Zlata Bujan-Kovačević (Vrata, 1934), književnica i umirovljena TV-redateljica, uz M. Pavera i M. Hrvoj inicijatorica je osnivanja Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Ritter Vitezović“ . Osim knjiga vezanih uz jezičnu problematiku (dijalekt rodnog kraja), većinu od svojih 14 tiskanih izdanja posvetila je rodnom kraju, među kojima je i književnom nagradom “Albatros“ nagrađeni roman Hod Fužinom (2011), a također i dvije knjige priča na temelju istraživanja – Bujani, priče iz obiteljske kronike od 18 do 20. stoljeća (2008), Fužinarski Bunjevci, priče iz rodoslovnog istraživanja (2010). Novu priču "Od Kastavštine do fužinarske kovačije" prikazat ćemo u nekoliko nastavaka.
Centar Kastva. Izvor: Wikipedia
Od kastavštine do fužinarske kovačije
(priča iz rodoslovnog istraživanja)
I dio
Andre Sučić, zvan Kastavac, pradjed po očevoj majci zadao mi je mnogo muke kad sam pokušala slijediti njegovo podrijetlo u svojoj namjeri da sastavim rodoslovno stablo. Kako sam s mamine strane imala sreće da sam složila bar četiri generacije unazad, a ponegdje sve tamo do desetog pradjeda, osobito prema bakarskim i novovinodolskim maticama, mislila sam da ću i njegove podatke lako pronaći u Kastvu. Najprvo ga među kastavskim maticama pohranjenim u Arhivu Hrvatske i u Muzeju grada Rijeke nisam našla, iako sam znala njegov datum rođenja. Doduše, pisalo je u kastavskoj matici da je u Perenićima 41, na matuljskom području kršten 22. novembra 1848. godine neki Andreas Šmogorić, (nečitljivo i Sučić?) od oca Ioanesa i majke Helene (nema njenog prezimena). Zašto sam taj podatak samo zapisala, ne posvećujući mu više pažnje, ne znam. Datum mi se razilazio za jedan dan, a tada nisam bila zamijetila da u rubrici rođenja piše nešto važno za mene: hieri, to jest rođen jučer i još važnije da se župnik zabunio pa je nadimak (vulgo) Šmogorić upisao na mjestu prezimena. Nisam tada znala da su Matulji ustvari predgrađe Kastva, pa sam tražila dalje i pronašla sijaset Sučića, ni u koga neki Andre, a taj prvi dobar trag izgubila sam među stotinama papira i podataka. Istražujući druge tragove, kad se ta možebitna mati Helena udala za nekog Sučića samo mi je odmogao drugi podatak, to jest posljednji zapis na zadnjoj stranici ženjenih u Kastvu godine 1848. gdje stoji ovo:
Dichiaro io con Croce segnato padre della minore Elena Suſsan che ho da passare in S. Matrimonio d́eſser contento ed aciò ne do mio pieno aſsenso. Nel uffißio Parrochiale Castua li 5 9bre 1848 Croce d́Andrea Suſsan padre della minore mediante me Luigi Vlach Parroco. (Otprilike ovako u prijevodu: Izjavljujem oznakom križa, ja, otac maloljetne Jelene Sušanj da joj dopuštam Sveti brak i da tome dajem svoj potpuni pristanak. U kastavskom župnom uredu 5. studenog 1848. Križ Andrije Sušnja, oca maloljetnice posredstvom mene, Luiđija Vlaha, župnika).
Luiđi, Luiđi, bijedniče, ljutit što je u tvome stadu trudna maloljetnica, nisi zapisao ni ime ni prezime ženika, niti ime njegova oca, a morao si! Ostalo mi je tako u zraku pitanje da li su ovo dvoje roditelji mojeg Andrije i u to sam bila nažalost previše sigurna.
Stoga, kad mi se pružila prilika otputovala sam u Kastav, ne bih li u tom ubavom starinskom gradiću na brdu, u župnom uredu kod mladog gospodina župnika, tamo negdje koncem šezdesetih godina, možda pomoću župnog Statusa duša ustanovila iz koje je porodice Andrija i tko su mu roditelji. Gospodin župnik je bio jako nepovjerljiv, ali nastojanjem drage časne sestre iznio je preda me čuda knjiga iz svih mogućih kastavskih sela i zaselaka. Začudo, nigdje Andrije, a mnogo je Sučića, pogotovo onih zabilježenih kao nauta, to jest mornar, a znala sam da je pradjed bio težak kad je prispio na gradnju željezničke pruge Karlovac-Rijeka koncem 19. stoljeća i prema obiteljskoj legendi skrasio se kod svoje tete u Fužinama. Doista, neka se Marija Sučić 1852. udala u Fužinama, mojoj župi, pa je priča imala stvarnu podlogu. Kastavski neuspjeh me naveo na misao da je njegova obitelj možda iz nekog sela obližnje župe Rukavac, jer Sučića ima svugdje u okolici. I stoga sam se uputila u Volosko k svojim prijateljima koji stanuju u prelijepoj starinskoj kući na samoj obali uz slikoviti Mandrać, da se pokušam domoći rukatačkih podataka i da se tamo odmorim šećući do Opatije uz slavni Lungo mare, i obnovim šašave uspomene na taj razvikani turistički gradić.
Naime, kad sam prvi puta, u svojoj dvanaestoj godini s mamom i tetkom posjetila Volosko i Opatiju i taj ubavi Mandrać i parkove oko prekrasnih villa i hotela, zarekla sam se da ću tu kao odrasla provesti svoje praznike. I to mi se na moj veliki jad ispunilo one godine kad sam zbog prekida u poslu svoj godišnji odmor morala planirati u studenom. Na nagovor svekrve javila sam se u hotel Kristal, jer tamo imaju bazen s toplom morskom vodom. Kako li sam se usamljena nadosađivala, dok su oko mene, tada mlade žene, svakog dana šetale bulumente starijih ljudi s pomagalima. Vježbala sam svoj bijedni talijanski, a Talijani su me htjeli izvarati za trampu deviza, nudeći mi manje nego što se tada dobivalo u banci. Zaključila sam da je u Opatiji najzanimljivije kad bjesni jugo, kad more ogromnim talasima priječi prolaz šetnicom i kad su mirisi lovora najsnažniji, bar se nešto događa. Moj praznički prazni mir ispunio je tek jedan miš (hranila sam ga sirom da bi noću mirovao) u otmjenoj starinskoj austrougarskoj depadansi s rupama u parketu. Tako je za mene Opatija ostala samo mjesto lijepih šetnji, festivala zabavne glazbe, Ivice Robića kao sjajnog zabavljača na terasi Kvarnera i ponekog koncerta na otvorenom. Nisam ni slutila da ključ mojih traganja leži baš ovdje. Ali kako mi je gospodin župnik u Voloskom rekao da su knjige Rukavca izgorjele, nisam se više nadala da ću pronaći podatke za pradjeda Andriju. I nažalost, pustila sam da godine teku i teku.
A žalila sam. Jer sam o obitelji Andrijine supruge, prabake Katarine, sakupila čuda podataka. Prvo, razjasnila sam zašto je ona zajedno sa svojim kćerima, i mojom bakom, bila protiv ženidbe moga oca za moju majku. Uvijek su govorile da su one z fine hiše. Obitelj moje mame sprdala se time, ali bilo je u tome razložnog ponosa premda nisu ni znale pravi uzrok.
- Kad sam uočio da je kraljica Mary, baka sadašnje britanske kraljice, potomak niza mađarskih plemićkih obitelji, odmah sam pomislio da bi vrlo lako među njima mogle biti i najuglednije hrvatske plemićke obitelji koje su se rodbinski povezivale gotovo isključivo s Mađarima. Bio sam malo skeptičan prema tome jer mi se činilo da, ako to i jest istina, to bi već zasigurno bilo poznato. Međutim, na svoje sam iznenađenje prilično brzo i lako ustanovio da današnja britanska kraljevska obitelj doista među izravnim precima ima Nikolu Šubića Zrinskog. To znači da preko njega vuku i podrijetlo od čitavog niza važnih hrvatskih povijesnih ličnosti iz obitelji Zrinski i Frankopan te srednjovjekovnih Šubića – kaže Mladineo.
Linija se dalje nastavlja preko mađarskih obitelji Perenyi, Kemeny, Banffy i Rhedey. Potomci bana Nikole Šubića Zrinskog teško da bi iz Mađarske stigli do britanskog dvora da nije bilo zanimljive ljubavne priče iz prve polovice 19. stoljeća. Grofica Claudine Rhedey (1812.-1841.), potomak Zrinskih, rođena u Transilvaniji, zaljubila se u princa Alexandera od Wuerttemberga i udala se za njega. U doba kad je izbor supružnika određivao doslovno sve u plemićkim krugovima, grofica iz ugarske provincije nije smatrana dovoljno dobrim izborom za jednog njemačkog princa.
