duše), Dubrovniku (7, 26), Lopudu (1, 3), Ljubaču, Čibači, Stonu, Trpnju po (1, 1), Novoj Mokošici (2, 3), Podimoću (2, 5), Zaton Dolima (1, 3).

Prema P. Skoku konjuh je: čuvar konja (konjar), zatim osobno ime, koje se spominje u dokumentima iz 1260. i 1475. godine te stariji naziv albanskog grada Elbasana.[4]

I kobila, ženka konja, sudjeluje u motivaciji nastanka nekih dubrovačkih prezimena: Kobilić (Dubrovnik 2, 6), Sustjepan (1, 2), Šumet (1, 5) i Zaton Dubrovnik (3, 8), a prezime Kobila ima jedna osoba (samac) iz Dubrovnika..

Važnija literatura:

1. T. Ladan, Etymologicon, Zagreb 2006.,
2. M. Nosić, Hrvatski obratni prezimenar, Rijeka 1995., .
3. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatsko-srpskog jezika, knjiga II., Zagreb 1972. .
4. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, podlistak, nastavak III., str. 317; Zbornik Kačić Split 1989/1990, knjiga XXI-XXII.

U četvrtak, 16. ožujka 2017. u 18 sati, u gradskoj knjižnici Dubrava, gosp. Dejan Perhat održat će predavanje ”Moja putovanja”. U prvom dijelu predavanja, govorit će o višegodišnjem rodoslovnom istraživanju povijesti svoje obitelji te o istraživanju podrijetla Perhata. Ovo istraživanje vodilo ga je iz rodnog Vukovara do Crikvenice, Istre, pa sve do Amerike i Južne Afrike te ga odvelo 200 godina u prošlost.

Vrhunac ovog istraživanja bio je pronalazak potomaka Perhata u Južnoj Africi (davno izgubljenog ogranka Perhata koji je otišao iz Hrvatske prije 100 godina), koji su u rodbinskoj vezi s predavačem. Prošle godine su se sreli i upoznali u Hrvatskoj.

U drugom dijelu predavanja gosp. Perhat će podijeliti svoja iskustva s putovanja po Južnoj Koreji.

U četvrtak,16. ožujka 2017. godine, održano je predavanje našeg člana gosp. Dejana Perhata u Gradskoj knjižnici Dubrava, u Zagrebu. Odaziv publike na zanimljivo i nadasve posebno predavanje bilo je iznimno dobar.

U prvom dijelu predavanja gospodin Perhat na drugačiji je način od ustaljenih predavanja naših istraživača rodoslovlja iznio svoje rodoslovne podatke do kojih je došao u svom trogodišnjem istraživanju. U predavanju je uvodno spomenuo osnovne podatke o obitelji, a zatim se usmjerio na povezivanje obiteljskih linija davno izgubljenih po cijelom svijetu. Kako je uspio pronaći i povezati se s obiteljima s kojima je i u dalekom srodstvu – u šestom ili sedmom koljenu – iznio je na vrlo zanimljiv način kroz priču o načinima na koje je do tih podataka došao i tako ostvario i ponovne kontakte i susrete s obitelji. Bilo je tu priča iz Rodezije, Južne Afrike, Češke, Amerike i drugih dijelova zemaljske kugle.

Drugi dio predavanja odnosio se na boravak gosp. Perhata u Južnoj Koreji, gdje je bio kao sudionik humanitarne Svjetske organizacije za obitelj i mir u svijetu.

Predavanje popraćeno s puno detalja, uz prikaz zanimljivih fotografija iz svakodnevnog, običnog, života žitelja te daleke zemlje, bilo je posebno zanimljivo za slušatelje.

Nakon predavanja gospodinu Perhatu upućeno je mnogo pitanja, na koja je on iscrpno odgovarao.

Dana 29. ožujka 2017. godine u prostorijama velike dvorane “Katalozi” u Hrvatskom državnom arhivu s početkom u 17 sati, održat će se promocija najnovije knjige “Povijest Selišta Drežničkog” koju je nakon iscrpnih istraživanja izdao naš vrlo aktivan član gospodin Drago Brajdić.

Uz prezentaciju, gosp. Brajdić upoznat će nas sa svojim istraživanjem lokalne sredine koja je opstala kroz pet stoljeća na istom prostoru uz kontinuitet prezimena i obiteljske povijesti, usprkos burnim povijesnim događajima i prilikama te mijenama vlasti u svim tim stoljećima.

Prezimena koja se mogu naći i u “Modruškom urbaru” pokazuju nam da i u malim seoskim, lokalnim okvirima imamo mnogo toga što nas obogaćuje svojom izvornom poviješću.

Pozivamo vas da dođete i uživate u ovoj nadasve zanimljivoj prezentaciji . Radujemo se vašem odazivu i dolasku.

Naslovna slika: Panoramio, House Maria

Knjiga “Povijest Selišta Drežničkog”, autora našeg člana g. Drage Brajdića, predstavljena je dana 29. ožujka 2017. godine u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva. Na predstavljanju se okupio velik broj članova i prijatelja našeg Društva, u želji da od autora čuju više podataka o nastajanju njegove najnovije knjige i teme koju je u knjizi obradio.

Knjiga daje podatke i presjek povijesnih zbivanja kroz gotovo pet stoljeća na prostorima bivše Vojne krajine, u Rakovici, odnosno u mjestima koja su nastajala u povijesnim okolnostima prije i za vrijeme turske okupacije, ali i sve do sadašnjih dana.

Prateći prezimena rodova po kućnim brojevima preko vojnih i drugih izvora, autor prati u Selištu Drežničkom život i doživljaje stanovnika kroz gotovo pet stoljeća. Daje nam presjek rodova i njihovih ognjišta koja su često raseljavana, a koji se nakon nekog vremena, često i nakon nekoliko generacija, vraćaju na iste kućne brojeve i nastavljaju život svojih predaka na tom prostoru.

Upravo u tome je i vrijednost ove knjige, jer nam argumentirano dočarava da je, usprkos povijesnim zbivanja i mnoštvu ratova, želja ljudi da žive na svojoj djedovini i očevini jača od svih nedaća kojima su izloženi.

Nakon predavanja i predstavljanja knjige, autor je odgovarao na brojna pitanja u vezi istraživanja i pronalaženja podataka za nastanak ove vrijedne knjige.

Čestitke autoru bile su nagrada za njegov trud.

U srijedu, 12. travnja 2017. godine u 17 sati u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu na Trgu maršala Tita 14 predsjednik Društva prof. dr. sc. Damir Boras održat će predavanje na temu “Hrvatska rječnička baština“.

Životopis

Damir Boras rođen je 25. listopada 1951. godine. Maturirao je 1970. godine na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a 1974. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta na smjeru Radiokomunikacije s temom “Laseri u komunikaciji”. Doktorirao je 1998. godine na zagrebačkome Filozofskome fakultetu pri Odsjeku za informacijske znanosti s temom “Teorija i pravila segmentacije teksta na hrvatskome jeziku”.

Na Filozofskome fakultetu utemeljio je Katedru za leksikografiju i enciklopediku pri Odsjeku za informacijske znanosti. Među brojnim dužnostima koje je obnašao je i dužnost potpredsjednika Znanstvenoga vijeća Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže u razdobljima od 2004. do 2006. te od 2008. do 2010. godine. Bio je i predsjednik Upravnoga vijeća Hrvatske izvještajne novinske agencije (Hina) od 13. srpnja 2011. godine do rujna 2012. godine.

Objavio je više od 90 znanstvenih i stručnih radova, knjiga i srednjoškolskih i visokoškolskih udžbenika te održao više od 40 pozvanih predavanja i priopćenja na stranim i domaćim znanstvenim skupovima iz područja informacijskih i komunikacijskih znanosti, programiranja, računalne obrade teksta i jezika, leksikografije i enciklopedistike.

Govori osam stranih jezika – engleski, francuski, njemački, talijanski, latinski, klasični grčki, slovenski i makedonski (osnovno znanje).

Rektor je Sveučilišta u Zagrebu od 2014. godine.