O prezimenu Božić

Božić i naziv najradosnijeg kršćanskog blagdana, rođenja sina Božjeg, malog Boga, Božića. U romanskim jezicima puni naziv blagdan je glasio: Dies Natalis Iesu Christi (Dan rođenja Isusa Krista), zatim kraći Natalis Christi (rođenje Kristovo), dok je danas posve dovoljno Natale.

Dakle Božić je dan kada je kad je Sin Božji, ako i svi mi sadašnji, prošli i budući, postao malen, kad se rodio od Djevice Marije. To je blagdan bogodarja-kad se Bog daruje ljudima, Stoga je to i dan darivanja dan dječje, ali ne samo dječje radosti; dan je to Božje blizine i topline i obiteljske topline.[1]

Blagdan Božića uveden je u Rimu u VI. stoljeću, a 25. prosinac kao dan Kristova rođenja zabilježen je prvi put 354. godine. Za Rimljane je to bio dan sunca, svečani početak novog života u prirodi, kada dani postaju duži, a sunce potiskuje tminu i mrak.

Kad je Božić ime, onda je to umanjenica imena Božo (mali Božo ili Bože). Ime Božić spada među najstarija imena na južnoslavenskim prostorima, a u povijesnim ispravama se spominje od 14. stoljeća.

Zabilježeno je u ispravi od 5. kolovoza 1461. godine, u kojoj papa Pio II. zapovijeda ninskom biskupu Boži da objavi križarsku vojnu, da posvuda traži pomoć i uporabi ju za obranu bosanskog kralja Stipana i hercega Hrvoja Vukčića Kosače. Biskup Božo nije ostvario zapovijed, jer je za dva tjedna (20. kolovoza 1461. godine) umro kralj Tomaš.

U osnovi i imena i prezimena je Bog (grčki Theos, latinski Deus, sanskrt Bhagas, semitski El, Elohim, hebrejski Jahve, arapski Allah), kojom se označava stvoritelj ukupnog materijalnog i duhovnog svijeta, apsolutno i potpuno biće, uzrok i smisao svega što postoji; gospodar prirode ili dijela prirode i dijela duhovnog svijeta (Zeus, Mars, Perun).

I nazivi naselja su dokazom o raširenosti prezimena, pa je primjerice u Bosni šest naselja s nazivom Božići: pokraj Bosanske Dubice, Fojnice. Novog Travnika, Prijedora, Srebrenice i Vlasenice.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Božićanin, Božićek, Božićev, Božićević, Božićko, Božićković, Božićnik.

Prezime Božić ima 8285 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 16. hrvatsko prezime.

Božića je najviše: u Zagrebu (463 obitelji, 1091 duša), Splitu (138, 367), Rijeci (115, 263), Vinkovcima (66, 170), Karlovcu (60, 144), Osijeku (56, 127), Vrsima pokraj Nina (41, 114), Zadru (37, 112), Puli (45, 110), Slavonskom Brodu (41, 106), Županji (40, 100).

Istambulski orijentalist bošnjačkih korijena Tajib Okić utvrdio je da se u turskim defterima (popis poreskih obveznika) iz 1468. godine pojavljuju bosanski konvertiti (nekadašnji katolici), kao što su primjerice: Mahmut Božić, Ismail Đurić, Iskender Radinović itd.[2]

Kada je godine 1670. umro dugogodišnji župnik u Popovu (Hercegovina) Marko Božić (Natali), Trebinjsko-mrkanjska biskupija, kojoj je na čelu bio biskup Antun Primi, posve ostala bez vlastitih svećenika.[3]

Božići su nazočni i u najstarijoj sačuvanoj matici krštenih župe Vranjic pokraj Solina iz 1664. godine, što dokazuje i sljedeći ispis: „Ja don Ivan Božanović kupi u Solinu u hajduka dite tursko i karsti ga, bi mu ime Klara, bi kum Matij Bobanović, kuma Luca žena Jure Božića.“ To je krštenje obavljeno 1664. godine.[4]

Jedan od starijih spomena prezimena Božić potječe iz 1684. godine, kada je u Klisu napisana oporuka Grgura Božića, osobe koja je vezana uz Klisu susjedno selu Prugovo. Oporuku je napisao prugovski župnik fra Grgur Čović, a svih pet svjedoka bili su Prugovljani.[5]

U Lič, mjesto u Gorskom kotaru, što je puna dva stoljeća bilo napušteno i prazno, a kojeg je o svom trošku uredio Nikola Zrinski za potrebe kmetskog naselja, naselilo se 1605. godine 49 obitelji iz zapadne Hercegovine, među kojima su i dvije s prezimenom Božić: Mikulina i Markova.[6]

Na području Gacke Božići se spominju u popisu vlaških naseljenika na Gackom polju iz 1660. godine. Posljednji Božić iz tog kraja odselio je u Požegu.

Božić je i učestalo prezime slavonske ravnice.

U popisu stanovnika Brodskog Posavlja iz 1698. godine u Zbjegu je upisana obitelj Ivana Božića. [7]

U Jezerima na Murteru zabilježeno je godine 1704. prezime Božić.[8]

Starina Božića Dalmatinske zagore je selo Čvrljevo na drniško-unešićkom području, gdje je u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježeno sedam Božića obitelji;[9] prema austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Čvrljevu je 26 Božića domaćinstava;[10] u popisu stanovništva iz 1948. godine upisano je 67 obitelji s prezimenom Božić; popis iz 2001. godine zatekao je u Čvrljevu 20 Božića obitelji s ukupno 36 duša.

Dakle u Čvrljevu je 1948. godine bilo gotovo dvostruko više obitelji s prezimenom Božić nego danas, što je još jedan drastičan pokazatelj nestajanja hrvatskog sela, pogotovo u brdaskim područjima. Međutim dio Božića iz Čvrljeva nova su prebivališta našli u Kaštelima, gdje je popis iz 2001. godine zatekao 21 Božića obitelj s ukupno 77 duša.

Zanimljiva je priča splitsko-sinjskih Božića, koju preuzimamo od N. M. Kuzmanića. Naime 9. srpnja 1708. godine u Splitu je kršten Ivan Božić, koji je dobio prezime svoje majke, inače sluškinje iz Zvečanja u Poljičkoj Kneževini, a ime po svom krštenom kumu splitskom plemiću Ivanu Marchiju. Ta je obitelj već u prvom naraštaju dobila građanski status, a 1795. godine jedan od splitskih Božića oženio se Anom Marijom de Luca iz Venecije.

U drugoj polovici 19. stoljeća splitski Božići novo prebivalište pronalaze u Sinju, što je 1856. godine urodilo i ženidbom notara Ivana Božića s Katom Opara iz Sinja, koje je obitelj imala građanski status. Zapravo riječ je o grani poznate splitske obitelji Krstulović Opara, koja se već ranije preselila u Sinj. Četiri godine kasnije (1860, godine) Katin je otac sudac Toma Opara od Austrije dobio plemićki naslov s pridjevkom von Signertahl. Iz obitelji splitsko-sinjskih Božića je i poznati hrvatski književnik Mirko Božić (1919-1995), pisac romana i drama ratne i društvene aktualne tematike iz sela Dalmatinske zagore i grada Sinja (romani Kurlani, Neisplakani, drame Devet gomolja i Pravednik).

U Splitu izumiru 1865. godine smrću Ante Božića rečenog Žutonić, splitskog tiskara.[11]

Popis iz 2001. godine zatekao je u Splitu 138 Božića obitelji s 367duša.

Dakle i Poljička Kneževina ima svoje Božiće. Njihova je starina selo Zvečanje, gdje je u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi zabilježio osam Božića obitelji s 40 duša. Tada je u Omišu zabilježena dvočlana obitelj udovice Petrice Božić.[12]

Popis stanovništva Hrvatske 2001. godine zatekao je u Zvečanju devet Božića obitelji s 25 duša.[13]

Prezime Božić javlja se u Međimurju 1660. godine, kad je u Turčišću zabilježen oblik Bosich; u tom mjestu godine 1712. upisan je oblik Bossics, godine 1716. oblik Bosich i godine 1717. oblik Bosics, godine 1720. u Grabrovniku, Hlapičini, Marofu i Turčišću naveden je oblik Bosich; godine 1768. u Novakovecu, Podturenu i Turčišću oblik Bosics, a u Belici oblik Bossics; oblik Bosich godine 1843. u Podturenu i godine 1844. u Turčišću; oblik Bozsics upisan je godine 1900. u Držimurecu, a godine 1901. u Čakovecu.

Sadašnji oblik Božić ustalio se iza 1931. godine, kada je zabilježen u 23 naselja diljem Međimurja.[14]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 26 međimurskih naselja 80 Božića obitelji sa 198 duša. Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Božića: u Čakovceu (13 obitelji, 31 duša), Domašinecu (5, 11), Ivanovecu pokraj Čakoveca (4, 16), Mihovljanu (4, 12), Novom Selu Roku (3, 11), Podturenu (9, 24), Vratišinecu (3, 11).

Božić je i prezime brodsko-gradiškog područja, a zabilježeni su: godine 1698. u Zbjegu obitelj Ivana Božića; godine 1760. u tom je mjrstu osmočlana obitelj Jakova Božića; u Bukovlju je kuća Ivana Božića s četiri bračna para i 19 duša; u Oriovcu kuća Marka Božića (2, 19); u Gornjim Andrijevcima petočlana obitelj Antuna Božića; u Podvinju sedmočlana obitelj Franje Božića.[15]

Na području današnje Virovitičko-podravske županije Božići su zabilježeni: godine 1736. u Brezovici obitelj Ferenca Božića; u Orahovici obitelj Radmana Božića; u Pištani Donjoj tri obitelji: Ivanova, Jovanova i Nikolina.[16]

Božići su i prezime Vukovarsko-srijemske županije, zabilježeni su: godine 1736. u Negoslavcima obitelj Jovana Božića; u Tordincima dvije obitelji: Nikolina i Matina; godine 1755. Božići se spominju u Lipovcu; tijekom 18. i 19. stoljeća nazočni su u Vinkovcima, Mirkovcima, Rokovcima i Privlaci.[17]

U Osječko-baranjskoj županiji zabilježeni su: godine 1698. u Selcu obitelj Andrije Božića; godine 1758. u Kešincima dvije obitelji: Petrova i Ivanova; u Novoselcima obitelj Mate Božića; u Slobodnoj Vlasti obitelj Mihajla Božića; godine 1802. u Đurancima obitelj Grge Božića.[18]

Prema popisu iz 2001. godine navodimo Božiće u petnaestak slavonski naselja: u Vinkovcima (66 obitelji, 170 duša), Osijeku (56, 127), Slavonskom Brodu (41, 106), Županji (40, 100), Kutini (27, 61), Vukovaru (23, 57), Rokovcima pokraj Andrijaševaca (18, 55), Požegi (21, 52), Đakovu (16, 46), Otoku pokraj Vinkovaca (13, 42), Lipovcu (12, 36), Borovu (11, 36), Trpinji (10, 34), Novoj Gradišci (12, 31).

Na bjelovarskom području Božići su zabilježeni: godine 1698. u Podborju obitelj Marka Božića, u tom mjestu 1736. godine spominju se dvije obitelji: Pavelina i Stankova.[19]

U Hercegovini pak postoje najmanje tri grane Božića različita krvnog podrijetla: Božići iz Blizanaca pokraj Čitluka, čije šestočlano kućanstvo zabilježio 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević; tada je prezime upisano u dužem obliku Božičić; Božići u Dretelju pokraj Čapljine i Kruševu pokraj Mostara koji su tu doselili iz Služnja pokraj Čitluka kao potomci hercegovačkog roda Pralasa, a koji su nastali od još starijih Šimića Vojnića; Božići konjičkog područja nastali su od starijeg roda Filipovića iz Repovice, a 10-članu obitelj njihovu rodonačenika Bože Filipovića zabilježio biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine; Božo, po kojem su njegovi potomci prozvanima Božićima, umro je 1786. godine kao stogodišnjak.[20]

Stipe Božić. Izvor: 24sata.hr

Najpoznatiji nositelj prezimena u Hrvata je Stipe Božić (Zavojane pokraj Vrgorca 1951), hrvatski alpinist svjetskog glasa i vrsni autor dokumentarnih filmova, ponajviše putopisnih. Godine 1979. popeo se kao prvi Hrvat na najviši svjetski vrh Mount Everest (8848 metara), i to do tada neprepenjanim smjerom, a uspon ponovio 1989. godine. Osvojio je i po dva najviša vrha na svakom od sedam kontinenata, uključujući i Antarktik.

Litaratura

1. M. Mamić, Što na,m Božić znači?, str. 3; Staševica, list Župe Svetog Staša u Staševici, godina 2.,, br. 1 (2), Staševica 2007.
2. M. A. Molinar, Regesta Bosne i Humske zemlje od 1401. do 1500. Godine, Kiseljak 2004., str. 327.
3. B. Pandžić, Trebinjska biskupija u tursko doba., str. 100; Zbornik radova Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988..
4. Državni arhiv u Splitu, Matica krštenih župe Vranjic (1653-1695)
5. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17, i 18, stoljeću, knjiga I., str. 79., Sinj 1995.
6. R. Pavelić, Stope predaka. Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici, Rijeka 1991., str.23.
7. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698-1991., Slavonski Brod 2001., str. 46.
8. I. Ostojić, Šibenska onomastika, str. 271; Zbornik Kačić Split 1989-1990. Godina XXI-XXII-.
9. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine za naselje Čvrljevo (Drniška krajina)
10. Isto, Austrijski zemljišnik iz 1835. godine, katastarska općina Čvrljevo (drniško područje)
11. M. N. Kuzmanić, Splićani-obitelji i prezimena, Split MMVIII., str. 51.
12. B. Zelić Bućan, Popis stanovništva Splitske nadbiskupije 1725. godine, str. 280. i 282; Radovi Historijskog arhiva Splt, svezak VII, Split 1967.
13. Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1976. godine
14. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002., , str. 204.
15. M. Marković, Slavonija-povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb2002., str. 46., 47., 52., 215., 292., 279. I 279.
16. Isto, str. 290., 321., I 322.
17. Isto, str. 94., 113-114, 144., 119., 112., 127. I 128-129
18. Isto, str. 244., 229., 229., 252, i 228.
19. Isto, str. 527. i 529.
20. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovine in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962,, str. 90. i 155; N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 84-85.